E d d i e

Nađoh neki dan par fotografija sa proslave Dana općine - tada 25. maja - sada već davne 1996. godine. Bilo je to istom iza rata, ono tek se mir ustabilio, još nije bilo slobode kretanja i mnogih drugih stvari (sjećam se kad smo išli na ekskurziju u Sarajevo - preko površinskog kopa Šikulje, jer je most u Sižju bio srušen, pa na Živinice, Kladanj, Olovo… - ali to je za posebnu priču). A bio je to stvarno pravi dernek - ako se ne varam, tada je gostovao i Safet Isović koji je uživo pjevao "Šehidski rastanak", koji je u ono doba bio puno više od pjesme.

Među tim fotkama, ugledah i ovu: 

 …tadašnji načelnik općine, Hazim Vikalo, obraća se okupljenom narodu. (Ovaj zgodni momčina lijevo, po svoj prilici, sadašnji je NAŠ predsjednik i, pretpostavimo, budući načelnik općine Gračanica - Mirsad Čamdžić)

Sjetih se, kada ugledah ovu fotografiju, da je načelnik Vikalo tada, u svom govoru, rekao "opština Gračanica", našto sam ja, za sebe, naglas kazao: "nije opština, nego općina!". Stajao sam tada s rođakom, na mjestu gdje je sada ulaz u onu "kako-se-već-zove" banku; rođak me malo iznenađeno pogledao, a ja sam mu onda kazao kako je moj djed (i njegovog oca amidža) govorio uvijek općina, dok su mu se sinovi smijali - njima je, pripadnicima druge, treće generacije koja se kroz škole (od učitelja Srbijanaca & Crnogoraca) intenzivno srbizirala manastirskim št, pa im se ono "općina" činilo zastarjelim, nazadnim, retrogardnim… Onakvim, zapravo, kakvim su neki htjeli da predstave sve bošnjačke običaje, izraze, duhovne i kulturne vrijednosti. To za djeda - sami njegovi sinovi su bezbroj puta pričali, smijući se samim sebi, jer došao je, eto, vakat kad se pokazalo da je djed bio u pravu.

Anyway, kako ja to rekoh rođaku, odmah uslijedi napad s leđa. Doslovno: iza nas je stajala jedna gospođa, tada dužnosnica lokalnog SDP-a, poslije i vijećnica u općinskom vijeću. Dotična me je gospođa odmah napala kako je to hrvatština, novotarija, izmišljeno, da je ona znala mog djeda, da je on bio fin čovjek i da "sigurno nije tako pričao" i nije mogao pričati, itd. itd.

I dan-danas, ima dosta ljudi koje je teško ubijediti da je izraz općina izvorni bosanski izraz, da odgovara duhu bosanskog jezika, za razliku od riječi "opština". Mnogi i danas u tome vide "kroatizam", neko podilaženje Hrvatima ili, Bože me prosti, težnju da se "odvojimo od Srba". Na žalost, pošto su generacije i generacije Bošnjaka intenzivno i sistematski srbizirane, trebat će mnogo vremena da se stvari promjene. Nađoh ja nedavno i ovaj dokument. Iz 1920. godine, dakle osamdeset i osam godina star.

(kliknite na sliku radi pune veličine)  

Pogledajte šta stoji u potpisu.

P.S. - nedavno sam, također, imao priliku čitati jedan upitnik kojeg je svojom rukom ispunio aktualni načelnik općine, Nusret Helić Daso. Ono što me je vrlo prijatno iznenadilo, jeste činjenica da načelnik svugdje piše općina. Onako kako je to u duhu bosanskog jezika. Nadajmo se da će to uvidjeti i ostale javne ličnosti i društveni djelatnici, od kojih su neki, na žalost, još uvijek suzdržani od upotrebe naših, bosanskih - vremenom zaboravljenih ili namjerno potisnutih riječi.

Na dan 6. aprila 1945., jedinice Jugoslovenske armije (nekadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) ušle su u Sarajevo.

Taj dan je slavljen kao DAN OSLOBOĐENJA Sarajeva.

