Među tim fotkama, ugledah i ovu: 

 …tadašnji načelnik općine, Hazim Vikalo, obraća se okupljenom narodu. (Ovaj zgodni momčina lijevo, po svoj prilici, sadašnji je NAŠ predsjednik i, pretpostavimo, budući načelnik općine Gračanica - Mirsad Čamdžić)

Sjetih se, kada ugledah ovu fotografiju, da je načelnik Vikalo tada, u svom govoru, rekao "opština Gračanica", našto sam ja, za sebe, naglas kazao: "nije opština, nego općina!". Stajao sam tada s rođakom, na mjestu gdje je sada ulaz u onu "kako-se-već-zove" banku; rođak me malo iznenađeno pogledao, a ja sam mu onda kazao kako je moj djed (i njegovog oca amidža) govorio uvijek općina, dok su mu se sinovi smijali - njima je, pripadnicima druge, treće generacije koja se kroz škole (od učitelja Srbijanaca & Crnogoraca) intenzivno srbizirala manastirskim št, pa im se ono "općina" činilo zastarjelim, nazadnim, retrogardnim… Onakvim, zapravo, kakvim su neki htjeli da predstave sve bošnjačke običaje, izraze, duhovne i kulturne vrijednosti. To za djeda - sami njegovi sinovi su bezbroj puta pričali, smijući se samim sebi, jer došao je, eto, vakat kad se pokazalo da je djed bio u pravu.

Anyway, kako ja to rekoh rođaku, odmah uslijedi napad s leđa. Doslovno: iza nas je stajala jedna gospođa, tada dužnosnica lokalnog SDP-a, poslije i vijećnica u općinskom vijeću. Dotična me je gospođa odmah napala kako je to hrvatština, novotarija, izmišljeno, da je ona znala mog djeda, da je on bio fin čovjek i da "sigurno nije tako pričao" i nije mogao pričati, itd. itd.

I dan-danas, ima dosta ljudi koje je teško ubijediti da je izraz općina izvorni bosanski izraz, da odgovara duhu bosanskog jezika, za razliku od riječi "opština". Mnogi i danas u tome vide "kroatizam", neko podilaženje Hrvatima ili, Bože me prosti, težnju da se "odvojimo od Srba". Na žalost, pošto su generacije i generacije Bošnjaka intenzivno i sistematski srbizirane, trebat će mnogo vremena da se stvari promjene. Nađoh ja nedavno i ovaj dokument. Iz 1920. godine, dakle osamdeset i osam godina star.

(kliknite na sliku radi pune veličine)  

Pogledajte šta stoji u potpisu.

P.S. - nedavno sam, također, imao priliku čitati jedan upitnik kojeg je svojom rukom ispunio aktualni načelnik općine, Nusret Helić Daso. Ono što me je vrlo prijatno iznenadilo, jeste činjenica da načelnik svugdje piše općina. Onako kako je to u duhu bosanskog jezika. Nadajmo se da će to uvidjeti i ostale javne ličnosti i društveni djelatnici, od kojih su neki, na žalost, još uvijek suzdržani od upotrebe naših, bosanskih - vremenom zaboravljenih ili namjerno potisnutih riječi.

Na današnji dan, prije šezdeset i tri godine, u Doboju se desio jedan težak zločin. Zločin o kojem se desetljećima šutilo, zločin čije okolnosti, pa i tačan broj žrtava nikad nisu utvrđeni.

Prije šezdeset i tri godine, u okolini Doboja vođene su teške borbe, u kojima su jedinice Jugoslavenske armije (JA) - nekadašnje Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, nastojale da potisnu združene jedinice Hrvatskih oružanih snaga, Nijemaca i četnika i uspostave kontrolu nad ovim strateški važnim željezničkim čvorištem. Nakon bjesomučnih napada, to im je i pošlo za rukom. U mnogim mjestima koja su tih dana i u tom periodu oslobođena od fašista, vojnici JA počinili više slučajeva teških ratnih zločina - od pojedinačnih incidenata pobjedom opijenih i razularenih vojnika do sistematski pripremljenih likvidacija klasnih i "narodnih neprijatelja". Vrhunac tih krvavih pobjedničkih divljanja desio se, kako je poznato, na Bleiburgu i na tzv. marševima smrti koji su potom uslijedili, a masovne likvidacije ideoloških i političkih protivnika nastavljene su i u prvih par mjeseci nakon završetka rata.

Naravno, o svemu tome se desetljećima šutilo. I mnoge Gračanlije i danas nemaju pojma da je dvadesetak njihovih sugrađana glavom platilo oslobođenje Gračanice, 7. aprila 1945., a broj onih koji su "odstupili" i kojima se dalje gubi svaki trag na partizanskim gubilištima na Bleiburgu, oko Celja, Maribora, Zidanog Mosta, preko Šida do Pančeva - dostiže čak četiri cifre. Bilo je, na žalost, i Gračanlija na onoj drugoj strani, koja je činila zločine. Jedan od njih - naveliko slavljen i hvaljen i u dane današnje - bio je komesar u brigadi u čijem operacijskom dnevniku čitamo o "redovnim aktivnostima" koji su se sastojali u "likvidaciji zarobljenika", zatim vježbi i izlasku u grad. tako to piše, kao da se radi o gađanju u papirne mete. A jedan je Gračanlija, poslijeratni oficir JNA, prema izjavama nekih svjedoka uzeo je i neposrednog učešća u likvidacijama. Doživjevši agresiju na BiH, uvidjevši da je prljao ruke za državu i armiju koja sada vrši agresiju na njegovu zemljui sprovodi genocid nad njegovim narodom, izvršio je samoubistvo. Bio je to moralan čin. Većina njegovih kolega koji su činili i gora zlodjela u ime propale ideologije nastavili su sa starom pričom, pod krinkom nekih modernih termina poput "socijaldemokracije", "antifašizma", "multikulturalizma"…

Gračanica je, kako vidimo, oslobođenje i dane neposredno po oslobođenju platila velikim brojem ljudskih žrtava. U većini slučajeva, ti ljudi su izgubili živote daleko od svog kraja, a nekoliko incidenata, također neistraženih i namjerno gurnutih u zaborav (strijeljanje grupe ljudi na obali Spreče i sl.), predstavljaju skoro pa beznačajne epizode prema razmjerama i okolnostima zločina u Doboju. Činjenica da je i taj zločin bio prekriven velom nametnutog zaborava - posebno užasava.

Jedan od rijetkih koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije (istina, koju godinu pred njezin raspada) imao hrabrosti da o tome javno progovori (istina i to, sa subjektivne pozicije komuniste i partizana) bio je Dedo Trampić, prvoborac, ilegalac i proleter. U trećoj knjizi zbornika "Od ustanka do pobjede", štampanoj u Doboju 1986., Dedo Trampić piše vlastita sjećanja o oslobođenju grada, dodavši na kraju:

"Upravo 17. apnla 1945. godine poslije podne iznad Doboja, oko Denkovače, jedan bataljon 14. srednjobosanske brigade likvidirao je veću grupu Ijudi medu kojima je bilo najviše građana Doboja. Tačan broj se nikada nije utvrdio niti je otkriveno sve ono što je prethodilo takvom postupku.

U toj grupi građana koji su 17. aprila 1945. samoinicijativno stupili u redove Jedinica NOV-a, ili su od njihovih pripadnika bili mobilisani, bilo je Ijudi koji su duže vremena proveli u raznim neprijateljskim jedinicama, pa su u borbi za sopstveni život dezertirali i prikrivali se od ustaško-domobranske i njemačke vojne vlasti. Bilo je i onih koji su se na riječima opredjeljivali za NOP ali to praktično nisu potvrđivali. Za njih su se mnogi građani čudili što nisu ranije otišli u jedinice NOV-a."

Zastanimo za trenutak: Trampić navodi, dakle, da su u ovom slučaju ubijeni i oni koji su već stupili u partizane, ili koji su mobilizirani! Znači, pripadnici JA su izdvojili i ubili vlastite ljude! I njih, i simpatizere Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a). Ono "nisu praktično potvrđivali" pripadnost NOP-u znači, biva, da nisu stupili u partizane, ali to nije nikakva krivica, a pogotovu ne razlog za smrtnu kaznu.

