E d d i e

Jučer sam bio na jednoj promociji knjige, zapravo knjiga, organizator koje je bio općinski odbor "Preporoda". Za razliku od većine "Preporodovih" promocija (uglavnom izdanja raznoraznih provincijskih pjesnika i klimaks-poetesa), ova je bila zanimljiva, zapravo više nesvakidašnja nego zanimljiva. Radilo se o promociji knjiga derviškog šejha Hadži Mustafa ef. Čajlakovića, a ista je održana u dershani Osman-kapetanove medrese u petak, u 14.00 sati. Promotori su bili Rusmir Djedović i glavni imam Smajo Mustafić, a prisutnima se obratio i autor knjiga, šejh Mustafa ef. Čajlaković. Prisutnih je bilo negdje oko 35, što je za gračaničke prilike sasvim solidno, a uostalom - bilo je i radno vrijeme. Ja sam se dolje u dershani, kao bibliotekar-pripravnik, zatekao "po službenoj dužnosti".

Anyway, promocija je protekla onako solidno, iako se u biti nije ni radilo o promociji knjiga - da jeste, trajala bi duže od 40 minuta i o svakoj od jedanaest knjiga koje je Čajlaković napisao reklo bi se makar par rečenica. Ovako, više se radilo o nekakvom upoznavanju sa samim Čajlakovićem, njegovim radom i djelom. I to poprilično površnom upoznavanju, mora se priznati. Prisutne je vrlo kratko poselamila & pozdravila Refka Čajić, predsjednica "Preporoda" u Gračanici, onda je Rusmir nešto govorio o, kao, dugoj tradiciji sufizma i prisutnosti derviša na području Gračanice i okoline u prošlosti. Zatim je Smajo pričao nešto općenito o sufizmu, sufijskim pogledima i njihovom mjestu unutar islama, a zatim je uslijedilo obraćanje autora knjiga, šejha H. Mustafa ef. Čajlakovića.

Prije nego prijeđem na kritiku, želim istaknuti da mi se ovaj šejh učinio poprilično simpatičnim likom, onako kao sama pojava. Inače, on je sljedbenik Rufai iliti Rifaijskog tarikata, jednog od tarikata (sufijskih sljedbi) koji u prošlosti i nije bio toliko prisutan u Bosni. Šejhovi sljedbenici se sakupljaju na zikrovima u više mjesta u Bosni i Hercegovini, uključujući i jedno selo kod Srebrenika, a ima i nekoliko murida (kandidata za derviše) iz Gračanice koji prisustvuju tim zikrovima. Kad čovjeku pogledaš u facu, vidiš odmah da je pravi pobožnjak, isposnik, asket, a ne kao neki naši samoproklamirani derviši koji dođu u buregdžinicu, pokrkaju dvije kile bureka i onda još pođu nakiljat kuharicu da joj je burek star dva dana.

    Prof. Rusmir Djedović, šejh H. Mustafa ef. Čajlaković i Smajo ef. Mustafić    

 *   *   *

Na žalost, kao i sve kod nas, i ovdje je bilo puno stvari koje se mogu i trebaju kritikovati. Prvo - to je vrijeme promocije. I termin, i vrijeme. Promocija je zakazana u 14.00, znači u toku radnog vremena. Možda je to povezano sa terminima i obavezama Čajlakovića, pa u to ne ulazim. Međutim, promocija je poprilično naglo privedena kraju, da ne kažem prekinuta - kad se začuo ikindijski ezan. Mislim, 40 minuta je isuviše malo i kad se radi o jednoj knjizi (sat vremena je optimum), a pogotovu o jedanaest knjiga, i to autora koji je relativno nepoznat gračaničkoj publici. Moglo se slobodno produžit još pola sata - džamija ne bi pobjegla, niti bi svi prisutni (ko je htio) bili spriječeni da nakon promocije zajedno u džamiji obave namaz u džematu. Drugo, sam šejh je prekinuo izlaganje (vrlo interesantno i nimalo dosadno) kad je ezan zaučio, a da nije rečeno ni riječi o knjigama, o čemu koja govori, gdje se mogu nabaviti i po kojoj cijeni. Jedino je Sajba alias Kadema Skelić uspjela viknuti: "A gdje se knjigu mogu kupiti?!", našto je šejh uputio na Ahmeda Spahića. Sve to je jedan veliki minus za organizatora.

Druga stvar koja je bila sasvim neprilična, jeste to što je Rusmir Djedović krenuo prozivati neka imena prisutnih, kao na svadbi, pa je spomenuo i kao pozdravio Ziju Ahmedbegovića, mr. Omera Hamzića, mr. Muhameda Ibrahimovića, Nijaza Omerovića… To je bilo sasvim suvišno, jer niti je u sali bilo tristo ljudi, niti su Zijo, Muhamed, Nijaz i Omer nekome sad nepoznati. Drugo - Rusmir nije spomenuo neke ljude podjednako zaslužne i ugledne poput ovih, a koji su sjedili među prisutnima, npr. Ibru Nurikića (sekretara UABNOR-a i ratnog načelnika štaba OG-2) i neke druge, ali jeste u "društvo prozvanih & istaknutih" utrpao jednog svog jarana, općinskog vijećnika, a zapravo jednog seoskog fićfirića, koji se ubi od politikantskog egzibicionizma, pa uživa da privlači pažnju i bude svugdje viđen & primjećen. Tako je očigledno i svog ahbaba Rusmira zamolio da ga specijalno najavi, kako ne bi bilo zabune - a pouzdano znam da se dotični primitivac sigurno nije obreo na ovoj promociji ni radi Rusmira, a pogotovu ne radi šejha, sufizma ili islama (pošto se ionako u kafanskim razgovorima hvali i ponosi svojim nemoralnim djelima). No, sve to su izgleda normalne pojave u Palanci i ne treba ih ni uzimati odveć tragično. Ono što je još "bolo oči", jeste bilo odsustvo imama Bijele džamije i bivšeg glavnog imama Avde ef. Hodžića. Nemam pojma zašto ga nije bilo, ali već su onako pri izlasku neki tu činjenicu iskoristili za raznorazne špekulacije, da je namjerno bojkotirao zbog ljutnje i sukoba s vladajućom garniturom u IZ, zatim da on kao "provehabijski" hodža ne trpi derviše, itd.

P.S. - Šejh jučer naglasi da je valjda haram reći samo "ve la havle" (arapski: "i nema snage"), mada je to uobičajeno u našem narodu. Treba obavezno dodati "ila billahi allijil azim" - bez pomoći Uzvišenog Allaha.