Na dan 6. aprila 1992. godine, srpske paravojne snage uz blagoslov JNA u Sarajevu su "branile Jugoslaviju" - tog dana je faktički otpočela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsada njezinog glavnog grada Sarajeva. Period koji je započeo oslobođenjem završio je tako opsadom i agresijom.

Ne, Sarajevo nisu opsjeli niti su Bosnu napali nekakvi fašisti od kojih Sarajevo 6. aprila 1945. bješe oslobođeno "hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih brigada slavne Jugoslavenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama rodoljuba Srba, Muslimana i Hrvata", kako to piše na spomeniku kod "Vječne vatre". 

Sarajevo su stavili pod opsadu i na BiH agresiju izvršili potomci osloboditelja iz 1945., jedinice one vojne sile koja se razvila iz "slavne Jugoslavenske armije" iz 1945. Agresori iz 1992. nosili potpuno isti znak na kapi kao i osloboditelji iz 1945. godine. Jedan od historijskih paradoksa.

*    *    * 

 Preko pola stoljeća, zvanična "istina" koja je u totalitarnom jugoslavenskom komunističkom režimu u svakoj prigodi servirana, bila je ono što piše na spomeniku kod "Vječne vatre".

Ko su bili pravi oslobodioci, ko su bili borci koji prvi uđoše u Sarajevo? 

O tome se malo govorilo.

Jučer, kad u vijestima o najavi obilježavanja 6. aprila pročitah i ovo:

"(…) kada su prve borbene jedinice 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade, preko Vratnika, ušle u Sarajevo i, u sadejstvu s drugim brigadama, oslobodile grad (…)"

 …nekako mi se učini da je dugogodišnja nepravda barem dijelom ispravljena.

Jer upravo tako.

PRVA partizanska jedinica koja je STUPILA U SARAJEVO 6. IV. 1945 bila je 16. muslimanska narodnooslobodilačka udarna brigada.

Zašto se to dosad nije isticalo? Ko zna. Možda iz istih razloga što je i genocid nad Bošnjacima prešućivan, što nikada nisu bili podignuti spomenici hiljadama poklanih bošnjačkih civila u Foči, Višegradu, Goraždu…Nekome nije bilo stalo da se ističu ni bošnjačke žrtve fašističkog terora, niti bošnjačko učešće u antifašističkoj borbi.

 *    *    * 

 Formirana u ranu jesen 1943., u selu Bukviku kod Brčkog, kao 3. bosanska muslimanska brigada, popunjena je ljudstvom pretežno s prostora Posavine i sjeveroistočne Bosne - jednim dijelom borcima Bošnjacima iz drugih partizanskih jedinica, dijelom bošnjačkim dobrovoljcima iz naroda ili bivšim pripadnicima domobranskih dobrovoljačkih jedinica i paravojnih bošnjačkih seoskih milicija. Brigada je ubrzo preimenovana u 16. muslimansku brigadu, poslije je stekla pravo i na počasni naziv udarna. Do kraja rata nosit će taj naziv i ostati u sastavu 27. istočnobosanske divizije, iako je povremeno bila pod operativnom komandom drugih divizija NOVJ.

Natpis na spomen-obilježju u Bukviku kod Brčkog, gdje je formirana 3. bosanska muslimanska brigada, kasnije preimenovana u 16. muslimansku NOU brigadu  

Ova je brigada učestvovala u operaciji zauzimanja Tuzle, početkom oktobra 1943. godine, što je prva ozbiljna operacija u kojoj je učestvovala. No, njezinim borcima su tek predstojala prava iskušenja, u operacijama Kugelblitz i Schnesturm, krajem 1943. i početkom 1944. godine (ove operacije jugoslavenska historiografija socijalističkog razdoblja označavala je zajedničkim imenom Šesta ofanziva). Prilikom neuspjelog drugog pokušaja partizanskog zauzimanja Tuzle, u februaru 1944. godine, 16. muslimanska brigada je pretrpjela ozbiljne gubitke, jer su njezini dijelovi - napadajući utvrđene položaje oružanih snaga NDH i Nijemaca na Ilinčici - zaglavili u minskom polju, na brisanom prostoru ispred bunkera.