Pripadnika "raznih neprijateljskih jedinica" koji su stupili u partizane bilo je širom Jugoslavije, ali eto - ovdje u Doboju su, kao, zasmetali. Nisu partizanima smetali, na primjer, koljači zloglasnog Pavla Đurišića, četničkog komandanta iz Crne Gore, koji je za Božić 1943. poklao - po vlastitom priznanju - 9.800 Bošnjaka u okolini Foče i dijelu Sandžaka. Ne vjerujete? Pogledajte dokumente Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača NR BiH, iz prvih poratnih godina, koje objavljuju Vladimir Dedijer i Antun Miletić, odnosno Smail Čekić, pa ćete vidjeti kako uz imena zločinaca stoji primjedba "sada u našoj vojsci". A ruku na srce, kod Doboja su tih dana glavom platili i mnogi četnici s Trebave i Ozrena, oni četnici koji - činjenica je! - nisu činili masovne zločine niti pokolje nad Bošnjacima (kao što ni ustaše viteza Pjanića nisu činile zločine nad Srbima). Navodno je kao ratni zarobljenik likvidiran i otac bivšeg člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca, Novak.

Pročitajmo narednu rečenicu u Trampićevom memoarskom zapisu, koja posebno užasava:

"U toj koloni se našlo nekoliko maloljetnika od 15 do 16 godina". 

 Ubijati petnaestogodišnje dječake?! Koliki treba biti monstrum pa ubiti dijete, to je naprosto strašno, ali još je strašnija, još je stravičnija činjenica da majke te ubijene djece ne samo da su godinama morale slaviti i te nikad kažnjene zločince kao "oslobodioce", već nikada nisu saznale makar za lokaciju na kojoj su pokopani. Jer žrtve ovog zločina nisu na dostojan način pokopanje, a o nekom spomen-obilježju da se i ne govori. Koliko je takvih slučajeva samo bilo…

Dalje Dedo Trampić nastavlja pišući vrlo, vrlo oprezno, uz vidljivo "podilaženje", ideološki obojenu priču o tobožnjim neprijateljima koji su "strahovali od pravedne kazne zbog počinjenih zlodjela" i pokušaje da bar donekle opravda svoje nekadašnje suborce:

"U povelikoj grupi nalazio se i jedan broj pripadnika ustaško-domobranskih i njemačkih SS jedinica čije je povlačenje prema granici upravo ovdje u Doboju energičnom akcijom naših jedinica bilo presječeno. Kao aktivni pripadnici neprijateljskih vojnih formacija zbog počinjenih zlodjela oni su imali puno razloga da strahuju za svoj život, pa su, prema izjavama očevidaca, koristili svaku pojedinu priliku, iskakali iz kolone i bježali. Ne razmišljajući o mogućim posljedicama, to su činili i neki iskusniji mladići našeg grada koji su duže vrijeme provodili u neprijateljskim jedinicama. Po svemu sudeći rukovodstvo ove jedinice nije naišlo na potrebnu saradnju otkrivanja neprijateljskih elemenata, ili je od nekoga dobilo sasvim pogrešnu informaciju. Svemu tome treba dodati činjenicu da je upravo taj bataljon prethodnog dana u borbama na prilazima grada izgubio znatan broj boraca među kojima i zamjenika komandanta, izuzetno dobrog i omiljenog druga. Prema nekim informacijama i tog popodneva bilo je pripucavanja sa strane, pa i žrtava među našim borcima."

To iz Trampića, naravno, progovara partizan i zakleti komunist, čovjek duboko ubijeđen da je sve ono što se radilo pod znakom petokrake bilo sasvim ispravno. Pa, barem u svojoj suštini. Za takve ljude, u "počinjena zlodjela" neprijatelja spadala je i sama činjenica da je neko nosio kapu na kojoj je bila neka druga oznaka osim petokrake. Iako je u vrijeme objavljivanja Trampićevog memoarskog zapisa prošlo već dvije godine od zloglasnog Memoranduma SANU, krah komunističkog režima i disolucija Jugoslavije se još nisu nazirali - pogotovu u svijesti naših ljudi, osobito Bošnjaka - da nije tako, ne bi se desilo, recimo, i to da su predstavnici SDP-ovog "Patriotskog fronta" iz MZ Brčanska Malta još 6. IX. 1991. u kasarni "Husinska buna" i izjavljivali pred pukovnikom Miletom Dubajićem (onim istim što će nekoliko mjeseci kasnije jednom visokom SDP-ovcu preko telefona psovati "sto bogova" i prijetiti da će zapaliti Tuzlu) kako su za Jugoslaviju i JNA, kako daju JNA punu podršku, uz poruku "ne dirajte našu JNA, ne blatite naše sinove" ("Front Slobode", br. 3188, 10. IX. 1991.). 

Stoga je, ako ništa drugo, i Trampić morao paziti šta govori.

Naravno, to što je neko bio pripadnik "neprijateljskih jedinica" ne može ni na koji način poslužiti kao razlog za fizičku likvidaciju dotične osobe.   

Podsjećam da je - sukladno Haškim konvencijama iz 1907. i Ženevskoj konvenciji iz 1929. - ubistvo ratnog zarobljenika ratni zločin. Kratko-jasno.

Ubistva građana na pravdi Boga, a posebno ubistva djece - predstavljaju teži oblik zločina, zločin protiv čovječnosti. I to kratko-jasno.

Zaista, svi samozvani "antifašisti" koji nekritički veličaju komunističku vojsku i sva oslobođenja i "oslobođenja", pišući im hvalospjeve i dižući spomenike (prešućujući u njima ne samo zločine, već čak i imena pojedinih jedinica ukoliko nisu "adekvatna" savremenoj političkoj situaciji), trebali bi da se nad ovakvim užasavajućim primjerima zamisle. Dobro zamisle. 

Završimo mi sa Trampićevim zaključkom:

"U sagledavanju mogućih uzroka tih nemilih događaja sve to treba uzeti u obzir, iako takav postupak prema jednom broju građana Doboja ne može se ničim opravdati."

…uz dodatak:

Ne jednom broju građana, druže Trampiću, nego svim zvjerski pobijenim ljudima, pogubljenim bez istrage, bez suđenja (makar i formalnog) i bez ikakve dokazane krivice.

Na dan 6. aprila 1945., jedinice Jugoslovenske armije (nekadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) ušle su u Sarajevo.

Taj dan je slavljen kao DAN OSLOBOĐENJA Sarajeva.

Na dan 6. aprila 1992. godine, srpske paravojne snage uz blagoslov JNA u Sarajevu su "branile Jugoslaviju" - tog dana je faktički otpočela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsada njezinog glavnog grada Sarajeva. Period koji je započeo oslobođenjem završio je tako opsadom i agresijom.

Ne, Sarajevo nisu opsjeli niti su Bosnu napali nekakvi fašisti od kojih Sarajevo 6. aprila 1945. bješe oslobođeno "hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih brigada slavne Jugoslavenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama rodoljuba Srba, Muslimana i Hrvata", kako to piše na spomeniku kod "Vječne vatre". 

Sarajevo su stavili pod opsadu i na BiH agresiju izvršili potomci osloboditelja iz 1945., jedinice one vojne sile koja se razvila iz "slavne Jugoslavenske armije" iz 1945. Agresori iz 1992. nosili potpuno isti znak na kapi kao i osloboditelji iz 1945. godine. Jedan od historijskih paradoksa.

*    *    * 

 Preko pola stoljeća, zvanična "istina" koja je u totalitarnom jugoslavenskom komunističkom režimu u svakoj prigodi servirana, bila je ono što piše na spomeniku kod "Vječne vatre".

Ko su bili pravi oslobodioci, ko su bili borci koji prvi uđoše u Sarajevo? 

O tome se malo govorilo.

Jučer, kad u vijestima o najavi obilježavanja 6. aprila pročitah i ovo:

"(…) kada su prve borbene jedinice 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade, preko Vratnika, ušle u Sarajevo i, u sadejstvu s drugim brigadama, oslobodile grad (…)"

 …nekako mi se učini da je dugogodišnja nepravda barem dijelom ispravljena.

Jer upravo tako.

PRVA partizanska jedinica koja je STUPILA U SARAJEVO 6. IV. 1945 bila je 16. muslimanska narodnooslobodilačka udarna brigada.

