E d d i e

 Pitanje terminologije stoji u osnovi svakog istraživanja, pa tako i genealoškog. Vrlo je važno da istraživači rodoslovlja obrate pažnju na upotrebu stručnih termina u rezultatima svojih istraživanja. Termini koji se najčešće javljaju u genealoškim istraživanjima su rod i porodica. U kolokvijalnom govoru, ali i u do sada objavljenim djelima – ta dva pojma se najčešće izjednačavaju, pa se tako govori o "porodici Filipovića", "porodici Tanovića", itd. To je, međutim, pogrešno, jer spomenuta dva pojma imaju sasvim različito značenje: porodica ili obitelj je kućanska zajednica koju čine otac (glava porodice), te njegova žena i djeca, dok se rod definira kao cjelina pojedinih porodica istoimene (muške) linije, sa kćerima (ali bez njihovih potomaka), dakle oni koji nose isto prezime.  Umjesto roda se može koristiti i termin familija, već odomaćen u narodu, ali ukoliko se pod njim podrazumijeva cjelokupni rod, a ne pojedinačna porodica.

 Ponekad se za oznaku roda koristi i termin kuća (npr. kuća Kulenovića, kuća Gradaščevića), a u drugim slučajevima, taj se termin koristi za oznaku jedne porodice. Za oznaku porodice u novije vrijeme koristi se i termin domaćintvo ili dom. Cjelina šira od roda, koja obuhvaća sve čovjekove rođake (i sa očeve i sa majčine strane) označava se terminom svojta; u Bosni je ipak češći naziv rodbina (koji, inače, kod Slovenaca označava rod, familiju), dok Bošnjaci u Hercegovini (naročito istočnoj) koriste upravo termin svojta. Pored naziva rod, te u novije vrijeme familija i porodica – stariji naziv je i koljeno, osobito za plemenite rodove (odakle je i riječ koljenović kao sinonim za plemića).

 Bitno je ukazati i na neke karakteristike roda kod Bošnjaka. Kao i kod drugih slavenskih naroda, i kod Bošnjaka jedan rod predstavlja srodničku zajednicu sačinjenu od više porodica, koje vuku porijeklo od zajedničkog pretka i koje nose isto prezime. Patrilinearnost je jedna od karakteristika roda kod Bošnjaka; porijeklo se izvodilo gotovo isključivo po muškoj liniji (što se označavalo pojmom "debela krv", za razliku od ženske, "tanke krvi"). Na to ukazuju i oznake stupnjeva srodstva: dok je za sestre roditelja, bilo oca, bilo majke – naziv isti (tetka), za braću se roditelja koriste različiti nazivi (očev brat – amidža, majčin brat – daidža). Uočio je to i Kosta Hörmann, poznati kulturni i politički djelatnik u Bosni u vrijeme austro-ugarske uprave, koji piše da "U Bosni nije običaj da se ko bez velike muke kazuje po materinom soju", potkrijepivši to i stihovima iz narodne pjesme:

 Rod je kod Bošnjaka mogao nastati na razne načine. Unutar vrlo velikih i razgranatih rodova stvaraju se posebne loze, grane, skupine pojedinih porodica koje se označavaju posebnim nadimkom, uglavnom po svom rodonačelniku. Tako se, na primjer, vrlo razgranat i brojan rod Mujića iz Gornje Orahovice dijeli na više ogranaka: Mujići Alići, Mujići Hasanovići, Mujići Mustafići i Mujići Suljići. Od ovakvih se ogranaka vremenom mogu razviti zasebni rodovi, čija gentilna imena postaju dotadašnji nadimci, iako jedan od tih novoformiranih rodova može zadržati staro ime.

U nekim slučajevima novoformirani rodovi – i pored svijesti o zajedničkom porijeklu, pa čak i istom prezimenu - smatraju da su se međusobno "izrodili", te se dopušta ženidba između njihovih članova, dok se, s druge strane, neki rodovi zajedničkog porijekla i pored različitih prezimena smatraju rođacima, te se među njihovim članovima ne dopušta brak. Tako je, na primjer, etnolog Miroslav Niškanović zabilježio da su se pet bošnjačkih rodova u Tešnju – Eminagići, Širbegovići, Memišbegovići, Ahmedkadići i Mehinagići – smatrali "jednim plemenom" i nikada nisu između sebe ženili. 