Od ranog proljeća 1944. godine, pa sve do kasnog ljeta, 16. muslimanska udarna brigada kreće se i bori na širokom prostoru istočne Bosne, Gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine. U jednom trenutku, u martu 1944., našla se u vrlo teškom položaju, kada su Nijemci protiv nje angažirali glavninu snaga 14. SS regimente, iz sastava 7. SS gorske divizije "Prinz Eugen" - jedinice čiji su pripadnici (pretežno Nijemci - Volksdeutscheri s područja Banata, Erdelja i NDH) imali vrlo mnogo iskustva u protivpartizanskoj borbi, ali su isto tako bili upamćeni po velikoj okrutnosti i hladnokrvnosti. Uprkos priličnim gubicima, 16. muslimanska je, zahvaljujući sposobnosti manevriranja i sjajno primjenjenoj partizanskoj taktici, uspješno prebrodila tu ofanzivu, a gubici su  nadomješteni vrbovanjem i mobiliziranjem ljudstva u krajevima u kojima se kretala.

Štab 16. muslimanske NOU brigade, u jesen 1944. U sredini sjedi komandant brigade Salim Ćerić.  

Komandant ove jedinice, koja je sve do jeseni 1944. imala oko 90 % Bošnjaka muslimana u svojim redovima, bio je major Salim Ćerić. Ovaj je čovjek, mora se istaknuti, i nakon rata - kao viši oficir i funkcioner KPJ, odnosno SKJ, odigrao značajnu ulogu u afirmaciji bošnjačkog nacionalnog buđenja i profiliranja (istiona, pod imenom Muslimana - što je, ako uvažimo argumentaciju teoretičara poput Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića i dr. - mogao biti samo korak naprijed)- Ćerić je ranih 1970-tih čak imao hrabrosti da otvoreno ukazuje na totalnu neravnopravnost u pristupu nacionalnoj problematici Bošnjaka, čak je zahtijevao i osnivanje "Matice muslimanske" i autonomiju bošnjačkih nacionalnih institucija, sve do izrade posebne historije "muslimanskog naroda, u okviru istorije naroda SR BiH", zatim "rekonstrukcija udžbenika iz oblasti istorije, jezika, književnosti i etnografije", pa čak i "utvrđivanje zstave". Razumljivo, Ćerićevi zahtjevi nisu realizirani, a njima je Ćerić sam sebi unaprijed potkopao svako dalje napredovanje i kartijeru. Ipak, kad se pročita njegova studija "Muslimani srpskohrvatskog jezika", na koju su oni vajni komunisti & titoisti koji par desetljeća kasnije postadoše glavni protagonisti velikosrpske ideologije osipali drvlje i kamenje - danas se samo može reći: kamo sreće da su u tom periodu Bošnjaci imali više ljudi poput Salima Ćerića. 

Borci 16. muslimanske NO udarne brigade u oslobođenoj Tuzli, septembar 1944.  

U ljeto 1944. godine, 16. muslimanska NOU brigada se vraća na sjever, na područje istočne Bosne. U međuvremenu, u martu i aprilu 1944., na prostore sjeveroistočne Bosne iz Njemačke je stigla 13. SS gorska divizija, poznata i pod imenom 13. SS divizija "Handžar", sastavljena od odobrovoljaca, regruta i mobiliziranih Bošnjaka, od ljeta 1943. obučavana u Njemačkoj. Iako su tokom formiranja ove jedinice Nijemci Bošnjacima svašta obećavali, od toga da će buduća SS divizija štititie bošnjačka naselja, obezbijediti povratak muhadžira, kazniti četničke zločince, pa do uspostave autonomne Bosne u okvirima NDH - ona je u proljeće 1944. tek uspjela od partizana očistiti prostore Posavine i Majevice, uz mjestimične teške ispade, represalije i ratne zločine (ali i savezništvo s četnicima!), uspostavivši vlastitu vojnu upravu (na veliko nezadovoljstvo organa NDH). Poslije, tokom ljeta 1944., Nijemci su je koristili u antipartizanskim operacijama u istočnoj Bosni i Birču, uglavnom u sadjejstvu sa dijelovima 7. SS divizije "Prinz Eugen", čiji je cilj uglavnom bio da spriječe prijelaz partizanskih jedinica iz Bosne u Srbiju, kamo je maršal Tito, vrhovni zapovjednik NOVJ, prebacivao težište svojih operacija. 