Zašto se to dosad nije isticalo? Ko zna. Možda iz istih razloga što je i genocid nad Bošnjacima prešućivan, što nikada nisu bili podignuti spomenici hiljadama poklanih bošnjačkih civila u Foči, Višegradu, Goraždu…Nekome nije bilo stalo da se ističu ni bošnjačke žrtve fašističkog terora, niti bošnjačko učešće u antifašističkoj borbi.

 *    *    * 

 Formirana u ranu jesen 1943., u selu Bukviku kod Brčkog, kao 3. bosanska muslimanska brigada, popunjena je ljudstvom pretežno s prostora Posavine i sjeveroistočne Bosne - jednim dijelom borcima Bošnjacima iz drugih partizanskih jedinica, dijelom bošnjačkim dobrovoljcima iz naroda ili bivšim pripadnicima domobranskih dobrovoljačkih jedinica i paravojnih bošnjačkih seoskih milicija. Brigada je ubrzo preimenovana u 16. muslimansku brigadu, poslije je stekla pravo i na počasni naziv udarna. Do kraja rata nosit će taj naziv i ostati u sastavu 27. istočnobosanske divizije, iako je povremeno bila pod operativnom komandom drugih divizija NOVJ.

Natpis na spomen-obilježju u Bukviku kod Brčkog, gdje je formirana 3. bosanska muslimanska brigada, kasnije preimenovana u 16. muslimansku NOU brigadu  

Ova je brigada učestvovala u operaciji zauzimanja Tuzle, početkom oktobra 1943. godine, što je prva ozbiljna operacija u kojoj je učestvovala. No, njezinim borcima su tek predstojala prava iskušenja, u operacijama Kugelblitz i Schnesturm, krajem 1943. i početkom 1944. godine (ove operacije jugoslavenska historiografija socijalističkog razdoblja označavala je zajedničkim imenom Šesta ofanziva). Prilikom neuspjelog drugog pokušaja partizanskog zauzimanja Tuzle, u februaru 1944. godine, 16. muslimanska brigada je pretrpjela ozbiljne gubitke, jer su njezini dijelovi - napadajući utvrđene položaje oružanih snaga NDH i Nijemaca na Ilinčici - zaglavili u minskom polju, na brisanom prostoru ispred bunkera.

Od ranog proljeća 1944. godine, pa sve do kasnog ljeta, 16. muslimanska udarna brigada kreće se i bori na širokom prostoru istočne Bosne, Gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine. U jednom trenutku, u martu 1944., našla se u vrlo teškom položaju, kada su Nijemci protiv nje angažirali glavninu snaga 14. SS regimente, iz sastava 7. SS gorske divizije "Prinz Eugen" - jedinice čiji su pripadnici (pretežno Nijemci - Volksdeutscheri s područja Banata, Erdelja i NDH) imali vrlo mnogo iskustva u protivpartizanskoj borbi, ali su isto tako bili upamćeni po velikoj okrutnosti i hladnokrvnosti. Uprkos priličnim gubicima, 16. muslimanska je, zahvaljujući sposobnosti manevriranja i sjajno primjenjenoj partizanskoj taktici, uspješno prebrodila tu ofanzivu, a gubici su  nadomješteni vrbovanjem i mobiliziranjem ljudstva u krajevima u kojima se kretala.

Štab 16. muslimanske NOU brigade, u jesen 1944. U sredini sjedi komandant brigade Salim Ćerić.  

Komandant ove jedinice, koja je sve do jeseni 1944. imala oko 90 % Bošnjaka muslimana u svojim redovima, bio je major Salim Ćerić. Ovaj je čovjek, mora se istaknuti, i nakon rata - kao viši oficir i funkcioner KPJ, odnosno SKJ, odigrao značajnu ulogu u afirmaciji bošnjačkog nacionalnog buđenja i profiliranja (istiona, pod imenom Muslimana - što je, ako uvažimo argumentaciju teoretičara poput Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića i dr. - mogao biti samo korak naprijed)- Ćerić je ranih 1970-tih čak imao hrabrosti da otvoreno ukazuje na totalnu neravnopravnost u pristupu nacionalnoj problematici Bošnjaka, čak je zahtijevao i osnivanje "Matice muslimanske" i autonomiju bošnjačkih nacionalnih institucija, sve do izrade posebne historije "muslimanskog naroda, u okviru istorije naroda SR BiH", zatim "rekonstrukcija udžbenika iz oblasti istorije, jezika, književnosti i etnografije", pa čak i "utvrđivanje zstave". Razumljivo, Ćerićevi zahtjevi nisu realizirani, a njima je Ćerić sam sebi unaprijed potkopao svako dalje napredovanje i kartijeru. Ipak, kad se pročita njegova studija "Muslimani srpskohrvatskog jezika", na koju su oni vajni komunisti & titoisti koji par desetljeća kasnije postadoše glavni protagonisti velikosrpske ideologije osipali drvlje i kamenje - danas se samo može reći: kamo sreće da su u tom periodu Bošnjaci imali više ljudi poput Salima Ćerića. 

Borci 16. muslimanske NO udarne brigade u oslobođenoj Tuzli, septembar 1944.  

U ljeto 1944. godine, 16. muslimanska NOU brigada se vraća na sjever, na područje istočne Bosne. U međuvremenu, u martu i aprilu 1944., na prostore sjeveroistočne Bosne iz Njemačke je stigla 13. SS gorska divizija, poznata i pod imenom 13. SS divizija "Handžar", sastavljena od odobrovoljaca, regruta i mobiliziranih Bošnjaka, od ljeta 1943. obučavana u Njemačkoj. Iako su tokom formiranja ove jedinice Nijemci Bošnjacima svašta obećavali, od toga da će buduća SS divizija štititie bošnjačka naselja, obezbijediti povratak muhadžira, kazniti četničke zločince, pa do uspostave autonomne Bosne u okvirima NDH - ona je u proljeće 1944. tek uspjela od partizana očistiti prostore Posavine i Majevice, uz mjestimične teške ispade, represalije i ratne zločine (ali i savezništvo s četnicima!), uspostavivši vlastitu vojnu upravu (na veliko nezadovoljstvo organa NDH). Poslije, tokom ljeta 1944., Nijemci su je koristili u antipartizanskim operacijama u istočnoj Bosni i Birču, uglavnom u sadjejstvu sa dijelovima 7. SS divizije "Prinz Eugen", čiji je cilj uglavnom bio da spriječe prijelaz partizanskih jedinica iz Bosne u Srbiju, kamo je maršal Tito, vrhovni zapovjednik NOVJ, prebacivao težište svojih operacija. 

U jeku jedne od antipartizanskih operacija 13. SS divizije, u sadjestvu sa 14. SS regimentom "Prinz Eugen" divizije, oružanim snagama NDH, ali i četnicima (operacija Hackfleisch), na područje Birča je  stigla 16. muslimanska NOU brigada, jedinica već prekaljena u borbi, čiji je bojni poklič bio "NAPRIJED MUSLIMANI!". U teškim borbama u blizini Šekovića, posebno na koti Bačkovac, Bošnjaci su - i oni sa SS-Totenkopfom na fesu, i oni sa crvenom petokrakom na "titovki" - pokazali ogorčenu hrabrost koja je graničila s fanatizmom.

Na dan 17. septembra 1944., 16. muslimanska NOU brigada jedna je od prvih partizanskih jedinica koje ulaze u Tuzlu, definitivno zauzetu od snaga NOVJ. U Tuzli je, četiri dana kasnije, svečano proslavljena godišnjica brigade.

Plakat načinjen povodom prve godišnjice 16. muslimanske brigade, septembra 1944. Autor plakata je Ismet Mujezinović

 
Ugledni građani Tuzle na svečanosti obilježavanja prve godišnjice 16. muslimanske NOU brigade 

 Dva dana prije ulaska u Tuzlu, 16. muslimanska brigada je dobila značajno pojačanje.

Od augusta 1944., u 13. SS gorskoj diviziji dolazi do krize, pada morala i rasta nezadovoljstva ljudstva. Te pojave su imale više uzroka, a najvažniji od njih je svakako činjenica da su bošnjački SS-ovci konačno uvidjeli da je očekivana autonomija Bosne očito šuplja priča, da ih Nijemci primoravaju da se rame uz rame s četnicima bore protiv vlastite braće Bošnjaka, kojih je već jako puno bilo u jedinicama NOVJ, vojne sile NOP-a koji je, odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Bosni zagarantirao ne samo autonomiju, već vratio i davno izgubljenu državnost. Još kad je Tito 30. VIII. pozvao sve pripadnike "okupatorskih i kolaboracionističkih jedinica" koji nisu vršili zločine, da stupe u redove NOVJ, uz zagarantiranu amnestiju, bilo je to i bošnjačkim SS-ovcima poput poruke: "Šta više čekate?!".

