E d d i e

Željeznice se smatraju jednim od simbola industrijsko-tehničkog napretka i razvoja ljudske civilizacije uopće, a u Bosni i Hercegovini izgradnja prve željezničke pruge, još u kasno osmansko doba, označila je početak modernizacije. No, tek nakon dolaska Austro-Ugarske,skoro cjelokupan teritorij naše zemlje pokriven je mrežom željeznica. Pruge, uglavnom uskotračne, prolazile su i onim krajevima u kojima danas ne postoje ni tragovi željeznica. Na primjer, jedan se krak željezničke pruge protezao od Zavidovića dolinom Krivaje prema Olovu i Han Pijesku; isto tako, putovanje željezničkom prugom od Sarajeva (sa stanice Bistrik) do Višegrada predstavljao je poseban doživljaj, zbog velikog broja tunela, viadukta i mostova kojima su savladavane litice i klisure. Posebna je priča, opet, pruga iz doline Neretve preko Hutova i Popova polja prema Dubrovniku. I danas se, u nepristupačnim planinskim krajevima Bosne i Hercegovine, kroz koje je prve pruge trasirala austro-ugarska vlast, pripovijeda kako je car Franjo Josip poručio radnicima koji su probijali tunele i zasijecali usjeke: "kila kamena - kila zlata!".

Željeznička pruga dolinom rijeke Spreče, od Doboja do Tuzle, odnosno Simin Hana, izgrađena je i puštena u promet 1886. godine. Tom prigodom je, inače, Gračanicu posjetio putopisac Heinrich Renner, koji je načinio prvu poznatu panoramsku fotografiju Gračanice. Desetak godina kasnije, austro-ugarske vlasti su izgradile jedan krak željezničke pruge koji je Gračanicu vezao sa spomenutom prugom Doboj-Simin Han i uopće željezničkom mrežom Dvojne Monarhije. Taj događaj je, može se slobodno reći, označio svojevrsnu prekretnicu u privrednom životu Gračanice i okoline. O otkupljivanju zemlje i još nekim stvarima koje su prethodili izgradnji željezničke pruge u Gračanici, možete pročitati u radu Mine Kujović Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, objavljenom u 21. broju "Gračaničkog glasnika". Pruga Gračanica-Karanovac otvorena je 1. januara 1897. godine. Nekoliko godina kasnije, na inicijativu industrijalca i poduzetnika Josefa Gertnera (rodom iz Osijeka, židovskog porijekla), pruga je produžena sve do Sklopa, gdje je Gertner otvorio kamenolom i tvornicu kreča. Ova su postrojenja stradala u toku I. svjetskog rata, uglavnom od pljačkaša, tako da nakon 1918. nije došlo do obnove proizvodnje. Tada je dio pruge od današnje zgrade Žitokombinata do Sklopa uklonjen, a most preko Varoškog potoka (čiji su se tragovi zapažali do nedavno) je porušen.

Sa izgradnjom željeznice, u Gračanicu je stigao popularni Ćiro, lokomotiva "specijalizirana za uskotračne pruge. Ćiro je postao jedan od prepoznatljivih simbola Gračanice, od vremena kada je - prije stotinu i jednu godinu - prvi put stigao u Gračanicu, do prije 40 godina kada ju je napustio, pa preko 1981. - kada se vratio (samo, doduše, kao spomenik i muzejski eksponat na otvorenom) - do danas. Lokomotiva koja se danas nalazi kod autobuske stanice u Gračanici (na mjestu nekadašnje željezničke stanice ili "štacije", kako ju je narod zvao) nije isti onaj Ćiro koji je godinama saobraćao na relaciji Gračanica-Karanovac i koji je svečano ispraćen iz Gračanice na Titin rođendan 1968. godine. Taj je završio ili u starom željezu ili u nekom rudniku, ali je ranih 80-tih u Gračanicu dovučena identična lokomotiva, iz iste serije, inače proizvod tvornice željezničkih vozila Magyar Királyi Állami Vas-, Acél és Gépgyárak (MAVAG) iz Budimpešte.