U jeku jedne od antipartizanskih operacija 13. SS divizije, u sadjestvu sa 14. SS regimentom "Prinz Eugen" divizije, oružanim snagama NDH, ali i četnicima (operacija Hackfleisch), na područje Birča je  stigla 16. muslimanska NOU brigada, jedinica već prekaljena u borbi, čiji je bojni poklič bio "NAPRIJED MUSLIMANI!". U teškim borbama u blizini Šekovića, posebno na koti Bačkovac, Bošnjaci su - i oni sa SS-Totenkopfom na fesu, i oni sa crvenom petokrakom na "titovki" - pokazali ogorčenu hrabrost koja je graničila s fanatizmom.

Na dan 17. septembra 1944., 16. muslimanska NOU brigada jedna je od prvih partizanskih jedinica koje ulaze u Tuzlu, definitivno zauzetu od snaga NOVJ. U Tuzli je, četiri dana kasnije, svečano proslavljena godišnjica brigade.

Plakat načinjen povodom prve godišnjice 16. muslimanske brigade, septembra 1944. Autor plakata je Ismet Mujezinović

 
Ugledni građani Tuzle na svečanosti obilježavanja prve godišnjice 16. muslimanske NOU brigade 

 Dva dana prije ulaska u Tuzlu, 16. muslimanska brigada je dobila značajno pojačanje.

Od augusta 1944., u 13. SS gorskoj diviziji dolazi do krize, pada morala i rasta nezadovoljstva ljudstva. Te pojave su imale više uzroka, a najvažniji od njih je svakako činjenica da su bošnjački SS-ovci konačno uvidjeli da je očekivana autonomija Bosne očito šuplja priča, da ih Nijemci primoravaju da se rame uz rame s četnicima bore protiv vlastite braće Bošnjaka, kojih je već jako puno bilo u jedinicama NOVJ, vojne sile NOP-a koji je, odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Bosni zagarantirao ne samo autonomiju, već vratio i davno izgubljenu državnost. Još kad je Tito 30. VIII. pozvao sve pripadnike "okupatorskih i kolaboracionističkih jedinica" koji nisu vršili zločine, da stupe u redove NOVJ, uz zagarantiranu amnestiju, bilo je to i bošnjačkim SS-ovcima poput poruke: "Šta više čekate?!".

Samo u periodu od 1. do 18. septembra, iz 13. SS divizije je dezertiralo preko 2000 vojnika.  Mnogi od tih dezertera prešli su u redove partizana, što svjedoče mnogi partizanski dokumenti, kao i memoarski zapisi nastali poslije rata. Komanda III. korpusa NOVJ je 12. IX. izvijestila Vrhovni štab o stupanju 120 vojnika 13. SS divizije s oružjem u Tuzlanski NOP odred, koji su potom "raspoređeni po jedinicama i dobro se drže", a istoga dana su drugom radio-depešom najavili ulazak 200 novih SS-vojnika u jedinice NOVJ u selu Bašigovcima i zatražili 3 Spitfirea da kruže iznad sela, valjda radi obezbijeđenja skupa. U Bašigovcima se tada nalazila upravo 16. muslimanska brigada, u koju je 15. septembra zaista stupila veća skupina bivših pripadnika 13. SS divizije, koji su uvršteni u IV. bataljon brigade. Sve do kraja septembra i tokom čitavog oktobra, partizanski su štabovi sa zadovoljstvom izvještavali o prelasku ljudstva iz 13. SS divizije u partizane. 