Neposredni povod za ovaj post jeste vijest koju sam prije par dana pročitao na Tuzla L!ve portalu, naime da je društvo "Josip Broz Tito" organiziralo press-konferenciju na kojoj je zatražilo "zakonsku zabranu ispoljavanja fašizma i nacizma". O nekim stavovima iskazanim na toj press-konferenciji, te o nekim izrečenim tvrdnjama može se zaista nadugo i naširoko polemizirati (npr. oko uloge grupe hrvatskih nacionalista iliti "ustaških terorista" iz 1972. itd.), ali o tome možda nekom drugom prilikom. Inače, "titovcima" je odmah stigla podrška od općinskog odbora SDP Tuzla, što potvrđuje zaključak da je spomenuto društvo zapravo samo jedna od ekspozitura SDP-a (analogno raznim bošnjačkim kulturnim i vjerskim udruženjima koji su prirepci SDA). Ovom prilikom se neću toliko baviti djelovanjem društva Tito-nostalgičara, koliko djelovanje, istupima, ideologijom i pogledima "starijeg brata" tog društva, naime udruženja poznatoj po skraćenici UABNOR iliti ex-SUBNO(A)R. U jednom od prethodnih postova, govorio sam o inicijativi UBNOAR-a (tj. predsjednika te organizacije) o podizanju spomen-biste maršalu Titu, a ovdje ću se malo osvrnuti na samu, kako bih rekao, ideju te organizacije i dotaknuti se jednog nimalo bezazlenog pitanja, pitanja koje se odnosi na dnevno-političke, ideološke, propagandne i svakojake druge manipulacije s pojmom antifašizma.

Borci NOR-a i antifašisti  

UABNOR - Udruženje antifašista i boraca NOR-a - razvio se iz SUBNOAR-a, a ovaj, opet, iz SUBNOR-a. Konstituiran poslije II. svjetskog rata, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, poznatiji po skraćenici SUBNOR, imao je prilično veliki ugled, ali i nezanemarljiv značaj u socijalističkom društvu. Nakon raspada Jugoslavije, SUBNOR je nastavio djelovati u postjugoslavenskim državama, pa tako i u Bosni i Hercegovini. To nije ništa neobično, s obzirom da veteranska udruženja boraca II svjetskog rata svugdje u Europi normalno djeluju - tako čak i u Njemačkoj postoje i djeluju veteranske zajednice i udruženja ne samo vojnika regularnog Wehrmachta, već i bivših pripadnika Waffen-SS jedinica (poput HIAG-a). Prije desetak godina, SUBNOR u BiH je promijenio ime, nazvavši se Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata - SUBNOAR, dakle s naglaskom da je rat u kome su se borili bio antifašistički (što i jeste), odnosno da su pripadnici tog udruženja - borci antifašisti (što niko i ne spori). To je vjerovatno povezano sa sve glasnijom kritikom komunizma, komunističkih režima i samih jugoslavenskih komunista, kojima znatan dio SUBNO(A)R-ovaca pripada (posebno u njihovom vodstvu). Stare partizančine su, stoga, uvidjele da treba da istaknu onaj uistinu pozitivni i plemeniti antifašistički moment svoje borbe, a što su se usput izborili za uspostavu komunističke diktature u kojoj su sustavno gažena ljudska prava, eto… Omaklo se. Takav vakat bio. No, svako, bezbeli, ističe svoje vrline, a skriva mahane, pa tako su i SUBNOAR-ovci neprestano insistirali na antifašističkom aspektu svoje borbe.

U najnovije vrijeme, kada zakoni biologije čine svoje, broj tih boraca antifašista iz 1941.-1945. neminovno opada i svakim danom se smanjuje. Tada je neko nadošao na ideju da udruženje počne primati u svoje članstvo i ljude koji se deklariraju kao antifašisti, pa se tako i naziv udruženja mijenja u UABNOR - Udruženje antifašista i  boraca NOR-a. E, tu već stvari na određeni način postaju pomalo sporne.

S naglaskom na udruženju antifašista, može se zaključiti (i) to da oni koji ne pripadaju udruženju nisu antifašisti ili barem dovoljno dobri antifašisti.

Takav se utisak pojačava kada se analiziraju neki postupci, istupi i saopćenja tog udruženja. Također, po logici stvari, podrazumijeva se da svi antifašisti koji ulaze u ovo udruženje treba da prihvate načela tog udruženja, odnosno njegovih dosadašnjih članova. A dobar dio njih, posebno onih na rukovodećim pozicijama, pored antifašizma veže još jedna stvar - sljedbenici su komunističke ideologije i nekadašnji istaknuti dužnosnici komunističkog režima. 

Sada, da se malo pozabavimo samim pojmom antifašizam.

Šta je to antifašizam?

Antifašizam je pojam koji je nastao u vrijeme pojave otpora i opozicije fašizmu, a sam fašizam je opći pojam koji obuhvaća političke pokrete koje, u većoj ili manjoj mjeri, karakterizira totalitarizam, autokracija, ultranacionalizam, antiliberalizam i antikomunizam, te više ili manje izražena mržnja na vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj osnovi. Antifašizam je jedan od temelja modernog demokratskog svijeta i jedna od ključnih civilizacijskih tekovina. Međutim, bitno je naglasiti da je antifašizam vrlo širok pojam koji uključuje sve oblike opozicije fašizmu, od liberalizma do komunizma.

Pod ovim pojmom, štaviše, moguće je podrazumijevati politički pokret ili organizirano političko djelovanje protiv fašizma, koje može biti političkim putem, nenasiljem, ili pak nasilno - oružanim putem. No, isto se tako pod antifašizmom može podrazumijevati sasvim lični stav, mišljenje ili djelovanje pojedinca koji iskazuje svoje lično neslaganje s fašizmom i njegovom ideologijom.

Komunizam i antifašizam?

S obzirom da je jedna od glavnih osobina fašizma upravo antikomunizam, logično je da će, onda, komunizam kao politička ideologija, odnosno politički pokret - biti protiv fašizma. Dakle, komunizam jeste antifašizam - tačnije, jedan od oblika i formi antifašizma. Međutim, ova dva pojma nipošto nisu sinonimi. Iako na prvi pogled zvuči paradoksalno - komunizam je ideologija koja ima mnogih sličnosti, osobito onih vanjskih, pojavnih - sa fašizmom.

Oba pokreta karakterizira totalitarizam, oba pokreta karakterizira jednoumlje (dogma o nepogrješivom mišljenju Vođe i Partije), oba pokreta karakterizira diktatura i progon političkih neistomišljenika i protivnika. Oba pokreta oslikava bodljikava žica, logori, hapšenja u gluho doba noći, atmosfera straha i terora. Oba pokreta karakterizira policijska umjesto pravne države.

U fašizmu - posebno u njegovoj najgoroj formi, nacizmu - ljudi su stradavali samo zato što pripadaju drugoj, "nižoj" rasi ili naciji. U komunizmu, pak, zato što pripadaju pogrešnoj, neprijateljskoj klasi. "Kvalitativno" gledano, fašizam je puno gori, jer je faktički čovjeku nemoguće promijeniti naciju, rasu, krv - i tako spasiti glavu. U komunizmu, teoretski, mogao si svu svoju imovinu podijelit fukari, prići komunistima i reći: "drugovi, hoću ja s vama, jebo kapitalizam - živjela prava radničke klase!", pa da spasiš glavu. Kažem teoretski, jer u najradikalnijoj formi, komunizam je - u Staljinom SSSR-u - istrjebljivao čitave narode (što nije ništa drugo do genocid - najteži oblik zločina u savremenom svijetu), a kod onog ludaka Pol Pota ljudi su gubili glavu samo zato što su nosili naočare.

"Kvantitativno", gledajući broj žrtava i stradalnika, komunizam je čak i nadmašio fašizam.

Na žalost, uprkos tome - malo je zločinaca odgovornih za desetine miliona žrtava i stradalnika odgovarao za svoja nedjela.