Samo u periodu od 1. do 18. septembra, iz 13. SS divizije je dezertiralo preko 2000 vojnika.  Mnogi od tih dezertera prešli su u redove partizana, što svjedoče mnogi partizanski dokumenti, kao i memoarski zapisi nastali poslije rata. Komanda III. korpusa NOVJ je 12. IX. izvijestila Vrhovni štab o stupanju 120 vojnika 13. SS divizije s oružjem u Tuzlanski NOP odred, koji su potom "raspoređeni po jedinicama i dobro se drže", a istoga dana su drugom radio-depešom najavili ulazak 200 novih SS-vojnika u jedinice NOVJ u selu Bašigovcima i zatražili 3 Spitfirea da kruže iznad sela, valjda radi obezbijeđenja skupa. U Bašigovcima se tada nalazila upravo 16. muslimanska brigada, u koju je 15. septembra zaista stupila veća skupina bivših pripadnika 13. SS divizije, koji su uvršteni u IV. bataljon brigade. Sve do kraja septembra i tokom čitavog oktobra, partizanski su štabovi sa zadovoljstvom izvještavali o prelasku ljudstva iz 13. SS divizije u partizane. 

IV. bataljon 16. muslimanske brigade na smotri; IV. bataljon je znatnim dijelom popunjen bivšim SS-ovcima iz 13. SS divizije "Handžar" 

Tim bivšim SS-ovcima - naravno, onima oni za koje su komunistički istražni organi (OZNA) utvrdili da nisu bili umiješani u ratne zločine - s komunističke tačke gledišta je pružena mogućnost da borbom u jedinicama NOVJ "speru sramotu sa svog imena". A da su ti SS-ovci valjali partizanima - itekako su im valjali. Ulazak par stotina bivših Waffen-SS vojnika i nižih starješina, naoružanih najmodernijim oružjem, koji su prethodno prošli najsavremeniju obuku i stekli značajno ratno iskustvo, za partizane je predstavljalo značajno pojačanje, pogotovu u periodu kada je NOVJ sa partizanskog postepeno prelazila na normalni, frontovsko-operativni način ratovanja.  

Borci 16. muslimanske NOU brigade na povratku u Tuzlu, nakon odbijenih napada četnika Draže Mihailovića

Krajem 1944. godine, 16. muslimanska brigada je odigrala ključnu ulogu u odbrani Tuzle od četničke grupacije predvođene osobno đeneralom Dražom Mihailovićem. Ono što se nije moglo naći ni u jednom napisu i analizi komunističke historiografije, prepričavano je od strane boraca, učesnika te bitke. Na najžešćim dijelovima bojišta, u najkritičnijim trenutcima, nalazila se 16. muslimanska i 18. hrvatska NOU brigada. Je li to partizanske komande nisu imale povjerenja u jedinice pretežno popunjene Srbima, kako se to diskretno šaputalo među veteranima - učesnicima ove bitke, iz 16. muslimanske i 18. hrvatske brigade? To tek ostaje da se istraži. Jedno je sigurno - da su četnici te 1944. zauzli Tuzlu, posljedice se ne bi mogle ni naslutiti.

Minobacačko odjeljenje III. bataljona 16. muslimanske brigade u borbama za oslobođenje Sarajeva, početak aprila 1945. 

Nakon uspješne odbrane Tuzle, 16. muslimanska brigada je reorganizirana, snabdjevena novim oružjem i opremom, te popunjena novim borcima - uglavnom Srbijancima, bilo mobiliziranim civilima, bilo bivšim pripadnicima kvislinške Srpske državne straže generala Milana Nedića ili četnicima Draže Mihailovića. Time je i procenat Bošnjaka u ovoj brigadi sa oko 90% spao na nekih 70%. Istovremeno, došlo je do personalnih promjena u zapovjednom kadru - za načelnika štaba brigade je, na primjer, imenovan bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, major Milivoj Koprivica (rodom sa Sokoca), koji je u NOVJ prešao iz četnika. On je poginuo u februaru 1945., u okviru širih operacija NOVJ, odnosno Jugoslavenskec armije, koje su okončane u aprilu 1945. godine oslobođenjem Sarajeva. Kako rekoh na početku, borci 16. muslimanske NOU brigade su prvi zakoračili u Sarajevo i preko Vratnika i Kovača spustili se u srce Bosne, na Baščaršiju. Kako su pripovijedali borci ove brigade, silazeći u centar Sarajeva - gdje su Nijemci još uvijek bili utvrđeni u nekim jačim zgradama - imali su "grdne muke" prolazeći kroz mahale, i to od civila koji su izlazili na kapidžike, borcima iznosili jela, pogače, puće, cigare…Kasnije, s brda se sljeglo i onih ostalih partizanskih jedinica, neki su se uvalili u tramvaj i po tri sata ukrug vozili, kasnije je na scenu stupila OZNA, likvidirajući i hapeći i one koji su krivi, i one koji su prabi-zdravi, potom su i došli i "drugovi ru8kovodioci" da se smjeste u vile Židova koje su fašisti otjerali u logore ili oduzete vile "narodnih neprijatelja", ali to je već za neku drugu priču…

U oslobođenom Sarajevu, april 1945. 

Kada se govori o 16. muslimanskoj brigadi, treba još istaknuti da je ta jedinica bila ujedno i jedna osd prvih jedinica koje su probile ustaške linije odbrane i prodrle u Odžak, "posljednji bastion fašizma u Evropi", baš na Titin zvanični rođendan 25. V. 1945.

U maju 2005. bio sam na jednom naučnom skupu u Sarajevu, kada sam se - povodom nekih primjedbi na jedno izlaganje o 1945.-oj, usudio - ja balavac! - javiti i replicirati jednom našem uvaženom akademiku i jednom od najvećih imena bosansko-hercegovačke historiografije. Na pauzi koja je nakon toga uslijedila, akademik (neću mu navodit ime, ima čovjek pravo na privatnost ) me je pozvao sebi i usput mi ispričao kako je on 1945. kao mladić bio borac IV. bataljona 20. romanijske brigade, kako su i oni i druge partizanske jedinice primili naređene da osvoje neosvojive i nevjerovatno dobro utvrđene ustaške položaje u jednom selu. Izginula ih je masa, ali uzalud. Onda je u akciju na taj sektor ubačen IV. bataljon 16. muslimanske brigade, popunjen pretežno bivšim pripadnicima 13. SS divizije. Ti momci, koji su prethodno prošli u ono doba najkvalitetniju obuku (otprilike, kao kad bi danas neko prošao obuku US Marine Corps-a), razvalili su ustaše bez problema i prosto pregazili njihove položaje. Onda su partizani provalili unutar ustaške enklave, da bi utom naišla jugoslavenska avijacija koja je - ne znajući da je Odžak već osvojen - pošla bombardovati i mitraljirati vlastite ljude. U "prijateljskoj vatri" je bilo čak i žrtava. Ali bilo kako bilo, na taj način je slavno okončana povijest 16. muslimanske brigade, jedinice koja je na današnji dan prije 63 godine prva ušla u oslobođeni glavni grad naše zemlje.      

Ratna zastava 16. muslimanske NOU brigade 

Dobro, naslov ne treba shvatiti doslovno, ali sinoć, na koncertu jazz kvarteta "Monseur Jacquet" je zaista bilo sjajno. Ono, najkraće rečeno.

Da će u našoj močvari od grada biti organizirana jedna ovakva svirka, nešto sam malo načuo prije nekoliko dana: kao, dolaze neki Francuzi i tu će svirati jazz. Pomislio sam u početku da je riječ možda o nekim učenicima muzičke škole ili nekom KUD-u iz bratskog nam francuskog grada Fleury-a, dok od Mirse Čamca nisam čuo o kojem se i kakvom bendu radi, što je i mene nagnalo da malo "proguglam". Naravno, biti u Gračanici, a ne otići na koncert ovih vrsnih muzičara (akademski obrazovanih, nije suvišno spomenuti), bio bi čisti haram. Iako nisam neki osobit ljubitelj jazza (rijetko sam ga ikad slušao - Bruce Springsteen i B.B. King su mi uglavnom bili kao neka krajnja granica ka muzici sa saksofonom), ovo je bilo nešte što se ne propušta.