IV. bataljon 16. muslimanske brigade na smotri; IV. bataljon je znatnim dijelom popunjen bivšim SS-ovcima iz 13. SS divizije "Handžar" 

Tim bivšim SS-ovcima - naravno, onima oni za koje su komunistički istražni organi (OZNA) utvrdili da nisu bili umiješani u ratne zločine - s komunističke tačke gledišta je pružena mogućnost da borbom u jedinicama NOVJ "speru sramotu sa svog imena". A da su ti SS-ovci valjali partizanima - itekako su im valjali. Ulazak par stotina bivših Waffen-SS vojnika i nižih starješina, naoružanih najmodernijim oružjem, koji su prethodno prošli najsavremeniju obuku i stekli značajno ratno iskustvo, za partizane je predstavljalo značajno pojačanje, pogotovu u periodu kada je NOVJ sa partizanskog postepeno prelazila na normalni, frontovsko-operativni način ratovanja.  

Borci 16. muslimanske NOU brigade na povratku u Tuzlu, nakon odbijenih napada četnika Draže Mihailovića

Krajem 1944. godine, 16. muslimanska brigada je odigrala ključnu ulogu u odbrani Tuzle od četničke grupacije predvođene osobno đeneralom Dražom Mihailovićem. Ono što se nije moglo naći ni u jednom napisu i analizi komunističke historiografije, prepričavano je od strane boraca, učesnika te bitke. Na najžešćim dijelovima bojišta, u najkritičnijim trenutcima, nalazila se 16. muslimanska i 18. hrvatska NOU brigada. Je li to partizanske komande nisu imale povjerenja u jedinice pretežno popunjene Srbima, kako se to diskretno šaputalo među veteranima - učesnicima ove bitke, iz 16. muslimanske i 18. hrvatske brigade? To tek ostaje da se istraži. Jedno je sigurno - da su četnici te 1944. zauzli Tuzlu, posljedice se ne bi mogle ni naslutiti.

Minobacačko odjeljenje III. bataljona 16. muslimanske brigade u borbama za oslobođenje Sarajeva, početak aprila 1945. 

Nakon uspješne odbrane Tuzle, 16. muslimanska brigada je reorganizirana, snabdjevena novim oružjem i opremom, te popunjena novim borcima - uglavnom Srbijancima, bilo mobiliziranim civilima, bilo bivšim pripadnicima kvislinške Srpske državne straže generala Milana Nedića ili četnicima Draže Mihailovića. Time je i procenat Bošnjaka u ovoj brigadi sa oko 90% spao na nekih 70%. Istovremeno, došlo je do personalnih promjena u zapovjednom kadru - za načelnika štaba brigade je, na primjer, imenovan bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, major Milivoj Koprivica (rodom sa Sokoca), koji je u NOVJ prešao iz četnika. On je poginuo u februaru 1945., u okviru širih operacija NOVJ, odnosno Jugoslavenskec armije, koje su okončane u aprilu 1945. godine oslobođenjem Sarajeva. Kako rekoh na početku, borci 16. muslimanske NOU brigade su prvi zakoračili u Sarajevo i preko Vratnika i Kovača spustili se u srce Bosne, na Baščaršiju. Kako su pripovijedali borci ove brigade, silazeći u centar Sarajeva - gdje su Nijemci još uvijek bili utvrđeni u nekim jačim zgradama - imali su "grdne muke" prolazeći kroz mahale, i to od civila koji su izlazili na kapidžike, borcima iznosili jela, pogače, puće, cigare…Kasnije, s brda se sljeglo i onih ostalih partizanskih jedinica, neki su se uvalili u tramvaj i po tri sata ukrug vozili, kasnije je na scenu stupila OZNA, likvidirajući i hapeći i one koji su krivi, i one koji su prabi-zdravi, potom su i došli i "drugovi ru8kovodioci" da se smjeste u vile Židova koje su fašisti otjerali u logore ili oduzete vile "narodnih neprijatelja", ali to je već za neku drugu priču…

U oslobođenom Sarajevu, april 1945. 