Stjecajem povijesnih okolnosti, komunističke zemlje su se u II svjetskom ratu našle na strani antifašizma, kao saveznici zapadnih liberalno-demokratskih država i političkih sistema u borbi protiv nacifašizma. To je doprinijelo činjenici da zločini komunista nisu od svjetske zajednice osuđeni niti pravno procesuirani kao zločini nacista. Stoga komunističke ideologije i ostaci komunističkih režima na ovaj ili onaj način još uvijek žive širom svijeta. Zločini komunista još uvijek su u mnogim zemljama, posebno onim postkomunističkim (uključujući i BiH), tabu tema. O njima se uglavnom ne govori, a i kad se govori - narod, ali i političke i intelektualne elite, često podatke i činjenice o uzrocima i razmjerama tih zločina ne prihvaća, smatrajući ih revizionističkim insinuacijama, podmetanjima, klevetama i blaćenjima.

Antifašizam - da, komunizam - ne

U modernom svijetu, antifašizam je osnovna civilizacijska tekovina, na kojoj su izgrađeni i temelji Europe, odnosno Europske unije, čijim integracijskim tokovima teži i naša zemlja. Međutim, principi na kojima je izgrađena Europska unija APSOLUTNO SU NESPOJIVI sa bilo kojim principom komunističke ideologije, uključujući tu i sve ideološke forme definirane od jugoslavenskih komunista. S tim u vezi, svim našim političarima - osobito u stranci koja je nasljednik i baštinik nekadašnjeg Saveza komunista, Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine (SDP-u) - treba da je jasno da se s komunizmom treba jednom zauvijek raščistiti. Na komunizam (kao politički sistem), iz europske se perspektive danas gleda kao na sistem zasnovan na totalitarizmu, diktaturi i kršenju temeljnih ljudskih prava, ukratko - kao na zločinački sistem! To je činjenica, i ma koliko ona bolna bila, nema drugog rješenja nego da se ona prihvati i da se uvaži.

Potvrđuje to i Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih sistema, izglasana 26. januara 2006. godine. Tekst rezolucije (na engleskom jeziku) dostupan je na web-stranici Vijeća Europe. Ukratko, Parlamentarna skupština VE konstatira da sve komunističke režime, u većoj ili manjoj mjeri, karakteriziraju teška kršenja ljudskih prava, od masovnih ubistava preko raznih oblika fizičkog terora do nedostatka političkog pluralizma. Zločini su motivirani teorijom klasne borbe i "diktature proleterijata", a ti su principi ozakonili likvidaciju svih ljudi označenih štetnim za uspostavu novog poretka. Nakon pada komunizma, međutim, nije uslijedila međunarodna istraga i osuda zločina tog političkog sistema, kao što je to bio slučaj s nacizmom. Zbog toga je i svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima vrlo slaba.

U ovoj rezoluciji, za nas su osobito važne tačke 12. i 13. - naime, da Skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima, te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, kao i da poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene historiju komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima, te da ih potpuno jasno osude.

Napominjem da je Bosna i Hercegovina država članica, da u njoj djeluje politička stranka (jedna od najjačih) - SDP - koja se može smatrati post-komunističkom, u smislu navoda ove rezolucije, te da se ovaj poziv odnosi i na nju. To treba da uvaže i shvate kao OBAVEZU, a ne kao tamo neki poziv i preporuku, i oni članovi te stranke koji na period komunističke vlasti u ex-Jugoslaviji gledaju sa nostalgijom. A takvih zaista ima, i to na žalost vrlo mnogo.

U nekom moralnom smislu, ovu preporuku treba da prihvati i organizacija spomenuta u početku ovog posta, SUBNO(AR), odnosno UABNOR. Organizacija u kojoj djeluje niz nekadašnjih visokih dužnosnika kumunističke vlasti, ljudi koji su aktivno učestvovali u izgradnji i učvršćivanju totalitarizma na ovim prostorima. Od kojih su neki, by the way, dosta štete nanijeli Bošnjacima, bilo procesu nacionalnog buđenja i priznanja Bošnjaka, bilo inicijativama Bošnjaka komunista (ljudi koji su, moram to ovdje istaknuti, buđenju bošnjačke nacionalne svijesti doprinijeli više nego čitava armija latića, čengića, raznoraznih hodžica i sličnih SDA mediokriteta…), Pašage Mandžića, Salima Ćerića, Kasima Suljevića, Muhameda Filipovića, Atifa Purivatre… Da ne nabrajam dalje. Oni koji su protiv njih ustajali, pored izroda poput kojekakvih tahmiščića i zalutalih poput dr. Muhameda Nuhića - bili su i neki poslijeratni (mislim na rat, odnosno agresiju 1992-1995.) prvaci SUBNOAR-a - Dragutin Braco Kosovac i Jure Galić.

Tim ljudima, moglo bi se ustvrditi, ta strana njihove prošlosti oduzima moralno pravo da palamude o antifašizmu (i tu - nije suvišno i to naglasiti - u sredinama u kojima žive, koje su po broju stanovnika pretežno bošnjačke). A oni su upravo u tome najglasniji. I ne samo to: oni se često postavljaju u poziciju da sude i presuđuju kada je riječ o antifašizmu. Na žalost, ti su ljudi već svojim svjetonazorom i svojom prošlošću ograničeni tako da nesvjesno ili podsvjesno izjednačavaju antifašizam sa komunizmom, tačnije: sa komunističkim poimanjem antifašizma.

Antifašizam ili (neo)komunizam? 

Kada se naprijed rečeno uzme u obzir, onda ništa nisu čudni, recimo, napadi istaknutih SUBNO(A)R-ovaca na Mlade muslimane. Tako je prije četiri godine, Braci Kosovcu zasmetao Put Mladih muslimana u Sarajevu, "ulica koja još postoji u Sarajevu, a koja nosi ime organizacije koja je vrbovala muslimansku mladež za Handžar divizije", što je spomenuo u kontekstu pojave manifestacija neofašizma, odnosno "četničkog orgijanja na Manjači" i "podizanja novih spomenika ustašama". Iz toga se razumije da za antifašiste iz SUBNOAR-a, koje je tada predstavljao gospodin Kosovac, Mladi muslimani predstavljaju ekvivalent za četnike i ustaše, drugim riječima - fašiste.

Taj primjer je indikativan, jer svjedoči da se u glavama samoproklamiranih antifašista iz SUBNO(A)R-a malo šta promijenilo u odnosu na mentalitet, način razmišljanja i djelovanja komunista, odnosno funkcionera komunističkog režima u Jugoslaviji. U obračunu sa ideološkim i političkim protivnicima, komunisti su najviše zloupotrebljavali upravo pojam antifašizma, na način da su sve svoje protivnike žigosali kao fašiste, fašističke simpatizere i saradnike. Među njima su bili i članovi pokreta Mladi muslimani, čiji su se preživjeli članovi 90-tih godina okupili i osnovali istoimeno udruženje građana.