"Monsieur Jacquet" predstavljan kao sekstet, na sceni ih je pak bilo petero, a i na njivom web-siteu također nalazimo petero muzičara. U galeriji, pak, nađoh donju fotku, na kojoj ih je - šestero!

Sad, dilema sekstet ili kvartet, kao i neki pomalo proturječni biografski podaci o bandu koji se mogu naći na internetu - sve je to potpuno nebitno: momci rade sjajnu muziku, a ljupka Charlotte ima sjajan glas - i još bolji stas. Vidjelo se to i iz jednog od predzadnjih redova u kojima sam sjedio.

Kad smo već kod sjedenja, sala muzičke škole u Gračanici - mjesta održavanja koncerta - bila je dosta neprikladna. Treba odmah reći da je bila, što'no se kaže, "ispunjena do posljednjeg mjesta", dosta je naroda stajalo pri kraju. Otprilike, bilo je i više ljudi nego sam očekivao, jer ipak… Gračanica i jazz?! Ma daj…

Prvobitna ideja je bila da se koncert održi u velikoj sali BKC-a, ali obzirom na procjene o posjeti na kraju se odustalo od te ideje. Opravdano, može se reći, jer ono ljudi što je došlo u muzičku, da se razmjeste u veliku salu, ipak tek bi je u najboljem slučaju "upolovili", al' nije to to.

Postajala je čak i bojazan organizatora da će i sala Muzičke škole biti poluprazna, pa je organizator uputio čak više od stotinu pozivnica nekim "VIP" osobama u našem gradu. Eto, stjecajem okolnosti, bio sam u prilici pogledat kome su sve bile upućene pozivnice i ovom prilikom odgovorno tvrdim da nije došlo ni deset ljudi sa spiska onih kojima su upućene pozivnice! To je dovoljan znak da je čitav koncept slanja pozivnica očito promašena stvar, da je jednostavno bolje štampati par desetaka plakata, izlijepiti ih po gradu i neka dolazi ko hoće. Ovom prilikom, napominjem i to, nigdje u gradu nije bilo plakata da u subotu, 22. marta u 19.00 sati u Gračanici ima jazz koncert. Naprotiv, ljudi su na čaršiji mogli pročitat samo da negdje u Doboju gostuju "zvezde Granda".

Tako, dakle, nije bilo nikog od naših gradskih & općinskih vlasti (ni Dase ni Hase) - iako su iz općine čak zvali organizatora i pitali kako to nisu primili pozivnice (a zapravo im je njihov portir to bio zaboravio dostaviti), pa su im upućene nove. Nije bilo ni stranačkih lidera (ni "zelenog" ni "crvenog" Muhameda), jedini od političara je bio Sejo Čaušević, ali on je tu večer došao kao građanin, kao Gračanlija, a ne kao političar. Priznat ćete, jazz koncert i nije baš neko mjesto za ličnu i političku promociju, pa odatle valjda i nedostatak svih onih "VIP" koji u našoj čaršiji "vedre i oblače".      

Na koncertu se desila, eto ovako, jedna neobična i pomalo šaljiva situacija. Koncert je najavio, naravno, Čamac, onda je pozvao lidera benda, Alexandrea Rudoni-a, a kraj njega je stao Dino Čolić (inače jedan od najzaslužnijih ljudi za organizaciju sinoćnjeg događaja). Izgledalo je to logično, s obzirom da g. Čolić preuzima ulogu prevoditelja u skoro svakoj prilici kad u našem gradu gostuju Francuzi. No, Alexandre je progovorio - na engleskom, rekao nešto malo o bendu, onda je jednog po jednog pozivao muzičare. Dino je, najprije zbunjen stajao, onda se pokušao diskretno udaljiti, pri silasku sa scene posrnuo i umalo pao… Ali sve je na kraju ispalo OK.

U glavnom, momci su opleli, svirali su zaista fantastično, onda se na sceni pojavila i Charlotte… Kako rekoh, sala Muzičke škole je bila totalno neprikladna, jer jazz, ipak, zahtijeva jednu specifičnu atmosferu, onako kao u stereotipnim predstavama - neki klupski prostor, prigušena svjetla… Ovako, ljudi su se pod onim reflektorima znojili i znojili, a mi u publici vrpoljili na onim stolicama, nit se na neke swing melodije moglo malo "ritmirati", niti… Ma jebiga, u Gračanici fakat nema prostora za jednu pristojnu svirku. 

Obzirom da je Alexandre skontao da je u publici ispred njega sve goli seljak (doslovno - kako bi stanovnici naše kasabe mogli izgledati u očima jednog Parižanina?!), pa je čak malo pokušao i objasniti način na koji sviraju i tako dalje. Uglavnom, pošto su većinu publike činili mlađi ljudi, a bilo je i tinejdžera, onda nismo imali problema s razumijevanjem. I njihove pjesme su uglavnom na engleskom, par ih je na francuskom, jedna je sa jidiš-refrenom, a jedna - Veronika - na njemačkom. Kad ju je Charlotte pjevala, na njemačkom, ali sa vrlo jakim francuskim naglaskom, pomislio sam kako to zvuči i smiješno i dražesno u isto vrijeme i sjetio se jadnog Guya Sajera, pisca "Zaboravljenog vojnika", kada opisuje kako su ga zbog njegovog "francusko-njemačkog" svo vrijeme u Wehrmachtu handrili.

Veseli me i to što je u publici bilo i nekoliko tinejdžera, osnovnoškolaca i srednjoškolaca, što eto daje nadu da će neki ipak uspjeti isplivati i preživjeti u svoj poplavi turbo-folka i sveopćeg šunda koji nam se na sve načine i sa svih strana servira.

Na kraju bih se samo i ovom prilikom zahvalio svima koji su učestvovali u organizaciji sinoćnjeg sjajnog koncerta.

Oni koji iz ovih ili onih razloga nisu bili prisutni sinoć u Muzičkoj školi, a htjeli bi poslušati kako "Monsieur Jacquete" zvuče na jednom svom koncertu, zahvaljujući Radiju 202, dostupan je za download snimak njihovog koncerta održanog u sarajevskom City Pubu 19. marta ove godine.

Dakle, mp3 fajl, 76 min., cca 70 MB, right click + save as:

"Monsieur Jacquete", City Pub Sarajevo, 19. 03. 2008. 

Naša od da ne kažem čega čaršija (od posla sigurno nije ) uglavnom je relativno siromašna kulturnim događanjima, ali jedanaesta sedmica ove, 2008. godine, Gračanlijama je mogla ponuditi nekoliko interesantnih kulturnih događaja. Bacam na blog, u jednom podužem postu, onako neke moje utiske vezano za njih.

Prvi od događaja je izložba likovne sekcije gračaničkog "Preporoda" (postavljene u povodu 8. marta), koju sam u par riječi spomenuo u prethodnom postu. Ta izložba, inače prodajnog karaktera (iako nisam upoznat da li je koji od posjetitelja šta i kupio, pošto se u nas rado pare troše na alkohol, cigare, poguziluke i ostalo, ali na umjetnost… :S ), upotpunjena je 14. III. ručnim radovima članica udruženja "Gračaničko keranje" (kojima su u gostima ovog vikenda bile i gošće iz Bužima).

U srijedu 12. marta u 18.00 sati, održana je priredba učenika osnovne škole "Hasan Kikić". Prema riječima direktora, odnosno onome što su izvijestili mediji, priredba je održana kako bi se roditelji učenika i javnost uopće upoznala s rezultatima rada školskih sekcija - recitatorske, dramske, hora, muzičke, itd. S obzirom da su smotre učeničkog stvaralaštva - na kojima su učenici OŠ "Hasan Kikić" postigli vrijedne rezultate - bile zatvorene za javnost (djeca su, odlukom Pedagoškog zahoda iz Tuzle, nastupala samo pred žirijem), škola je odlučila da organizira ovakvu jednu priredbu na kojoj bi se učenici pred Gračanlijama predstavili u svim onim disciplinama u kojima su nastupali i pred stručnim žirijem.  