Kada se govori o 16. muslimanskoj brigadi, treba još istaknuti da je ta jedinica bila ujedno i jedna osd prvih jedinica koje su probile ustaške linije odbrane i prodrle u Odžak, "posljednji bastion fašizma u Evropi", baš na Titin zvanični rođendan 25. V. 1945.

U maju 2005. bio sam na jednom naučnom skupu u Sarajevu, kada sam se - povodom nekih primjedbi na jedno izlaganje o 1945.-oj, usudio - ja balavac! - javiti i replicirati jednom našem uvaženom akademiku i jednom od najvećih imena bosansko-hercegovačke historiografije. Na pauzi koja je nakon toga uslijedila, akademik (neću mu navodit ime, ima čovjek pravo na privatnost ) me je pozvao sebi i usput mi ispričao kako je on 1945. kao mladić bio borac IV. bataljona 20. romanijske brigade, kako su i oni i druge partizanske jedinice primili naređene da osvoje neosvojive i nevjerovatno dobro utvrđene ustaške položaje u jednom selu. Izginula ih je masa, ali uzalud. Onda je u akciju na taj sektor ubačen IV. bataljon 16. muslimanske brigade, popunjen pretežno bivšim pripadnicima 13. SS divizije. Ti momci, koji su prethodno prošli u ono doba najkvalitetniju obuku (otprilike, kao kad bi danas neko prošao obuku US Marine Corps-a), razvalili su ustaše bez problema i prosto pregazili njihove položaje. Onda su partizani provalili unutar ustaške enklave, da bi utom naišla jugoslavenska avijacija koja je - ne znajući da je Odžak već osvojen - pošla bombardovati i mitraljirati vlastite ljude. U "prijateljskoj vatri" je bilo čak i žrtava. Ali bilo kako bilo, na taj način je slavno okončana povijest 16. muslimanske brigade, jedinice koja je na današnji dan prije 63 godine prva ušla u oslobođeni glavni grad naše zemlje.      

Ratna zastava 16. muslimanske NOU brigade 

Željeznice se smatraju jednim od simbola industrijsko-tehničkog napretka i razvoja ljudske civilizacije uopće, a u Bosni i Hercegovini izgradnja prve željezničke pruge, još u kasno osmansko doba, označila je početak modernizacije. No, tek nakon dolaska Austro-Ugarske,skoro cjelokupan teritorij naše zemlje pokriven je mrežom željeznica. Pruge, uglavnom uskotračne, prolazile su i onim krajevima u kojima danas ne postoje ni tragovi željeznica. Na primjer, jedan se krak željezničke pruge protezao od Zavidovića dolinom Krivaje prema Olovu i Han Pijesku; isto tako, putovanje željezničkom prugom od Sarajeva (sa stanice Bistrik) do Višegrada predstavljao je poseban doživljaj, zbog velikog broja tunela, viadukta i mostova kojima su savladavane litice i klisure. Posebna je priča, opet, pruga iz doline Neretve preko Hutova i Popova polja prema Dubrovniku. I danas se, u nepristupačnim planinskim krajevima Bosne i Hercegovine, kroz koje je prve pruge trasirala austro-ugarska vlast, pripovijeda kako je car Franjo Josip poručio radnicima koji su probijali tunele i zasijecali usjeke: "kila kamena - kila zlata!".