Naravno, Udruženje građana "Mladi muslimani" vrlo je oštro reagiralo na Kosovčev istup, istaknuvši u svojoj reakciji da njihova organizacija nije imala nikakve veze sa Handžar divizijom, da taj navod nije spomenut ni na jednom od desetak montiranih sudskih procesa protiv Mladih muslimana, već da ga je "prvi izmislio Derviš Sušić u svom 'Parergonu', a koji su zatim nekritički prihvatili i širili oni kojima je ova kleveta protiv MM odgovarala". Istini za volju, ovdje su članovi UG Mladi muslimani također napravili grešku (svjesnu ili nesvjesnu, nebitno). Derviš Sušić, u svom pamfletu "Parergon", remek-djelu komunističke infamije i bošnjačke političke gluposti (na žalost, napisanom od sjajnog pisca koji je najviše od svih naših pisaca imao razumijevanja za etnički razvoj Bošnjaka i sve probleme koji su ga pratili, i koji je - opet moram naglasiti - jasno poimao bit bošnjačkog identiteta u vrijeme kad je ona čak i Aliji Izetbegoviću bila nejasna) - ne povezuje direktno Mlade muslimane sa tzv. Handžar divizijom.

U Kosovčevom nastupu je indikativno i to da on govori u množini - "handžar divizije". U stvarnosti je, naravno, postojala samo jedna "bošnjačka" divizija zvana Handžar - 13. SS gorska divizija, koja se zapravo nikako ne može smatrati bošnjačkom, iako su Bošnjaci činili većinu njezinog ljudstva. Ta divizija je bila sastavni dio Waffen-SS formacija, a u operativnom pogledu sastavni dio njemačkih snaga na tlu NDH, potpuno uklopljena u njemački sistem rukovođenja i komandovanja, i na njezinu ulogu bošnjačka politička i društvena elita nije imala ama baš nikakvog utjecaja. Iako su tokom formiranja te divizije Nijemci iskoristili opće težnje Bošnjaka za uspostavom autonomne Bosne i Hercegovine i njezinim izdvajanjem iz okvira NDH, Nijemci su joj namijenili sasvim drugu ulogu - da preuzme borbu protiv partizana (NOVJ) na širem geografskom području sjeveroistočne Bosne i rastereti njemačke snage. I to je upravo i činila, u bliskom savezništvu i saradnji ne samo sa ustašama, već i sa četnicima Draže Mihailovića. Kad su napokon skontali da od obećane autonomne Bosne nema ništa, da je tu autonomiju (kroz odluke II zasijedanja AVNOJ-a i uspostavu ZAVNOBiH-a) zapravo zagarantirao komunistima predvođeni NOP, koji je sve više jačao - na hiljade Bošnjaka iz te divizije je naprosto dezertiralo, što svojim kućama, što u raznorazne paravojne milicije, što u partizane.

Naravno, apsurdno je jednu diviziju (oko 20.000 ljudi) uspoređivati sa čitavim vojnopolitičkim pokretima, poput četnika i ustaša. Ali, komunisti su imali pravilo da "nacionalizme" tretiraju kroz "pravilo spojenih posuda", pa kad se govori o nekakvom hrvatskom fašizmu (ustašama), odnosno srpskom (četnicima), onda u nedostatku onog bošnjačkog - isti mora da se izmisli (Mladi muslimani i tobožnje "handžar divizije"). Naravno, Mladi muslimani su u suštini bili islamsko-reformistički pokret, i antifašistički i antikomunistički raspoložen. Nisu, naravno, ni blizu imali onako značajnu ulogu kakva im se 90-tih pripisivala, ali o tome u nekoj drugoj prilici. Sada je bitno da se ovdje podcrta to da su SUBNOAR-ovci potpuno zadržali i te navike iz komunizma.

I nije Kosovčev istup jedini. Njegov nasljednik na mjestu predsjednika SUBNOAR-a, Jure Galić, prvopotpisani je na jednom saopćenju izdatom krajem januara 2005. Saopćenje pod naslovom "O pojavama oživljavanja neofašizma", u kojem se, između ostalog, iznosi inicijativa o usvajanju zakona kojim bi se zabranio rad "neofašističkih organizacija u BiH", potpisalo je još osam nevladinih organizacija (tj. njihovih predsjednika) - neizbježni Savez društava "Josip Broz Tito" u BiH, zatim Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpsko građansko vijeće - pokret za ravnopravnost, Hrvatsko narodno vijeće, te PEN centar BiH. Zaista zvučna imena. Sama inicijativa ne samo da nije sporna, već ju svakako treba i pozdraviti, budući da su Bosna i Hercegovina i posebno bošnjački narod bili žrtve fašizma i jedva ga preživjeli. Međutim, nešto smrdi u toj inicijativi. A evo i šta:

Konkretizirajući pojave neofašizma, te imenujući te (neo)fašističke organizacije, autori inicijative pored četničkih i ustaških, navode i one "koje se naslanjaju na tradiciju Handžar divizije", tražeći njihovu zabranu i isticanja njihovih simbola. U inicijativi se zapravo tvrdi kako su sve češći "pokušaji istorijske rehabilitacije trajno poraženih snaga nacifašizma kroz nastojanja da se stavi znak jednakosti između četnika i partizana, ustaša i partizana", ali i "kvislinga koji su se borili u Handžar-diviziji – i partizana". Autori inicijative ukazuju na rehabilitiranje četništva i ustaštva kroz postojanje pojedinih organizacija, imena ulica, itd, da bi potom naveli: "Ništa manje nisu zlosutni ni pokušaji da se rehabilituju i kvislinške formacije poput Handžar-divizije i njoj slične. Na mala vrata se proturaju i veličaju imena boraca ovih formacija koje su bile pod direktnom komandom Trećeg Rajha, a i ulice u nekim gradovima nose njihova imena".  Kompletan tekst rezolucije može se naći na web-siteu Helsinškog komiteta BiH.

Šta je sad u citiranom sporno?

Pa, gotovo sve. 

Za razliku od konkretnih primjera rehabilitiranja četništva i ustaštva u Bosni i Hercegovini (u najmanju ruku – imena ulica u pojedinim gradovima), autori inicijative potpuno neodređeno govore o navodnim pokušajima rehabilitiranja Handžar divizije. Autori teksta inicijative nisu spomenuli imena boraca "kvislinških formacija poput Handžar-divizije i njoj slične" po kojima ulice "u nekim gradovima" nose njihova imena, te ko je to, gdje i kada pokušao izjednačiti pripadnike Handžar divizije i partizane. Zapravo, ovo nisu pogrešni podaci, ovo nisu čak ni nebuloze i gluposti, ovo su zlonamjerne konstrukcije i podmetanja! Na stranu sad to što govore o nekakvim tobožnjim "kvislinškim formacijama poput Handžar divizije i njoj slične" (takve ne postoje, niti jedna od kolaboracionističkih i antikomunističkih formacija u Bosni nije bila slična 13. SS diviziji 'Handžar', osim 7. SS divizije 'Prinz Eugen', ali ona je bila sastavljena od banatskih Volksdeutschera, pa se to, bezbeli, "ne pika") - ali tvrditi da u nekim, gradovima navodno postoje imena pripadnika takvih jedinica (ma na kakve jedinice autori saopćenja mislili),  a da se ne navede niti jedan jedini konkretan primjer - u najmanju ruku je bezobzirno i neodgovorno. A, Boga mi, i potpuno zlonamjerno i podlo!