Tako otprilike glasi neko zvanično objašnjenje, iako se sjećam da je i prošle godine najprije održana slična priredba "za raju", da bi se potpuno istim programom učenici predstavili i za Dan škole, ovaj put pred svima koji su htjeli doći i pogledati program (ne znam sad tačno koji datum, ali negdje oko "Dana Gračanice", 25.V.-2.VI.).

Ove godine i ovom prilikom, ulaz nije bio slobodan - djeci su podijeljene karte, i to one stare predratne (kojima je odavno mjesto u muzeju) :

…da ih oni dalje dijele, roditeljima, rodbini i prijateljima (jedna karta za dvije osobe). Tako je prisustvo predstavi bilo na neki način ograničeno. Meni, pak, prisustvo takovim "ograničenim" manifestacijama može zabraniti isključivo direktor BKC-a, ali zahvaljujući jednom svom mlađahnom komšiji (učesniku programa), dobio sam i kartu. Planirao sam na priredbu otići s jednom prijateljicom, ali sam na kraju stjecajem okolnosti otišao sam. Pozdravio sam se na ulazu s pomoćnikom direktora škole prof. Farukom Delićem, upitao ga u šali da li on cijepa karte i ovlaš mu pokazao istu, a on se nasmijao i tobože iznenađen upitao otkuda meni karta - kad ih je on lično dijelio?! Eh, eto, imam i ja svoje "štele"…

Uglavnom, predstava je započela 15-minutnom "ne-znam-kako-se-zove" dramom, koju je na osnovu nekakve kanadske bajke adaptirala nastavnica Melika Šabić, zatim su se izredali učenici paralelne muzičke škole, recitatori, hor… Sve u svemu, priredba je bila nalik na onu prošlogodišnju, ali po mom skromnom mišljenju - po kvaliteti barem za nijansu iza nje. Recitatori su zaista bili dobri, ali prošle su godine mali Kerim Čamdžić i još neko dijete s njim (koje se, navodno, također zove Kerim) - naprosto briljirali. Što se tiče hora i muzičara, gotovo se radi o potpuno istoj djeci kao i prošle godine (mnoge od njih znam pošto sam im neko vrijeme bio privremeni nastavnik ), a oni su bili podjednako dobri i vidjelo se da ih njihovi nastavnici Mejremić i Imširović odlično pripremaju.

Dramska sekcija je također manje-više ostala u istom sastavu - djeca koja su prošle godine glumila (uglavnom učenici 7-ih razreda) glume i danas (kao učenici 8-ih razreda). Među njima ima nekih koji zaista imaju talenta za glumu, međutim…

…šta ja znam, meni se ovogodišnje dramsko "uprizorenje" nimalo nije svidjelo. OK, djeca fino glume, neki od njih - čak i vrlo dobro. Ali sama ovogodišnja drama je do zla boga dosadna, malokrvna i bezvezna. Prošlogodišnja (mislim da se zvala "Svaštarije i maštarije male Pipi" ili tako nekako) je bila puno interesantnija i simpatičnija - radilo se o sjajnoj kompilaciji najpoznatnijih dječijih bajki, još sjajnije upakovanih u priču u kojoj je glavni lik Pippi Långstrump. Ove godine - nije, na žalost, bilo tako. Meni je ova nova drama djelovala potpuno neprirodno, usiljeno, dosadno, izvještačeno (ovo se ne odnosi toliko na glumu djece, koliko na samu dramu kao takvu). Konačno, pitanje je koliko su uopće kojekakvi prinčevi, vile, vještice i ostale djetinjarije primjereni tinejdžerskom uzrastu (a skoro svi mali glumci su učenici 7. i 8. razreda, dakle djeca od 13 i 14 godina, adolescenti!). Da je obdanište u pitanju - pa hajde-de. Ali djeca koja u slobodno vrijeme igraju PC-igrica, ganjaju sport, vozaju skutere i surfaju po internetu - i likovi iz bajki, e to fakat ne ide!

Konačno, stručnjaci su, kada je riječ o dječijim dramskim nastupima, preporučuju da se što manje robuje nekim strogo zacrtanim temama, sjajnoj kostimografiji i scenografiji, ali se gračanički nastavnici i profesori koji vode dramske sekcije očito na to ne obaziru. Jedino je prof. Mehmed Nurikić, koji je pripremao dramsku sekciju gimnazijalaca, odabrao i komad i režiju koja učenike ne sputava, koja im ostavlja prostora i za kreativnost i za improvizaciju… Drugim riječima, umjesto da se djeca sile da napamet uče nekakve tekstove, da izvještačeno nešto glumataju, učenicima je dramska sekcija postala ne obaveza, već zabava, i to ona zabava u kojoj je na najbolji način došla do izražaja njihova kreativnost i sposobnost adaptacije. Prof. Mehmed Nurikić je očito s takvim pristupom i dramom iz svakodnevnog života pogodio "u sridu", što potvrđuje i prvo mjesto na kantonalnom takmičenju dramskih sekcija srednjih škola. Uprkos blještavim i sjanim kostimima i čitavoj gomili likova & "statista", dramska sekcija OŠ "Hasan Kikić" je ove godine na Kantonu osvojila tek treće mjesto. Šteta…

Ja bih uistinu volio da i nastavnica koja vodi spomenutu sekciju, gospođa Melika Šabić, naredne godine odabere neki prikladniji dramski komad, nešto iz savremenog, svakodnevnog života, nešto što odgovara tinejdžerskom uzrastu. Jer siguran sam da bi, recimo, moj komšija Nerman puno bolje izgledao u ulozi običnog tinejdžera, s mobitelom u ruci (gdje, maltene, ne bi trebao ni glumiti, nego se samo uživiti u ulogu!), nego u nekom tamo smiješnom blještavom kostimu nekakvog tobožnjeg princa, izgovarajući i usiljeno interpretirajući napamet naučene stupidarije o "kraljevini Bosni Srebrenoj", vilama, čarobnjacima, itd. U tjednom takvom slučaju, svo glumačko umijeće naše djece (a također i umijeće nastavnika koji ih sprema) u potpunosti bi došlo do izražaja, neopterećeno nepotrebnim sjajem brokatnih kostima kojekakvih prinčeva, kraljica, slugu, vračeva & vještica.

 *   *   *

 U petak, 14. marta, u sali Muzičke škole u Gračanici organizirana je promocija knjige "Đavo - mit i istina", gračaničkog slikara i publiciste Nijaza Omerovića, koji piše pod "pseudonimom" Nijaz Omer. Akademski slikar Nijaz Omerović autor je većeg broja publicističkih članaka, eseja i raznih drugioh napisa, a okušao se i u dokementarnom filmu. Do sada je izdao zbirku priča "Knjiga od praha i snova", zatim neveliku knjigu "Čekajući Mesiha" - s podnaslovom "Traktat o zavjeri", te ovu knjigu koja je prije dva dana promovirana, a koja se bavio fenomenologijom Đavola iliti Lucifera kroz vijekove. O samoj knjizi možda nekom drugom prilikom, ali se promocija - održana u sali Muzičke škole - može ocijeniti kao zaista fin kulturni događaj. O tome je već pisao Senad, a prisutan je bio i Fruit, pa pretpostavljam da će nešto i on možda baciti na blog. Ne bih sad ponavljao ono što je Senad napisao, a s tim se slažem gotovo od riječi do riječi. Uglavnom, promotori su bili Atif Kujundžić, književnik iz Lukavca (rođeni Gračanlija), i šejh H. Mustafa ef. Čajlaković, koga su Gračanlije imale priliku vidjeti prije nekoliko sedmica. Moderator večeri je bio gračanički novinar i svojevrsni kulturni antropolog Mirsad Čamdžić Čamac. Promociju je trebalo da otvori jedan njegov kratki film, zapravo reportaža koju je radio za TV Liberty. Njegove reportaže, inače, nailaze na vrlo dobre kritike (npr. pogledajte šta o njemu kaže Dragan Rubeša u jednoj filmskoj recenziji pisanoj za "Vijenac Matice Hrvatske"). No, uprkos činjenici da je DVD s filmom navodno "pregledavan dva puta" prije promocije, u samom trenutku promocije nešto k'o u inat nije htio, pa je kod dijela prisutnih izazvao sumnju da su u cio slučaj umiješani prsti samog Đavla (ili pak, kod drugog dijela - uključujući moju malenkost - da je Čamac sam namjestio navodne "tehničke probleme" kako bi kod prisutnih izazvao utisak o "šejtanskom poslu". Falilo je još samo da neko iznenada isključi struju.