U spomenutom slučaju, očito je prisutna svijest o pripadnosti jednoj zajednici široj od roda – bratstvu. To i nije tako čest slučaj u Bosni, ali je zato svijest o pripadnosti više rodova jednome bratstvu ("plemenu") vrlo razvijena kod bošnjačkih porodica u Sandžaku, i to naročito u crnogorskom dijelu (kao, uostalom, i kod tamošnjih pravoslavaca). Takvi rodovi (iako nose različita prezimena) smatraju se rođacima, te ponekad izvode porijeklo iz zajedničkog pretka (često fiktivnog). Slično se zapaža i među Bošnjacima u istočnoj Hercegovini. Na primjer, među nekoliko bošnjačkih rodova u Gacku sačuvana je tradicija o zajedničkom pretku, knezu Đuri Zvizdiću, koji je prihvatio islam, uzeo ime Mehmed i od sultana dobio titulu age. Od koljena njegovog najstarije sina Ibrahima potječu ne samo Zvizdići, već i brojne druge familije u Gacku: Kurtoviću (od Kurta Zvizdića), Šakovići (od Šake Zvizdića), Nukići (od Nuke), Hrustanovići (od Hrustana) itd. Ovu je tradiciju, između ostalih, zabilježio i poznati istraživač Hivzija Hasandedić.

Nije rijetkost da se novi rod formira jednostavnom promjenom prezimena od strane pojedinca, novo prezime uzeli bi i njegovi potomci i tako bi nastao potpuno novi rod. Mogu se tako navesti dva primjera iz Gračanice: Hadži hafiz Hasan ef. Hadžiefendić, zvani Hadžikadija, vrhovni šeriatski sudac, istaknuti alim i ugledni društveni djelatnik u vrijeme Austro-Ugarske, sin je gračaničkog muderisa Hadži Hasan ef. Nurikića. On je uzeo prezime Hadžiefendić (otac mu je bio “hadžija i efendija”), koje je zadržao i njegov sin, dr. Hamid Hadžiefendić; no drugi je njegov sin – Hasan ef. Kadić – uzeo novo prezime, po očevom zanimanju (kadija - šeriatski sudac). Isto tako, od gračaničkog roda Hadžića potječe rod Hafizkadića – sin kadije Hafiza Mehmed ef. Hadžića, Ibrahim ef., uzeo je prezime Hafizkadić, po očevim zvanjima (hafiz i kadija). Ipak, generalno, proces formiranja bošnjačkih prezimena završen je već krajem XIX stoljeća, nakon uspostave austro-ugarske vlasti koja je u službenoj administraciji, za razliku od prethodne, osmanske - insistirala na upotrebi prezimena. U narednom periodu (posebno nakon 1945.), promjena gentilnih imena (prezimena) prava je rijetkost.

Pored grananja i promjene prezimena, u prošlosti su se kod Bošnjaka rodovi formirali i čestim migracijama, odnosno kada bi se pojedinac odselio u neki drugi kraj i tamo zasnovao porodicu, koja će postati jezgro budućeg roda.

Bošnjačka gentilna (rodovska) imena, odnosno prezimena, različite su starosti, od srednjovjekovne, pa do relativno novijeg vremena. Prezimena srednjovjekovne starosti relativno su rijetka, najčešća su ona starosti od dva do tri stoljeća, pa do prije nekih  stotinjak godina. Prezimena po svom porijeklu mogu biti različita, a najčešće su to sljedeći slučajevi:

• Prezimena izvedena od rodonačelnikovog imena ili nadimka (gotovo uvijek uz dodavanje uobičajenog slavenskog sufiksa -ić ili –ović). Ovdje se mogu izdvojiti i prezimena predislamskog porijekla, često srednjovjekovne starosti (Tvrtković, Branković, itd.), ali i ne moraju to uvijek biti: kao najočitiji primjer mogu biti Filipovići, potomci zagrebačkog kanonika Franje Filipovića (iz XVI stoljeća). Prezimena izvedena od rodonačelnikovog imena često sadrže i naznaku staleške pripadnosti (Mehmedbegović, Atifagić, Hasanefendić), ili pak neke osobenosti rodonačelnika (Karahasanović, Hadžiahmetović).