Nema sumnje da je Handžar divizija ovdje navedena samo da se "oni drugi" ne bi osjetili povrijeđenim, baš po gore spomenutom starom komunističkom obrascu "spojenih posuda" (ukoliko postoji neka negativna pojava kod dva naroda, onda se ona mora pronaći – ili izmisliti – i kod trećeg). Znači, Hrvati imaju "svoje" fašiste - ustaše. I Srbi imaju "svoje" fašiste - četnike; iako su četnici u II svjetskom ratu bili saveznici Saveznika i smatrani su sastavnim dijelom antifašističkog bloka (u strateškom pogledu su bili protiv fašista, iako su u taktičkom, radi pomoći u borbi protiv komunista, kolaborirali s njima), zbog svog genocidnog programa etnički čiste Velike Srbije i drugih karakteristika treba ih posmatrati kao fašiste. A šta je s Bošnjacima? Eh, pa mora se i kod njih "iskopati" neki fašizam, ne može to tako, da se Srbi i Hrvati uvrijede. Pa se onda "iskopa" nesretna Handžar divizija od dvadeset i kusur hiljada vojnika - od toga nekih 18.000 Bošnjaka - na čiju vojnopolitičku ulogu Bošnjaci nisu imali ama baš nikakvog utjecaja, te se postavi u istu ravan sa čitavim vojno-političkim pokretima od po nekoliko stotina hiljada ljudi, vođenim od strane pripadnika srpske, odnosno hrvatske političke elite.

A to u inicijativi što je navedeno - to je sitnica prema onome što je Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta BiH, u februaru 2005. iznio na stranicama "Oslobođenja":

"Pokret Mladih muslimana u biti se oslanja na tradicije Handžar divizije. Oni su 1941. godine uvukli Muslimane u zagrljaj Trećeg rajha. I ono što se danas u organizacijama mladomuslimana radi ima natruha reafirmacije tog pokreta i onih koji su kao mladomuslimani i pripadnici Handžar divizije bili kažnjavani nakon Drugog svjetskog rata. Zakon o rehabilitaciji žrtava komunizma dijelom je podstaknut i reafirmacijom mladomuslimanstva, zagrljaja mladomuslimanstva kao antikomunističke i kleronacionalističke ideje koje su muslimane gurale u Handžar diviziju."

Kada se uzme u obzir da su ove zaista monstruozne klevete izrečene upravo u vrijeme kada se, kroz historijske mitove, manipulacije i otvorene laži, "Handžar divizija" od strane velikosrpskih nacionalista (i njima naklonjenih političkih, akademskih i medijskih krugova) nastoji javnosti predstaviti kao paradigma bošnjačkog učešća u II svjetskom ratu (i na taj način, implicitno, Bošnjaci prikazati kao fašistički simpatizeri, saradnici nacifašista, genocidni narod) - onda se Dizdarevićev istup ne može pravdati njegovim totalnim nepoznavanjem historije. Uprkos činjenici da je gospodin Dizdarević u mnogim slučajevima dosta učinio na zaštiti ljudskih prava (uključujući i kontroverze oko tzv. "Alžirske grupe" - što se mora uzeti u obzir kada se donosi sud o njegovoj ličnosti) - u ovom se njegovom istupu može prepoznati duboko usađena mržnja prema svemu onome što je komunistička (ujedno i kriptovelikosrpska) ideologija usađivala učenicima "crvenih medresa" u čijim su klupama sjedili i Srđan i mnogi njegovi prezimenjaci, kao i dobar dio Bošnjaka i drugih ljudi koji se danas busaju u prsa svojim (navodnim) antifašizmom.

Na Dizdarevićev istup oštro su reagirali iz UG Mladi Muslimani - njihovu reakciju, uz koju je prenesen i polemički tekst profesora Mustafe Spahića - možete pročitati na web-stranici njihovog udruženja. 

Iz gornjeg citata se vidi da Dizdareviću očito smeta zakon o rehabilitaciji žrtava komunizma, kao i antikomunizam Mladih muslimana, koji zajedno s njihovim navodnim "kleronacionalizmom" (ovakve kovanice su u komunističkom agitpropu bile redovna pojava) po nekoj iskrivljenoj komunističkoj logici automatski znači da su oni onda, ko biva, Bošnjake "uvlačili u zagrljaj" nacizma. Ono, krajnje pojednostavljeno i vulgarno banalizirano - ko je antikomunist, odmah je i fašist!

Srđan Dizdarević nije jedini. On je samo jedan karakterističan primjer čitavog jednog načina razmišljanja, da ne kažem mentaliteta, ljudi koji se u postratnom BH društvu ističu i nameću kao nosioci antifašističkih ideja, istovremeno uzimajući si za pravo da budu njihovi isključivi nosioci i tumači. Drugim riječima, prisvajaju si monopol na antifašizam.

Naravno, Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481, izglasana godinu dana nakon inicijative devet nevladinih organizacija, potvrđuje nekoliko stvari koji iz nje proizilaze i s kojima bi antifašisti tipa Dizdarevića, Galića i njima sličnih trebali da budu načisto:

- komunističke sisteme odlikuju teška kršenja ljudskih prava i zločini koje treba osuditi - ukratko, komunizam je zločinački sistem! Nema tu sad pravdanja tipa: "nije u Jugoslaviji bio 'pravi' komunizam, lijepo se živjelo, bio visok standard, svugdje se moglo putovat bez vize", itd. itd. Jednopartijski sistem + nedostatak demokracije i slobodnih izbora + "verbalni delikt" = totalitarizam. Sve ostalo je dodatni plus ili minus, ali ne može pretegnuti nad ovom činjenicom.

- antikomunizam nije nešto negativno, dapače - on je poželjan, baš poput antifašizma!

- žrtve komunizma zaslužuju razumijevanje i saosjećanje. Makar bili i Mladi muslimani. Ili Volksdeutscheri. Ili makar bili pripadnici četnika, ustaša, balista, ovih ili onih fašista - ukoliko su likvidirani bez sudski utvrđene krivice. 

Međutim, poistovjećivanje antifašizma sa komunizmom (te, implicitno, antikomunizma sa fašizmom) nije ono što je toliko sporno. Druga stvar, ono vezano za MM, "handžar divizije" i slične nebuloze - daleko je opasnije i to je što bi trebalo da zasmeta svakoga Bošnjaka i, uopće, svakog poštenog građanina koji poznaje historiju II svjetskog rata na ovim prostorima. 

Dakle, kod svih ovih samoproklamiranih antifašista, poput SUBNOAR-a, UABNOR-a, Društava "Josip Broz Tito" i njima sličnih, pokušaji da se pronađe bošnjački ekvivalent četnicima i ustašama, bošnjački ekvivalent srpskim i hrvatskim fašističkim pokretima, ne samo da su povijesno neutemeljeni, već su i politički izuzetno opasni. U duhu one "mir, mir, mir - svako je (podjednako) kriv". O svim mogućim implikacijama i konsekvencama koje iz te iskrivljene slike povijesti mogu proizići (poput one, Mladi muslimani su bili fašisti -> Alija Izetbegović je bio Mladi musliman -> Alija Izetbegović je bio fašist -> Republika BiH, predsjednik koje je bio Izetbegović, i Armija RBiH, čiji je vrhovni komandant bio opet Izetbegović - fašističke su tvorevine) - da i ne govorim.