Ovom prilikom, donosim nekoliko fotografija stare željezničke stanice i samog Ćire. Kliknite na sliku da bi dobili punu veličinu.

*   *   *

Katastarski plan Željezničke stanice iz 1896.  

 Prostor na kome je u toku 1896. izgrađena željeznička stanica ranije je predstavljao široku neiskorištenu meraju. Na toj meraji se nalazila vodenica zvana Koka, vlasništvo vakufa Čiriškog mekteba, odnosno Hadži Ibrahima Šabe (Šabića), nešto dalje prema sjeveru nekoliko starih magaza sa kovačnicama, a u blizini je bila i čuvena vodenica Kapetanuša. Taj prostor je zaravnjen, nasut, od rijeke podzidan i tu je sagrađena stanična zgrada, magacin, tri kolosijeka sa skretnicama za manevriranje, te uređen omanji park. Kasnije je u neposrednoj blizini podignuto nekoliko čvršćih zgrada, među njima i hotel, čiji je vlasnik bio Rifataga Mehinagić, a u blizini je bio i Jahića han. 

  
Stara razglednica sa motivom željezničke stanice u Gračanici

 
Željeznička stanica u Gračanici 1942. - snimio Ismet Šaković  

Željeznička stanica u Gračanici je bila i mjesto na kome su, na svečan način, dočekivani i ispraćani mnogi ugledni gosti. Bilo je, ponekad, i nemilih događaja, incidenata poput onoga iz januara 1919., kada je grupa Srba maltretirala članove bošnjačke delegacije koja je putovala u Sarajevo, ili pak kada je došlo do incidenta - opet s nacionalno-šovinističkom pozadinom - prilikom ispraćaja kotarskog predstojnika Abduselam-bega Hrasnice (o tome možete pročitati u radovima Mine Kujović, u 9. broju, te u 18. broju "Gračaničkog glasnika"). Ipak, u većini slučajeva radilo se o svečanim dočecima i ispraćajima, na kojima su učestvovala i školska djeca, kao što se vidi na ove dvije fotografije, gornjoj i donjoj.

Grupa uglednijih građana na Željezničkoj stanici, 1941. godine

 Na fotografiji su uglavnom činovnici i trgovci. Pretpostavljam da se radi o članovima i simpatizerima tzv. Muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), koji je predstavljao opoziciju vladajućoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (koalicija JMO i radikali). Treći s lijeva je hafiz Ibrahim ef. Mehinagić (1894.-1976.) poznati alim, intelektualac i javni djelatnik, predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Gračanici. On je, inače, bio i predsjednik sreskog odbora MO HSS Gračanica. drugi s desna bi možda mogao biti Ibrahimaga Širbegović, sekretar MO HSS Gračanica, ali nisam siguran. Čovjek u sredini, u bijelim hlačama i fesu, tadašnji je šeriatski sudija u Gračanici, Kadri ef. Hajdarević (1898.-1985), rodom iz Gornje Tuzle, koji je od 1933. pa do 1941. službovao u Gračanici kao šeriatski sudija, te kao jedan od nastavnika u Osman-kapetanovoj medresi. Lijevo od njega je dugogodišnji gradonačelnik Gračanice, Mahmutaga Hifziefendić, također član MO HSS. Čovjek s fesom, kratkim brkovima i naočarima bi mogao biti Sulejman Nuhanović, a treći s desna je hafiz Velija Šaković, trgovac i knjižar. 

Rasprava dva željezničara  

 
Ćiro ulazi na stanicu u Karanovac, 1967. godine. Snimio Amir Mašić

Poseban detalj sa stare željezničke stanice bio je pješački most - nadvožnjak, kojim se prelazila i Sokoluša i sva tri kolosijeka. Ovaj most je izgrađen nakon I. svjetskog rata.