U drugom dijelu pričice o istraživanju rodoslovlja iliti genealoškim istraživanjima, evo nekoliko informacija o povijesti genealogije u Bošnjaka.

Razvoj genealogije na tlu današnje Bosne i Hercegovine može se pratiti još od srednjeg vijeka. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi postojala je ne samo svijest o porijeklu pojedinih velikaških rodova, nego su i zapisane neke genaološke legende (o porijeklu Kotromanića, Kosača, Dinjičića, itd.). U vrijeme osmanske uprave, međutim, razvoj genealogije stagnira. U osmanskom, islamskom kulturno-civilizacijskom krugu genealogiji se nije posvećivala tolika pažnja kao u zapadnoeuropskom, kršćanskom, te se stoga gotovo i ne može govoriti o nekom razvoju genealogije kao naučne discipline na prostorima Osmanskog carstva. U Bosni, istina, nastaju i neka rodoslovna djela, i to uglavnom među franjevcima. Kod bošnjačkog muslimanskog stanovništva – odnosno kod njegove društvene i političke elite – pručavanja rodoslovlja gotovo da i nije bilo.

No, uprkos tome ipak je kod najvećeg broja bošnjačkih rodova postojala svijest o vlastitom porijeklu, koja se najčešće očituje kroz usmenu predaju. Najčešći razlog čuvanju genealoških predaja je staleška, odnosno klasna pripadnost; pojedini plemićki rodovi čuvali su predaju o svome porijeklu, kako bi istakli svoj društveni prestiž. Ovakva predanja su služila i prilikom ženidbenih veza, jer su se begovske porodice orođavale samo sa po ugledu jednakim ili približno jednakim porodicama. Osim porodične usmene predaje, bilo je i slučajeva postojanja porodičnih arhiva, u kojima su čuvani dokumenti (fermani, berati, tapije, itd.). Te arhive ne samo da su imale funkciju očuvanja svjedočanstva o nekim davno dobivenim privilegijama, nego i svjedočanstva o starosti i ugledu dotičnog roda u prošlosti. Ovakve arhive postojale su kod gotovo svih značajnijih bošnjačkih plemićkih familija (Kulenovića, Čengića, Gradaščevća, itd.), kao i kod onih alimskih (npr. travničkih Korkuta, gradaćačkih Muftića i drugih).

I kod običnog naroda, odnosno rodova koji nisu pripadali društvenoj, političkoj ili intelektualnoj eliti, također su postojale genealoške legende i usmena rodoslovlja. Razlog tome su svakako i narodni običaji u pogledu ženidbe i udaje. U bošnjačkom narodu se smatralo da ženidba nije dozvoljena po nekoliko koljena unazad; najmanje iznad četvrtog, a ponekad ni do desetog koljena, ovisno o pojedinim krajevima.

Krajem osmanske, te nakon uspostave austro-ugarske vlasti, kada neki bošnjački velikaši pod utjecajem europskog shvaćanja plemstva postaju svjesni svoje uloge u novome društvu, dolazi do konkretnijeg pristupa proučavanju porodične tradicije. U to vrijeme je sačinjen je, na primjer, prikaz porodičnog stabla Gradaščevića (roda koji je odigrao znatnu historijsku ulogu i u povijesti Gračanice), te su zapisane brojne predaje o bošnjačkim plemićkim rodovima, ali i rodovima iz drugih staleža. Tada nastaju i brojni radovi o prošlosti pojedinih mjesta i ličnosti, pri čemu su se tadašnji pisci često opširno osvrtali na rodoslovna predanja i legende o pojedinim istaknutijim rodovima. Zabilježene su legende i predanja o familijama poput Atlagića, Čengića, Firdusa, Kopčića, Kulenovića, Ljubovića, Šahinpašića, itd.