 Znači, osim što ta antifašistička gospoda treba da raščiste s brkanjima i poistovjećivanjima komunizma i antifašizma, treba da shvate da bošnjački ekvivalent četnicima i ustašama NE POSTOJI, treba da im je jasno da Bošnjaci u II svjetskom ratu NISU imali "svoj" fašistički pokret, za razliku od Hrvata i Srba. To je historijska činjenica i ona ostaje, ma koliko se ne uklapala u ideološke šablone gospode samoproklamiranih antifašista à la Jure Galić & Srđan Dizdarević.

Naravno, ne treba praviti grešku i ići u drugu krajnost, pa tvrditi da je uzrok tome nekakva navodna urođena dobrota, "merhamet" bošnjačkog naroda. Bošnjaka je u II svjetskom ratu, na žalost, bilo na svim zaraćenim stranama, u svim vojskama. To je tragedija jednog nacionalno nesazrijelog naroda, sa uglavnom nacionalno nesvjesnom političkom i intelektualnom elitom, pocijepanom po svim šavovima.

Naš istinski antifašizam 

Koje su to, dakle, istinske tradicije antifašizm, koje svi - neovisno o našem političkom opredjeljenju, - treba da njegujemo i da na njih budemo ponosni?

Napisah da je bošnjački narod u II svjetskom ratu bio pocijepan, podijeljen, bez jedinstvene političke ideje oko koje se okupio. Jeste, dobar dio Bošnjaka učestvovao je u antifašističkoj borbi od početka. Ali, kada spominjemo antifašističku borbu i antifašizam, moramo imati na umu da to nije samo nekakva kolektivna kategorija, već i individualna. Nisu antifašisti bili samo oni koji su se borili u NOVJ, već i oni pojedinci na drugoj strani, koji su istinski, u srcu prezirali svo zlo koje se dešavalo ljudima, a koje označavamo nazivom fašizam. Mujo Hodžić Crni, mlad, inteligentan i hrabar seljak s Romanije, koji je još 1941. osnovao prvu bošnjačku partizansku četu, koja je ubrzo prerasla u bataljon - sigurno jeste antifašist. (Uprkos ne tako slavnoj ulozi u poraću, ali nebitno.) Ali, isto je tako antifašist onaj Meho Dželilović, ustaša iz Čapljine, koji je odbio da učestvuje u ubijanju pohapšenih Srba kod samostana u Humcu kod Ljubuškog, pa je strijeljan i bačen u jamu zajedno s njima. Antifašist je i Huso Joldić iz nama susjedne Sladne, koji je kao ustaša upućen u Jasenovac, gdje je odbio da učestvuje u zločinima i gdje ga je snašla ista sudbina kao osamdeset i kusur hiljada ostalih žrtava tog zloglasnog gubilišta. Antifašisti su i stotine drugih ljudi poput njih. Antifašisti su bili i oni predstavnici vjerske i svjetovne inteligencije - među njima i mnogi Mladi muslimani - koji su u svim značajnijim bosansko-hercegovačkim gradovima još 1941. inicirali i pokrenuli potpisivanje rezolucija kojima se osuđuju fašistička divljanja i teror, od kojih su mnogi u poraću kao "reakcija" i "narodni neprijatelji" truhnuli po komunističkim zatvorima.

Naravno, Bošnjaci moraju da budu ponosni na svoje učešće u antifašističkoj borbi, moraju da budu ponosni i na događaje poput zasijedanja ZAVNOBiH-a, i na ljude poput Pašage Mandžića, Avde Hume, Hasana Brkića, Hamdije Omanovića, Salima Ćerića, itd. itd. Moraju da budu ponosni na svoje učeščće u NOP-u, na svoj udio u NOVJ, na 16. muslimansku udarnu brigadu, na 8. krajišku brigadu, na Unsku operativnu grupu. Moraju da budu ponosni na činjenicu da je upravo 16. muslimanska brigada prva partizanska jedinica koja je ušla u Sarajevo.

Jeste, bilo je tada i mnogo Bošnjaka koji su se, silom prilika, našli i na drugoj strani. Na hiljade je Bošnjaka palo od komunističke ruke, manje u borbi, a više na gubilištima poput Bleiburga. Na stotine je ljudi i sa gračaničkog područja 1945. napustilo svoje domove, sa (tada regularnim) jedinicama oružanih snaga NDH su "odstupili" - da se više nikad ne vrate. Sve su to izuzetno bolne stvari, i bolne i kontroverzne, i politički osjetljive. Bošnjaci su kao narod, a i Bosna i Hercegovina kao zemlja, nepunih pola stoljeća nakon što je svijet slavio pobjedu nad fašizmom postali žrtve jednog drugog fašizma. Na svu sreću, 1992. godine, Bošnjaci su se skoro svi našli na jednoj, pravoj strani, u jednoj vojsci, na jednoj - antifašističkoj fronti.

Paradoksalno je što se taj novi fašizam, velikosrpski, izrodio upravo iz jugoslavenskog komunizma; vojska koja je rušila bosansko-hercegovačke gradove, ubijala žene i djecu, protjerivala ljude - ista je ona vojska koja se razvila od Titovih partizana, a nosioci velikodržavnih koncepata koji su narnuli na Bosnu i Hercegovinu bili su upravo bivši komunisti. Tu činjenicu monopolisti iz UABNOR-a također ne mogu da prihvate, njima je draže da stvari posmatraju po obrascu da su se udružili nekakvi "nacionalizmi", koji su zajedno razyebali Jugosalaviju, uništili "bratstvo i jedinstvo", a onda se iz njih izrodio zajednički fašizam, oličen u neo-četništvu, neo-ustaštvu i, bezbeli, novom "mladomuslimanstvu". Lijepa konstrukcija, ali poput svake iluzije - sasvim neutemeljena, a može da bude i kobna. Može da bude kobna, jer je na fonu one priče o podjednakoj odgovornosti za disoluciju Jugoslavije i krvave ratove koji su je pratili, a znamo dobro kome takva priča odgovara.

Do ruku mi prije par dana dođe tekst inicijative SUBNOAR-ovaca (od 20. VI '07.) kojom traže podizanje biste Titu itd. Prvo što vidim jeste da se oni zapravo više i ne zovu SUBNOAR, već UABNOR - Udruženje antifašista i boraca NOR-a. Valjda je malo ostalo (istinskih) boraca i partizana, pa su u tom udruženju prevladali, kao, antifašisti koji su premladi da bi se nazivali i borcima. Uglavnom, inicijativa je ovako adresirana:

"Skupština općine Gračanica, Komisija za obilježavanje značajnih datuma i ličnosti"

SKUPŠTINA OPĆINE?! Ne zna čovjek da li je smiješno ili žalosno. Pa nije valjda da ti ljudi žive u periodu od prije dvadeset godina?!

Pa gospodo (drugovi) antifašisti, gospodine predsdjedniče UABNOR-a, Vi koji potpisujete inicijativu - znate li Vi da "Skupština općine" više ne postoji?! Je li ovo namjeno ignoriranje i nepoštivanje državnih institucija ili jednostavno ne znate u kojoj državi živite i kakvo je njezino ustavno uređenje?! Haman vi još živite u vremenu od prije 14. kongresa SKJ, pa stoga ni ova inicijativa ne čudi.