 
  Odlazak Ćire iz Gračanice, 25. maj 1968. Snimio Hajrudin Šaković 

  
Sa svečanosti ispraćaja Ćire, 25. V. 1968. Snimio Stojan Maksimović. Željezničar u sredini je Zvonko Jukić, čovjek koji je čitav radni vijek proveo na gračaničkoj željeznici. Desno do njega je Viktor Jovanović, posljednji šef stanice u Gračanici, a mašinovođa u lokomotivi je Petar Ristić  

 Odlazak Ćire iz Gračanice mnoge su Gračanlije dočekali sa tugom i sjetom, neki i sa suzama. Ubrzo nakon toga, uklonjena je uskotračna pruga Gračanica-Karanovac i razmontiran željeznički most između Luka i Lelekuše. Porušena je i zgrada željezničke stanice u Gračanici, a na njenom mjestu je nešto kasnije izgrađena autobuska stanica.

  Na autobusku stanicu Ćiro se vratio 1981. godine, kao svojevrsni muzejski eksponat na otvorenom. Bila je to nečija lijepa ideja, ali…

 …Nakon što je preko dvadeset godina truhnuo na tom mjestu, odnosno nešto sjevernije (gdje je kasnije pomaknut), služeći kao priručni javni WC, na inicijativu Asocijacije za očuvanje i zaštitu kulturnog naslijeđa "Soko-Gračanica", općinske vlasti predvođene načelnikom Nusretom Helićem pristupile su aktivnostima na sanaciji i zaštiti Ćire. Lokomotiva je premještena na današnju lokaciju, dodati su dijelovi koji su nedostajali, postavljena je na željezničke šine i na odgovarajući način obojena.

Premještanje Ćire  

 …i tako, Ćiro danas predstavlja jedan od najinteresantnijih spomenika i kulturno-historijskih sadržaja u gradu. Jeste da je postao i "dom" neke skitnice - beskućnika, o čemu policija "nije imala informacija" (Ćiro se nalazi na enormnoj udaljenosti od čak pedeset metara od policijske stanice), ali nećemo o tome… Važne su samo lijepe stvari.

 NA DANAŠNJI DAN PRIJE 63 GODINE, jedinice Crvene Armije ušle su u nacistički logor smrti Auschwitz, zatekavši tamo užasne tragove jednog od najvećih zločina u historiji ljudskog roda, te oko sedam hiljada preživjelih logoraša. Datum oslobađanja logora Auschwitza, 27. januar, obilježava se kao svjetski dan sjećanja na žrtve Holokausta.

 Na ovaj datum, mislim da je prilika da se sjetimo i židovske zajednice u Gračanici, čiji su mnogi članovi ili potomci članova izgubili život u Holokaustu.

 Prvi Židovi doseljavaju se u Gračanicu šezdesetih godina XIX. stoljeća, uglavnom iz Travnika i Sarajeva. Bili su to Sefardi - potomci španjolskih Židova koji su nakon progona iz 1492. utočište našli u Osmanskom carstvu, pa i u Bosni. Bili su tradicionalno dobri i uspješni trgovci. Nakon austro-ugarske okupacije Bosne 1878., doseljavaju se i europski Židovi - Aškenazi, među njima neki od prvih gračaničkih poduzetnika i biznismena u modernom smislu. Poslije Prvog svjetskog rata, većinom iz ekonomskih razloga, dosta se gračaničkih Židova odselilo u veće gradove, Tuzlu, Sarajevo i dr.

 
Molba gračaničkog trgovca Davida Pesaha Kotarskom vakufskom povjerenstvu  od 16. II. 1917.

Među Židovima i Bošnjacima, odnosi su bili vrlo dobri - između ostalog, i zbog mnogih sličnosti u vjerskim propisima muslimana i Židova, a napomenuo bih da je u jednom dugogodišnjem sudskog sporu Kotarskog vakufskog povjerenstva i Stanka Trifkovića (inače jednog od najvećih srpskih šovinista u periodu između dva svjetska rata), Kotarsko vakufsko povjerenstvo zastupao gračanički advokat dr. Mojsije Mondšajn.