  
Nijaz Omer(ović) 

 Anyway, promociju je (nakon 24 minute čekanja!) otvorila Čamcova dokumentarna reportaža o egzorcizmu parapsihologa i iscjelitelja Ahmeda Srabovića, koji je neko vrijeme stanovao i ordinirao u Gračanici. Na snimcima se vide neke, očigledno psihički bolesne iliti opsjednute žene kako vrište i nekontrolirano se tresu dok Srabović nešta uči i povicima istjeruje demone. Za skeptika i umjerenog deista poput mene, stvar je izgledala upravo tragikomična - držim da bi svaki psihički bolesnik regirao na vikanje poput Srabovićevog (ma šta on vikao!) onako poput onih žena - ali na licima zaista velikog dijela prisutnih jasno se ocrtavala tjeskoba uslijed tih snimaka navodbnog egzorcizma. Nakon snimke reportaže, Čamac je najavio promotore, koji su se obratili prisutnima, najprije Atif Kujundžić - jednim unaprijed pripremljenim esejom, a zatim šejh Hadži Mustafa ef. Čajlaković, izravno, neposredno, spontano, bez velikih riječi, krajnje jednostavno, da ne kažem priprosto - ali baš onako kako treba, baš onako kako bi ga razumio svako. Uglavnom, u cijeloj šejhovoj priči o Đavlu, ja bih samo izdvojio onaj trenutak kada je Šejh upravo "pokopao" Srabovićeve egzibicije u spomenutoj Čamcovoj reportaži. Uglavnom, Čajlaković je rekao nešto u tom fazonu, šta god da je onaj (Srabović) govorio - žene bi se jednako derale. Da je istinski iscjelitelj, duhovnik ušao u prostoriju gdje su one boravile - demoni u ženama bi odmah pobjegli i one bi ušutile, bez da on išta i progovori! Meni je od cijelog Šejhovog izlaganja ostala u sjećanju osobito jedna rečenica, naime o predodžbi Boga - kako god čovjek da zamisli Boga, tu Beskrajnu Svjetlost iz koje sve izvire - može biti siguran da je ta zamisao potaknuta od Šejtana i da Bog nije takav. Tada sam pomislio koliko su samo prizemne i banalne ultra-ortodoksne vehabijske priče nasuprot sufijskim tumačenjima. Zaista je naš čuveni bošnjački ljetopisac iz XVIII. st. Mula Mustafa Bašeskija bio u pravu kada je rekao da je doživljaj vjere bez sufizma nepotpun.

Na promociji su se otprilike dešavale stvari koje su simptomatične kada su kulturni događaji u pitanju. To da se govornici/glumci/plesači/muzičari prekidaju aplauzom u po nastupa, da se ustaje, odlazi i ulazi kad ko hoće, i naravno - neizbježna zvonjava mobitela. Kad je već o tome riječ, učitelju Amiru Mašiću je u toku promocije nekoliko put zazvonio mobitel, a on je za te provokacije optužio glavom Mirsada Čamdžića! Čamcu nisu pomogla pravdanja da on to nije mogao uraditi, jer je bio voditelj programa - Amir ga je optužio da je on autor "patenta" (jer je Čamac prije par godina na nekom tako događaju furao Mašića "trzanjem" na mobilni) i još, da stvar bude gora (čitaj: zajebancija veća), navodno prijavio ni manje ni više već Muhamedu Ibrahimoviću!  

 *   *   *

 U subotu, 15. III. u 19.00, u velikoj sali BKC-a, održan je memorijalni koncert Kulturno umjetničkog društva "Adem Alić", posvećen rahmetli Adaleti Bašić, studentici i članici KUD-a, koja je prije šest godina zajedno sa još tri Gračanke poginula u prometnoj nesreći kod Zenice. Već u 18.45, velika sala je bila doslovno ispunjena do posljednjeg mjesta. Onima koji su stigli "na vrijeme" (u 19.00 i neposredno prije) ostalo je ili da se pokušaju ugurati sa strane ili da se jednostavno vrate. Evo kako je to izgledalo izvana, sa hodnika, a nekoliko fotografija nastupa donio je Senad na svom blogu.  

 Uglavnom, ovaj put je pripremljen zaista sjajan program, a kao gosti su nastupili članovi folklornih sekcija MSŠ i Gimnazije "Dr. Mustafa Kamarić", zatim neke sasvim male dječice (nisam shvatio o kome se tu radi :S ), te folklornog ansambla "Panonia" iz Tuzle. OK, i naši domaći KUD-ovci i njihovi gosti iz Tuzle su bili više nego odlični, a čestitke treba uputiti i srednjoškolcima, među kojim je briljirala naša forumašica (i moja komšinica) Amylee (Amila). No, tu odmah moram uputiti i jednu zamjerku, naime - jedan je dječak u folklornoj sekciji (neću spominjati koji, pošto ga znam ), koji inače nosi dugu kosu do ramena, igrao tako baš s raspuštenom kosom. Hebiga, ne ide - da je kakva planinska, čobanska nošnja, pa bilo bi u redu (čak i poželjno), ali u fesu, bosanskom gradskom odijelu - stvarno ne ide. Niko sad naravno ne traži da se brije glava i "suče" perčin k'o birvaktile, ali oni koji vode folklornu sekciju trebali bi da paze i na te detalje. Zato, Ado, sljedeći put sveži kosu u pundžu i strpaj pod fes, izgledat će puno, punooo bolje…

U ovoj našoj od močvare čaršiji iliti močvari od čaršije (kako ko hoće, isto mu ga dođe), kulturni događaji su prilično rijetki i uglavnom se vežu za raznorazne datume i praznike. U povodu međunarodnog dana žena, 8. marta 2008. godine, u foajeu BKC-a je postavljena izložba likovne sekcije BZK "Preporod" Gračanica. Izložba je otvorena do nedjelje, 16. marta, od 11.00 do 18.00.  Također, prodajnog je karaktera - možete kupiti većinu od izloženih radova (ako ne i sve).

 Dakle, da ponovim još jednom,

Foaje Bosanskog kulturnog centra, svakim danom od 11.00 do 18.00.   

Željeznice se smatraju jednim od simbola industrijsko-tehničkog napretka i razvoja ljudske civilizacije uopće, a u Bosni i Hercegovini izgradnja prve željezničke pruge, još u kasno osmansko doba, označila je početak modernizacije. No, tek nakon dolaska Austro-Ugarske,skoro cjelokupan teritorij naše zemlje pokriven je mrežom željeznica. Pruge, uglavnom uskotračne, prolazile su i onim krajevima u kojima danas ne postoje ni tragovi željeznica. Na primjer, jedan se krak željezničke pruge protezao od Zavidovića dolinom Krivaje prema Olovu i Han Pijesku; isto tako, putovanje željezničkom prugom od Sarajeva (sa stanice Bistrik) do Višegrada predstavljao je poseban doživljaj, zbog velikog broja tunela, viadukta i mostova kojima su savladavane litice i klisure. Posebna je priča, opet, pruga iz doline Neretve preko Hutova i Popova polja prema Dubrovniku. I danas se, u nepristupačnim planinskim krajevima Bosne i Hercegovine, kroz koje je prve pruge trasirala austro-ugarska vlast, pripovijeda kako je car Franjo Josip poručio radnicima koji su probijali tunele i zasijecali usjeke: "kila kamena - kila zlata!".

Željeznička pruga dolinom rijeke Spreče, od Doboja do Tuzle, odnosno Simin Hana, izgrađena je i puštena u promet 1886. godine. Tom prigodom je, inače, Gračanicu posjetio putopisac Heinrich Renner, koji je načinio prvu poznatu panoramsku fotografiju Gračanice. Desetak godina kasnije, austro-ugarske vlasti su izgradile jedan krak željezničke pruge koji je Gračanicu vezao sa spomenutom prugom Doboj-Simin Han i uopće željezničkom mrežom Dvojne Monarhije. Taj događaj je, može se slobodno reći, označio svojevrsnu prekretnicu u privrednom životu Gračanice i okoline. O otkupljivanju zemlje i još nekim stvarima koje su prethodili izgradnji željezničke pruge u Gračanici, možete pročitati u radu Mine Kujović Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, objavljenom u 21. broju "Gračaničkog glasnika". Pruga Gračanica-Karanovac otvorena je 1. januara 1897. godine. Nekoliko godina kasnije, na inicijativu industrijalca i poduzetnika Josefa Gertnera (rodom iz Osijeka, židovskog porijekla), pruga je produžena sve do Sklopa, gdje je Gertner otvorio kamenolom i tvornicu kreča. Ova su postrojenja stradala u toku I. svjetskog rata, uglavnom od pljačkaša, tako da nakon 1918. nije došlo do obnove proizvodnje. Tada je dio pruge od današnje zgrade Žitokombinata do Sklopa uklonjen, a most preko Varoškog potoka (čiji su se tragovi zapažali do nedavno) je porušen.