Željeznička pruga dolinom rijeke Spreče, od Doboja do Tuzle, odnosno Simin Hana, izgrađena je i puštena u promet 1886. godine. Tom prigodom je, inače, Gračanicu posjetio putopisac Heinrich Renner, koji je načinio prvu poznatu panoramsku fotografiju Gračanice. Desetak godina kasnije, austro-ugarske vlasti su izgradile jedan krak željezničke pruge koji je Gračanicu vezao sa spomenutom prugom Doboj-Simin Han i uopće željezničkom mrežom Dvojne Monarhije. Taj događaj je, može se slobodno reći, označio svojevrsnu prekretnicu u privrednom životu Gračanice i okoline. O otkupljivanju zemlje i još nekim stvarima koje su prethodili izgradnji željezničke pruge u Gračanici, možete pročitati u radu Mine Kujović Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, objavljenom u 21. broju "Gračaničkog glasnika". Pruga Gračanica-Karanovac otvorena je 1. januara 1897. godine. Nekoliko godina kasnije, na inicijativu industrijalca i poduzetnika Josefa Gertnera (rodom iz Osijeka, židovskog porijekla), pruga je produžena sve do Sklopa, gdje je Gertner otvorio kamenolom i tvornicu kreča. Ova su postrojenja stradala u toku I. svjetskog rata, uglavnom od pljačkaša, tako da nakon 1918. nije došlo do obnove proizvodnje. Tada je dio pruge od današnje zgrade Žitokombinata do Sklopa uklonjen, a most preko Varoškog potoka (čiji su se tragovi zapažali do nedavno) je porušen.

Sa izgradnjom željeznice, u Gračanicu je stigao popularni Ćiro, lokomotiva "specijalizirana za uskotračne pruge. Ćiro je postao jedan od prepoznatljivih simbola Gračanice, od vremena kada je - prije stotinu i jednu godinu - prvi put stigao u Gračanicu, do prije 40 godina kada ju je napustio, pa preko 1981. - kada se vratio (samo, doduše, kao spomenik i muzejski eksponat na otvorenom) - do danas. Lokomotiva koja se danas nalazi kod autobuske stanice u Gračanici (na mjestu nekadašnje željezničke stanice ili "štacije", kako ju je narod zvao) nije isti onaj Ćiro koji je godinama saobraćao na relaciji Gračanica-Karanovac i koji je svečano ispraćen iz Gračanice na Titin rođendan 1968. godine. Taj je završio ili u starom željezu ili u nekom rudniku, ali je ranih 80-tih u Gračanicu dovučena identična lokomotiva, iz iste serije, inače proizvod tvornice željezničkih vozila Magyar Királyi Állami Vas-, Acél és Gépgyárak (MAVAG) iz Budimpešte.

Ovom prilikom, donosim nekoliko fotografija stare željezničke stanice i samog Ćire. Kliknite na sliku da bi dobili punu veličinu.

*   *   *

Katastarski plan Željezničke stanice iz 1896.  

 Prostor na kome je u toku 1896. izgrađena željeznička stanica ranije je predstavljao široku neiskorištenu meraju. Na toj meraji se nalazila vodenica zvana Koka, vlasništvo vakufa Čiriškog mekteba, odnosno Hadži Ibrahima Šabe (Šabića), nešto dalje prema sjeveru nekoliko starih magaza sa kovačnicama, a u blizini je bila i čuvena vodenica Kapetanuša. Taj prostor je zaravnjen, nasut, od rijeke podzidan i tu je sagrađena stanična zgrada, magacin, tri kolosijeka sa skretnicama za manevriranje, te uređen omanji park. Kasnije je u neposrednoj blizini podignuto nekoliko čvršćih zgrada, među njima i hotel, čiji je vlasnik bio Rifataga Mehinagić, a u blizini je bio i Jahića han. 

  
Stara razglednica sa motivom željezničke stanice u Gračanici

 
Željeznička stanica u Gračanici 1942. - snimio Ismet Šaković  

Željeznička stanica u Gračanici je bila i mjesto na kome su, na svečan način, dočekivani i ispraćani mnogi ugledni gosti. Bilo je, ponekad, i nemilih događaja, incidenata poput onoga iz januara 1919., kada je grupa Srba maltretirala članove bošnjačke delegacije koja je putovala u Sarajevo, ili pak kada je došlo do incidenta - opet s nacionalno-šovinističkom pozadinom - prilikom ispraćaja kotarskog predstojnika Abduselam-bega Hrasnice (o tome možete pročitati u radovima Mine Kujović, u 9. broju, te u 18. broju "Gračaničkog glasnika"). Ipak, u većini slučajeva radilo se o svečanim dočecima i ispraćajima, na kojima su učestvovala i školska djeca, kao što se vidi na ove dvije fotografije, gornjoj i donjoj.