Gore: trgovina Danon-Halilbegović 1930-tih; dolje: na Bukvi, 29. V. 1935. - Ibrahimaga Halilbegović, Moric Danon i Ibro Ahmetašević

Povijest židovske zajednice u Gračanici još uvijek nije dovoljno istražena, iako postoji jedan interesantan rad mr. ph. Samuela Elazara koji se bavi tim pitanjem. Samuel Elazar je rođen u Gračanici 1902. godine, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Sarajevu, gdje mu se porodica preselila, a farmaceutski fakultet u Zagrebu. Tridesetih godina, otvorio je apoteku u Sarajevu, i to na Ferhadiji, ali mu je ista 1941. oduzeta. Tokom II svjetskog rata, može se reći da je Elazar u odnosu na većinu svojih sunarodnjaka i rođaka imao dosta sreće - rat je proveo na mjestu radničkog apotekara u rudnicima u Zenici (tadašnje ustaške vlasti poštedile su život mnogim židovskim doktorima i apotekarima iz razloga što je cjelokupna organizacija zdravstvene službe u BiH bila na dosta niskom nivou). Elazar je jednom prilikom ipak bio uhapšen zajedno sa rudničkim ljekarom, ali je oslobođen pošto su radnici zaprijetili štrajkom. Nakon rata, kraće je vrijeme radio u Livnu, a ostatak radnog vijeka je proveo u Sarajevu, gdje je 1989. godine i umro. 

Samuel Elazar se nije bavio samo farmacijom, već i historijom medicine, farmacije i zdravstvenih prilika u prošlosti, zatim kulturnom historijom Sefarda i Roma, autor je više naučnih i stručnih radova, naučno-popularnih članaka i feljtona, kao i dokumentarnih filmova. Jedan je od utemeljitelja Muzeja Jevreja Bosne i Hercegovine, te jedan od zagovornika osnivanja Muzeja zdravstvene kulture BiH. Ranih osamdesetih godina, penzionisani nastavnik iz Gračanice, Branko Vajić, koji je kao volonter upravljao gračaničkom zavičajnom zbirkom, uspostavio je kontakt sa Elazarom i zamolio ga da opiše povijest Židova u Gračanici, što je Elazar i prihvatio. Sačuvana korespondencija pokazuje da je Elazar vrlo ozbiljno shvatio taj posao, iako je već bio u dubokoj starosti i narušenog zdravlja. Njegovo zdravstveno stanje ga je spriječilo da rad oblikuje onako kako je želio, ali uprkos tome - njegova Građa za istoriju jevrejske zajednice u Gračanici, objavljena u časopisu Muzeja istočne Bosne u Tuzli - Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XV, 1984., predstavlja zaista interesantno štivo i polaznu osnovu za svako dalje istraživanje.

Spomenuti rad Samuela Elazara možete preuzeti u PDF formatu na stranici Knjižnica (u zaglavlju bloga) - ovom prilikom ujedno najavljujem da ću, s vremena na vrijeme, iskenirati i uploadovati interesantnije članke, radove i knjige, većinom one o Gračanici, a download-linkovi će biti na spomenutoj stranici. 

*    *    * 

 Kada se govori o Holokaustu i stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, neizbježna je tema i spašavanje Židova i ostalih "rasno nepodobnih" od strane građana "arijevaca", kao primjer humanosti, antifašizma i građanske svijesti. Gračanlije mogu biti ponosne na činjenicu da je i ovdje bilo ljudi koji su rizikovali živote spašavajući svoje komšije kojima je zbog porijekla, nacionalne i vjerske pripadnosti život visio o koncu. Dr. Avdo Prohić, Salih-beg Čekić, Hafiz Ibrahim ef. Mehinagić i mnogi drugi. Treba naglasiti i to da neposredno iz Gračanice ni jedan Židov, ni jedan komunisti i antifašist, ni jedan Rom ili Bošnjak romskog porijekla - nisu direktno odvedeni u logore ili u samoj Gračanici zbog svog porijekla i nacionalne pripadnosti. Hapšenja su prilikom iznenadnih racija uglavnom vršili pripadnici Gestapoa i ustaške policije iz Tuzle, ali bi i u takvim prilikama ugledne Gračanlije intervenirale za uhapšene i tražile njihovo oslobođenje, u mnogim prilika s uspjehom.