Uglavnom, u inicijativi se traži "podizanje biste Josipa Broza Tita u Gračanici" i "vraćanje biste Todoru Paniću", a uz nju su priložena i dva obrazloženja. Citirat ću ovo o Titu:

"Lik i djelo druga Tita su veliki, neizmjerijivi i toliko utkani u srce i dušu naših naroda da će Tito dok je svijeta i vijeka ostati izuzetna istorijska ličnost, državnik i vojskovođa ravan onim najvećim i najznačajnijim ličnostima kao što su bili Čerčil, De Gol, Ruzvelt, Gandi, Nehru."

Hm, da je predsjednik lokalnog UABNOR-a umjesto "naših naroda" napisao Bošnjaka - bio bi bliže istini. Jer uglavnom se Bošnjaci, kad se generalno gleda, još nisu otrijeznili od titoizma. Valjda zato što smo najgore prošli u krvavom raspadu Titove tvorevine zvane SFRJ. Pa kako smo generalno neprosvijećen narod sa uglavnom nedovoljno osviještenom političkom elitom koja ne poima interese nacije (već prvenstveno brine za svoju osobnu korist) i po tome puno slabije stojimo od naša dva susjedska naroda - izlaz vidimo u onom prošlom, a ne budućem.

Nema to veze ni s Titom ni s Jugoslavijom, niti je uopće bitno da li je u titoizmu bilo bolje nego danas - stvar je u tome što naš narod ima nekakav usud, neko prokletstvo (što bi rekao Nijaz Duraković) da se teško suočava sa sadašnjošću i da izlaz i spas (tj. iluziju izlaza i spasa) vidi u prošlosti. Tako su naši pradjedovi, kada je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom, proklinjali tvrdo zidane zgrade, željeznice nazivali šejtanskim poslom i uz kahvu i čibuk znali samo da uzdišu: "Jah - pusto tursko!". Trebalo je da se rode nove dvije generacije pa da se Bošnjaci uklope u novi društveno-ekonomski sistem i u novu, europsku civilizaciju. Onda je došla 1918. i Bošnjaci su opet ispali gubitnici (opljačkani kroz agrarnu reformu itd.), ali i u tih dvadesetak godina opet je velika većina uzdisala sad za Austro-Ugarskom i Franzom Josefom - "ode Švabo, ode babo - dođe 'bre', odnese sve!". Kad je đavo odnio i Kraljevinu, pa kad su komunisti pobijedili u ratu i nevjerovatnom upornošću, lukavstvom i genijalnom strategijom zeznuli sve političke kombinacije, te učvrstili vlast - počeli su krojiti po svojim aršinima. I onda je mnogi stari Bošnjak uzdisao čak i za kraljom Petrom, kukajući na one što sve okrenuše tumbe! A danas, nakon svega što nam se desilo, u nas narod i dalje uzdiše - ovaj put za Titom i Jugoslavijom! Kao da će to išta promijeniti.

 Idemo dalje.

"U najtežim trenucima u istoriji naših naroda Tito je stao na čelo KPJ, pokrenuo narodnooslobodilačku i antifašističku borbu protiv fašista i okupatora, stvorio državu i bio njen predsjednik 35 godina, što je rijetkost u svjetskoj istoriji."

Nije mi prije svega jasno zašto gospodin Predsjednik piše srpskim jezikom (na bosanskom se kaže historija), ali to je jezik jednog od konstitutitvnih naroda, pa naposlijetku nije ni bitno. Bitne su poluistine i netačni podaci u ovom tekstu. Tito NIJE stao na čelo KPJ u "najtežim trenucima u istoriji naših naroda" (pretpostavljam da se tu misli na početak II svjetskog rata na ovim prostorima), već nekoliko godina ranije (tačnije, 1937.). On NIJE pokrenuo narodno-oslobodilačku i antifašističku borbu, već je, kao generalni seretar, zajedno sa ostalim ljudima iz Centralnog komiteta KPJ donio odluku da se krene (tj. da komunisti krenu) u borbu protiv fašizma (ti članovi CK su bili zaslužni podjednako kao i Tito, a najzaslužnija je bila Kominterna čije su odluke jugoslavenski komunisti poslušno slijedili). U većini krajeva Jugoslavije, komunisti NISU pokrenuli ustanak, već su se nametnuli za vođe ustanka - u mnogim je krajevima (prije svega u nekim dijelovima Nezavisne države Hrvatske) ustanak imao oblik spontanog bunta protiv antisrpskog terora ustaških vlasti i otpora genocidu, a u dobrom dijelu drugih ustanak su pokrenuli i vodili velikosrpski elementi, koji su težili uspostavi Velike Srbije i potpunom istrjebljenju nesrpskog stanovništva.

To da je Tito "stvorio državu i bio njen predsjednik 35 godina, što je rijetkost u svjetskoj istoriji" - zapravo je ovakva izjava nevjerovatno provokativna. Je li to gospodin Predsjednik, potpisnik inicijative (a pouzdano znam da je od njega sve i poteklo), možda smatra da smo mi svi budale? Kakav ba predsjednik?! Pa Tito je bio predsjednik onako kao što je i Hitler bio kancelar! Ako je bio "predsjednik 35 godina", što je tobože "rijetkost u svjetskoj (h)istoriji", zašto taj beloved president nije nikada raspisao izbore (makar onako, plebiscitarno, ko Sadam Husein) pa da vidi podržava li ga narod?! Jeste, bili su oni 1945. - održani bez protukandidata, u uvjetima terora (stisni majčin sine, pa glasaj u "ćoravu kutiju"!), usput i lažirani (Tito bi, istini za volju, najvjerovatnije pobijedio bez obzira, ali on je htio umjesto nekih realnih 55-60% glasova da osvoji 98%). Kasnije - jok. Doživotni predsjednik. Koji je i svoje najbliže saradnike (Đilas, Ranković i dr.) pospremao iza rešetaka ukoliko bi mu zasmetali, a neke je (Hebrang i podosta IB-ovaca) otpremio i na onaj svijet.

"Ugodno je i lijepo bilo čuti jednog radnika fabrike «Polihem» u Tuzli kad je prije nekoliko godina na skupu radnika te fabrike rekao kako su oni sad prepušteni sami sebi, kako nikog od odgovornih nema da dođe među njih, da vidi kako žive i rade, a zapravo ne rade i po nekoliko mjeseci i ne primaju plaću niti im se priznaje penzijski staž, a kako je drug Tito dolazio među njih, nastojao da se upozna s njihovim uslovima života i rada i brinuo se on njima".