Sa izgradnjom željeznice, u Gračanicu je stigao popularni Ćiro, lokomotiva "specijalizirana za uskotračne pruge. Ćiro je postao jedan od prepoznatljivih simbola Gračanice, od vremena kada je - prije stotinu i jednu godinu - prvi put stigao u Gračanicu, do prije 40 godina kada ju je napustio, pa preko 1981. - kada se vratio (samo, doduše, kao spomenik i muzejski eksponat na otvorenom) - do danas. Lokomotiva koja se danas nalazi kod autobuske stanice u Gračanici (na mjestu nekadašnje željezničke stanice ili "štacije", kako ju je narod zvao) nije isti onaj Ćiro koji je godinama saobraćao na relaciji Gračanica-Karanovac i koji je svečano ispraćen iz Gračanice na Titin rođendan 1968. godine. Taj je završio ili u starom željezu ili u nekom rudniku, ali je ranih 80-tih u Gračanicu dovučena identična lokomotiva, iz iste serije, inače proizvod tvornice željezničkih vozila Magyar Királyi Állami Vas-, Acél és Gépgyárak (MAVAG) iz Budimpešte.

Ovom prilikom, donosim nekoliko fotografija stare željezničke stanice i samog Ćire. Kliknite na sliku da bi dobili punu veličinu.

*   *   *

Katastarski plan Željezničke stanice iz 1896.  

 Prostor na kome je u toku 1896. izgrađena željeznička stanica ranije je predstavljao široku neiskorištenu meraju. Na toj meraji se nalazila vodenica zvana Koka, vlasništvo vakufa Čiriškog mekteba, odnosno Hadži Ibrahima Šabe (Šabića), nešto dalje prema sjeveru nekoliko starih magaza sa kovačnicama, a u blizini je bila i čuvena vodenica Kapetanuša. Taj prostor je zaravnjen, nasut, od rijeke podzidan i tu je sagrađena stanična zgrada, magacin, tri kolosijeka sa skretnicama za manevriranje, te uređen omanji park. Kasnije je u neposrednoj blizini podignuto nekoliko čvršćih zgrada, među njima i hotel, čiji je vlasnik bio Rifataga Mehinagić, a u blizini je bio i Jahića han. 

  
Stara razglednica sa motivom željezničke stanice u Gračanici

 
Željeznička stanica u Gračanici 1942. - snimio Ismet Šaković  

Željeznička stanica u Gračanici je bila i mjesto na kome su, na svečan način, dočekivani i ispraćani mnogi ugledni gosti. Bilo je, ponekad, i nemilih događaja, incidenata poput onoga iz januara 1919., kada je grupa Srba maltretirala članove bošnjačke delegacije koja je putovala u Sarajevo, ili pak kada je došlo do incidenta - opet s nacionalno-šovinističkom pozadinom - prilikom ispraćaja kotarskog predstojnika Abduselam-bega Hrasnice (o tome možete pročitati u radovima Mine Kujović, u 9. broju, te u 18. broju "Gračaničkog glasnika"). Ipak, u većini slučajeva radilo se o svečanim dočecima i ispraćajima, na kojima su učestvovala i školska djeca, kao što se vidi na ove dvije fotografije, gornjoj i donjoj.

Grupa uglednijih građana na Željezničkoj stanici, 1941. godine

 Na fotografiji su uglavnom činovnici i trgovci. Pretpostavljam da se radi o članovima i simpatizerima tzv. Muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), koji je predstavljao opoziciju vladajućoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (koalicija JMO i radikali). Treći s lijeva je hafiz Ibrahim ef. Mehinagić (1894.-1976.) poznati alim, intelektualac i javni djelatnik, predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Gračanici. On je, inače, bio i predsjednik sreskog odbora MO HSS Gračanica. drugi s desna bi možda mogao biti Ibrahimaga Širbegović, sekretar MO HSS Gračanica, ali nisam siguran. Čovjek u sredini, u bijelim hlačama i fesu, tadašnji je šeriatski sudija u Gračanici, Kadri ef. Hajdarević (1898.-1985), rodom iz Gornje Tuzle, koji je od 1933. pa do 1941. službovao u Gračanici kao šeriatski sudija, te kao jedan od nastavnika u Osman-kapetanovoj medresi. Lijevo od njega je dugogodišnji gradonačelnik Gračanice, Mahmutaga Hifziefendić, također član MO HSS. Čovjek s fesom, kratkim brkovima i naočarima bi mogao biti Sulejman Nuhanović, a treći s desna je hafiz Velija Šaković, trgovac i knjižar. 

Rasprava dva željezničara  

 
Ćiro ulazi na stanicu u Karanovac, 1967. godine. Snimio Amir Mašić

Poseban detalj sa stare željezničke stanice bio je pješački most - nadvožnjak, kojim se prelazila i Sokoluša i sva tri kolosijeka. Ovaj most je izgrađen nakon I. svjetskog rata.

 
  Odlazak Ćire iz Gračanice, 25. maj 1968. Snimio Hajrudin Šaković 

  
Sa svečanosti ispraćaja Ćire, 25. V. 1968. Snimio Stojan Maksimović. Željezničar u sredini je Zvonko Jukić, čovjek koji je čitav radni vijek proveo na gračaničkoj željeznici. Desno do njega je Viktor Jovanović, posljednji šef stanice u Gračanici, a mašinovođa u lokomotivi je Petar Ristić  

 Odlazak Ćire iz Gračanice mnoge su Gračanlije dočekali sa tugom i sjetom, neki i sa suzama. Ubrzo nakon toga, uklonjena je uskotračna pruga Gračanica-Karanovac i razmontiran željeznički most između Luka i Lelekuše. Porušena je i zgrada željezničke stanice u Gračanici, a na njenom mjestu je nešto kasnije izgrađena autobuska stanica.

  Na autobusku stanicu Ćiro se vratio 1981. godine, kao svojevrsni muzejski eksponat na otvorenom. Bila je to nečija lijepa ideja, ali…

 …Nakon što je preko dvadeset godina truhnuo na tom mjestu, odnosno nešto sjevernije (gdje je kasnije pomaknut), služeći kao priručni javni WC, na inicijativu Asocijacije za očuvanje i zaštitu kulturnog naslijeđa "Soko-Gračanica", općinske vlasti predvođene načelnikom Nusretom Helićem pristupile su aktivnostima na sanaciji i zaštiti Ćire. Lokomotiva je premještena na današnju lokaciju, dodati su dijelovi koji su nedostajali, postavljena je na željezničke šine i na odgovarajući način obojena.

Premještanje Ćire  

 …i tako, Ćiro danas predstavlja jedan od najinteresantnijih spomenika i kulturno-historijskih sadržaja u gradu. Jeste da je postao i "dom" neke skitnice - beskućnika, o čemu policija "nije imala informacija" (Ćiro se nalazi na enormnoj udaljenosti od čak pedeset metara od policijske stanice), ali nećemo o tome… Važne su samo lijepe stvari.

 U vezi sa prethodnim postom, nadležni su ipak odradili svoje. Monumentalni kameni saruk sa nišana je izvađen iz rijeke i spašen. Odmah juče ujutro, gospođa Suada iz općine me kontaktirala telefonom, objasnio sam lokaciju gdje je to itd. Danas su radnici Komusa izvadili spomenik i dovukli ga do BKC-a - trenutno se nalazi u našim prostorijama, pa ćemo već skontati gdje da ga stavimo. ili će biti izložen u okviru zavičajne muzejske zbirke ili na nekoj lokaciji u gradu. Ne bi loše bilo možda u haremu Bijele džamije, o čemu bi se trebalo dogovoriti sa Islamskom zajednicom. Svaka čast Općini i Komusu! :)