Dr. Avdo Prohić

 Dr. Avdo Prohić i Salih-beg Čekić su, prema pričanju Milisava Milisavljevića, u Sočkovcu sa željezničke stanice iz dva vagona uspjeli osloboditi veći broj pohapšenih Srba koje su ustaše sprovodili u logore, među njima i nekoliko Gračanlija (uglavnom uglednijih i bogatijih ljudi). Hfz. Ibrahim ef. Mehinagić, s druge strane, svojom je intervencijom od deportacije u logore (i sigurnu smrt) spasio Gračanlije romskog porijekla. Ovdje treba spomenuti i neizbježnog Ibrahima Pjanića, kontroverznog zapovjednika milicije u Sokolu, ustaškog logornika u Gračanici, pukovnika HOS-a. Ustaški logor kao kotarsku organizaciju ustaškog pokreta (koji se dijelio na Glavni ustaški stan - nešto poput glavnog odbora, zatim stožere - na nivou velikih župa, logore - na nivou kotara i tabore - na nivou općina) u Gračanici organizirao je Franz Taborsky, porijeklom Čeh, zajedno sa Ratomirom Gadžom i njegovom braćom. Iako su zagovarali radikalne mjere prema Srbima, nije im uspjelo pridobiti stanovništvo, a pogotovu organizirati masakre i masovna ubistva poput onih što su ih ustaše provodili u nekim drugim gradovima. Jedino su neke Srbe - i to uglavnom istaknutije predratne velikosrbe i šovinste (poput spomenutog Stanka Trifkovića) - protjerati u Srbiju (i usput im opljačkati imovinu), a u znak odmazde za ustanički napad na Gračanicu (23. VIII. 1941.) strijeljali su šestero ohvaćenih ustanika i njihovih pomagača iz Gračanice. U ljeto 1942., međutim,  i Taborsky i Gadže su napustili Gračanicu, a logornikom je imenovan Ibrahim Pjanić - od tada su mogli odahnuti svi koji su strahovali od ustaškog terora.  

 
Porodica Viktora i Helene Kolman sa dr. Avdom Prohićem - fotografija iz predratnog razdoblja

 Posebno je interesantan slučaj mr. ph. Viktora i Helene Kolman. Kolmanovi su doselili u Gračanicu kasnih 20-tih godina, gdje je Viktor otvorio apoteku. U Gračanici su dočekali početak II svjetskog rata. U proljeće 1942., obaviješten da se sprema racija na Židove, Viktor Kolman je sa porodicom pobjegao na Ozren, u to vrijeme četničku teritoriju. Tamo je ubrzo izgubio život, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a Helena se onda sa malom kćerkicom Sarom vraća u Gračanicu. Na žalost, tu je prilikom jedne racije uhapšena od Gestapovaca i sprovedena u Tuzlu. Dr. Avdo Prohić je zajedno sa logornikom Ibrahimom Pjanićem pokušavao ishoditi njezino oslobađanje, ali nije im uspjelo. Jedino što su mogli, bilo je da se iz zatvora pusti mala Sara. Helena je ubrzo odvedena u logor i tamo ubijena, dok je Sara sve do 1944. ostala kod dr. Prohića. Tada ju je, na Pjanićev zahtjev, Avdo odveo u Zagreb kod svog brata Sabrije Prohića. Sara je kod Prohića ostala sve do 1947. godine, kada je uspostavljen kontakt s njezinom rodbinom u Palestini, kamo je i ona upućena. Iste godine kada je Sara napustila njegovu porodicu, Sabrija Prohić, predratni veletrgovac i vrlo uspješan biznismen, pri odlasku na službeni put misteriozno je nestao, a ubrzo nakon toga proglašen je "narodnim neprijateljom" i sva njegova imovina je zaplijenjena. Iako okolnosti njegove smrti nisu nikad razjašnjene, u porodici je do danas ostala sumnja da je umoren od komunističke tajne policije, zloglasne UDB-e.

(P.S. - zahvaljujem se gospodinu Nihadu Halilbegoviću na ustupljenim fotografijama i vrijednim podacima, te administraciji Gračanica.Net za prostor na serveru gdje ću, ako Bog da, stavljati tekstove koje skeniram)