Grupa uglednijih građana na Željezničkoj stanici, 1941. godine

 Na fotografiji su uglavnom činovnici i trgovci. Pretpostavljam da se radi o članovima i simpatizerima tzv. Muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), koji je predstavljao opoziciju vladajućoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (koalicija JMO i radikali). Treći s lijeva je hafiz Ibrahim ef. Mehinagić (1894.-1976.) poznati alim, intelektualac i javni djelatnik, predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Gračanici. On je, inače, bio i predsjednik sreskog odbora MO HSS Gračanica. drugi s desna bi možda mogao biti Ibrahimaga Širbegović, sekretar MO HSS Gračanica, ali nisam siguran. Čovjek u sredini, u bijelim hlačama i fesu, tadašnji je šeriatski sudija u Gračanici, Kadri ef. Hajdarević (1898.-1985), rodom iz Gornje Tuzle, koji je od 1933. pa do 1941. službovao u Gračanici kao šeriatski sudija, te kao jedan od nastavnika u Osman-kapetanovoj medresi. Lijevo od njega je dugogodišnji gradonačelnik Gračanice, Mahmutaga Hifziefendić, također član MO HSS. Čovjek s fesom, kratkim brkovima i naočarima bi mogao biti Sulejman Nuhanović, a treći s desna je hafiz Velija Šaković, trgovac i knjižar. 

Rasprava dva željezničara  

 
Ćiro ulazi na stanicu u Karanovac, 1967. godine. Snimio Amir Mašić

Poseban detalj sa stare željezničke stanice bio je pješački most - nadvožnjak, kojim se prelazila i Sokoluša i sva tri kolosijeka. Ovaj most je izgrađen nakon I. svjetskog rata.

 
  Odlazak Ćire iz Gračanice, 25. maj 1968. Snimio Hajrudin Šaković 

  
Sa svečanosti ispraćaja Ćire, 25. V. 1968. Snimio Stojan Maksimović. Željezničar u sredini je Zvonko Jukić, čovjek koji je čitav radni vijek proveo na gračaničkoj željeznici. Desno do njega je Viktor Jovanović, posljednji šef stanice u Gračanici, a mašinovođa u lokomotivi je Petar Ristić  

 Odlazak Ćire iz Gračanice mnoge su Gračanlije dočekali sa tugom i sjetom, neki i sa suzama. Ubrzo nakon toga, uklonjena je uskotračna pruga Gračanica-Karanovac i razmontiran željeznički most između Luka i Lelekuše. Porušena je i zgrada željezničke stanice u Gračanici, a na njenom mjestu je nešto kasnije izgrađena autobuska stanica.

  Na autobusku stanicu Ćiro se vratio 1981. godine, kao svojevrsni muzejski eksponat na otvorenom. Bila je to nečija lijepa ideja, ali…

 …Nakon što je preko dvadeset godina truhnuo na tom mjestu, odnosno nešto sjevernije (gdje je kasnije pomaknut), služeći kao priručni javni WC, na inicijativu Asocijacije za očuvanje i zaštitu kulturnog naslijeđa "Soko-Gračanica", općinske vlasti predvođene načelnikom Nusretom Helićem pristupile su aktivnostima na sanaciji i zaštiti Ćire. Lokomotiva je premještena na današnju lokaciju, dodati su dijelovi koji su nedostajali, postavljena je na željezničke šine i na odgovarajući način obojena.

Premještanje Ćire  

 …i tako, Ćiro danas predstavlja jedan od najinteresantnijih spomenika i kulturno-historijskih sadržaja u gradu. Jeste da je postao i "dom" neke skitnice - beskućnika, o čemu policija "nije imala informacija" (Ćiro se nalazi na enormnoj udaljenosti od čak pedeset metara od policijske stanice), ali nećemo o tome… Važne su samo lijepe stvari.