Slično je bilo i u doba prve Jugoslavije (1918.-1941.). Tada je nastalo nekoliko kraćih radova (o Rizvanbegovićima, Morićima, itd.). U vrijeme socijalističke Jugoslavije, uslijed specifičnih društveno-političkih uvjeta genealogija je u BiH kao naučna disciplina bila prilično zanemarena i nije doživjela razvoj kao druge grane historijske znanosti. Izdvaja se tek nekoliko radova, u prvom redu studije akademika Hamdije Kreševljakovića o Dženetićima i Čengićima, a posebno vrijedi istaknuti rad Behije Zlatar o feudalnim porodicama iz Bosne u XVI stoljeću. U to je vrijeme bilo i istraživanja drugih bošnjačkih rodova, ali uglavnom od strane amatera i zaljubljenika u prošlost, te za privatne potrebe – rezultati takvih istraživanja nisu objavljivani.

Nakon pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, bošnjačko plemstvo se više ne smatra nekom “neprijateljskom” i “reakcionarnom” klasom, pa se povećalo interesovanje za prošlost pojedinih rodova, u prvom redu begovskih. Neposredno prije i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu nastala su i djela o značajnijim bošnjačkim familijama - Filipovićima, Tanovićima, Gradaščevićima i dr. Također, podaci o porijeklu i razvoju značajnijih bošnjačkim rodova mogu se naći i u djelima biografskog karaktera, posvećenim nekoj značajnoj ličnosti. U novije vrijeme, prisutna su rodoslovna istraživanja “običnih” familija, koje se u prošlosti nisu osobito isticale po ugledu, porijeklu ili imovnom stanju. Autori takvih rodosalovlja jednostavno nastoje istražiti svoje porijeklo, a rezultati svojih istraživanja nerijetko predstavljaju u vidu posebnih monografija. Takve su npr. monografije o Felićima iz okoline Bihaća, Karahodžićima iz okoline Tešnja itd. Što se tiče gračaničkog područja, postoje dvije objavljene rodoslovne monografije - o Durakovićima iz Malešića, koju je obradio i napisao Himzo Duraković, te o Gazibegovićima, koja je nastala iz pera Hasana Gazibegovića. Njima treba pridodati i knjigu Nihada Halilbegovića o Ali Riza efendiji Prohiću, u kojoj autor donosi i dosta podataka o porijeklu i rodoslovlju gračaničkih Prohića. Isto tako, prof. Rusmir Djedović, jedan od najboljih poznavalaca genealogije u Gračanici, napisao kraću studiju o Širbegovićima (još nije objavljena), a u poznato mi je da su se još neke osobe bavile proučavanjem porijekla i razvoja svojih rodova, te da postoje radovi u rukopisu o još nekim gračaničkim familijama.

Kada se već pogledaju objavljeni rezultati genealoških istraživanja, uočavaju se brojni nedostaci: neujednačenost metoda i pristupa istraživanju, nestručnost autora, itd. Izučavanjem rodoslovlja bošnjačkih familija do sada su se uglavnom bavile nestručne osobe, često i bez najosnovnijeg znanja iz historije, arhivistike i genealogije. To je donekle razumljivo, jer je teorijska strana proučavanja genealogije kod Bošnjaka također potpuno zanemarena. Vrlo je teško naći u stručnoj i publicističkoj literaturi, kao i na internetu, teorijska objašnjenja, metodološke pretpostavke i tehnička uputstva kako prići istraživanju jednog bošnjačkog roda. Svakoj osobi zainteresiranoj za proučavanje porijekla i razvoja svoje familije bilo bi, svakako, daleko lakše ukoliko bi na jednome mjestu postojale upute o tome kako prići istraživanju, koji genealoški izvori (relevantni za bošnjačke - muslimanske rodove) postoje i kako ih koristiti, kako grafički predstaviti razvoj jednoga roda, itd. O svemu tome će u najosnovnijim crtama, ako Bog da, biti riječi na ovome blogu, u narednim postovima.