Ugodno i lijepo? Kako kome. Svakom čovjeku koji racionalno razmišlja bi to bilo ŽALOSNO čuti, jer to je pouzdan znak ti radnici ne uviđaju i ne shvataju svoj položaj. Sve i da se Tito zaista brinuo za njih, sve i da je to istina - da li to išta mijenja? Naravno da ne. Ali to je upravo ono o čemu govorim. Iluzija o boljoj prošlosti, Ne mogu ljudi poput radnika sada već propalog "Polihema" da prihvate realnost, ne znaju kako da se izbore za budućnost, pa onda znaju samo psovati majku političarima (za koje stalno glasaju i dovode ih na vlast, again & again) i slaviti ono prošlo. Što je, navodno, bilo bolje. A interesantno je napomenuti da je tadašnji kantonalni premijer, iz reda SDP-a (stranke koja će sigurno podržati Suljinu inicijativu), kada su radnici "Polihema" stupili u štrajk glađu - navodno hladno izjavio da mu oni "ne izgledaju gladni"! (tako su prenijeli mediji - ja zbog te izjave zadugo u Tuzli nisam smio spomenuti prezime). 

Ma sve da se Titu digne spomenik ko Kip Slobode, da li bi to išta promijenilo? Da li bi plaće postale redovne? Da li bi se radnicima (Polihema ili bilo koje druge firme) uplaćivali doprinosi? Da li bi penzije postale redovne i životni standard viši?!

Naravno da ne bi. Stoga ja jednostavno ne vidim potrebe za tim. I ponavljam, ako će taj Tito biti nekakav kultni spomenik za ljude poput Predsjednika i članova UABNOR-a i ostalih bivših komunističkih kadrova koji prije svega žale za svojom prohujalom mladošću, ali i vremenom u kojem su poprilično uživali (kao funkcioneri, rukovodioci, pripadnici društvene elite, itd.) - nemam ništa protiv toga da ga podignu. Neka im.

Samo, onda nema dvostrukih aršina. Ako druga skupina ljudi - recimo, ona pripada i naš forumaš Reyo i koja želi odati poštovanje određenim zaslugama Ibrahima Pjanića - hoće da na isti način obilježi nečije djelo, onda i njima to treba dopustiti. A vala, ako jednima smeta ovaj, drugima onaj - onda najbolje da ni jedni ni drugi ne dižu spomenike koji će za bilo koju grupu ljudi predstavljati provokaciju.

što se mene lilno tiče, ja nemam ništa protiv Tita. On sigurno nije onakav kakvim ga predsjednik UABNOR-a i njegovi istomišljenici predstavljaju, ali nebitno. O tome ću možda drugi put. Mene prije svega smeta podizanje Titovog spomenika duboko u postkomunističkom razdoblju, tamo gdje ga nikad nije ni bilo.

Za one koji hoće da obilježe Titov lik, ja sam predlagao (i opet predlažem) da uzmu "Tito" zgradu, oficijelno je nazovu Titovim imenom i vrate onaj natpis na nju - to bi bila rekonstrukcija jednog spomenika, u biti originalnog i jedinstvenog. To bi tek bio kuriozitet, a ne - kako Suljo dalje navodi u saopćenju - da se ugledamo na Srebrenik i Tuzlu gdje su podigli biste (a i Živinice, u kojima neki dan podigoše bistu).

Nakon što se poziva na podizanje spomenika Titu u Tuzli i Srebreniku, u dokumentu se dalje kaže:

"Slično je i kad se čovjek sretne sa sjećanjem pojedinih građana, boraca koja oni objavljuju na oglasnoj strani u novinama 25. maja povodom godišnjice rođenja druga Tita". - No comment!

 "Proći će dugi niz godina i proteći će dosta vode i Bosnom i Savom dok se ponovo rodi jedan državnik i vojskovođa kakav je bio maršal Tito".

Pa da, samo Predsjednik zaboravi spomenut da će još više kubika vode proteć Sokolušom (ako je globalno zagrijavanje do tada ne isuši) prije nego se ponove onakve historijske okolnosti u kojima se rodio, živio, djelovao i borio Tito!

Pa majka mu stara, Predsjednik UABNOR-a, koji je potpisao citirani dokument, svojevremeno je bio nastavnik historije, a ako je marksistička historiografija i u čemu bila makar djelomično u pravu - to je procjena uloge ličnosti u historiji. Ne kreiraju ličnosti historiju, podsjećala je marksistička škola, već historija (društveno-ekonomske prilike i odnosi) kreiraju njih. To je jedan od glavnih postulata marksističkog pristupa historiografiji (koji je revidirao dotadašnje tradicionalno rankeovsko gledanje na ulogu ličnosti u historiji).  

"Tito je umro 4. maja 1980. godine u Ljubljani.

Nedostajalo je samo još nekoliko dana pa da navrši 88 godina života."

"Sahranjen je u Beogradu u Kući cvijeća, iako je za života govorio da bi najviše voiio da bude sahranjen na Sutjesci, zajedno sa svojim poginulim vojnicima i drugovima." - ma ja, al' brate lakše je doć do Beograda nego u one vrleti. A nije ba Tito bio budala, jer kako bi onda imao onoliku dženazu:

"Kakva je snažna i velika ličnost bio Tito, najbolje je pokazala njegova sahrana. Nikad u istoriji svijeta jednoj sahrani nije prisustvovalo toliko svjetskih državnika i vođa, a stigli su 7. maja 1980. iz 128 zemalja iz svih krajeva svijeta s obadvije strane dva hladnoratovska bloka super sila i iz svih neutralnih i nesvrstanih zemalja čiji je vođa bio predsjednik Tito. Bilo ih je mnogo više, nego na sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901. godine, pa čak i više nego na sahrani Džona Kenedija i Vinstona Čerčila.

To je bio Tito".

Nisam provjeravao podatak o najvećoj sahrani i tako to - potpuno je nebitno. Uzmimo da je taj podatak i tačan - to je onda razumljivo jer odražava Titovu vanjsku politiku - naglašavam, vanjsku - nesvrstanosti i mirne koegzistencije. Kad je pola komšiluka u svađi, a jedan među njima najpametniji, šuti i radi svoj posao i nastoji sa svima biti dobar & kulturan - normalno da će time zaslužiti poštovanje i jednih i drugih. Titova vanjska politika uopće nije sporna i nju sam u jednom od prošlih postova uvrstio među Titove neosporne, pa možda i najveće zasluge. Sporna je Titova unutarnja politika, odnosno ideološke osnove na kojima je ona počivala. To su komunizam, diktatura i jednopartijski sistem i totalitarizam, posljedice čega su bila sva ona masovna ubistva (koja R. J. Rummel uvrštava u democid) u prvim godinama vlasti, a kasnije stalni i kontinuirani progon političkih neistomišljenika. Pade mi na pamet zanimljiva usporedba koju sam pročitao na jednom hrvatskom forumu. Tito se ponašao poput nasilnika u obitelji: vani je bio fin, uglađen, kulturan, ljubazan, susjedima omiljen čovjek. Unutra, u kući, fizički je i psihički zlostavljao ženu i djecu.

"Eto zbog svega toga"  - nastavlja Predsjednik - "ali i još mnogo drugih razloga koje je teško pobrojati i kazati, predlažemo da se u centralni park u Gračanici u kojem je i veličanstveni spomenik borcima NOR-a palim u drugom svjetskom ratu, na čijem čelu je bio drug Tito, postavi bista Josipa Broza Tita".

Što se tiče "veličanstvenog spomenika" - bio je možda veličanstven prije nego ga upravo UABNOR nije UPROPASTIO onim cirkusom s kombiniranjem latinice i ćirilice, i još su našli majstora koji je potpuno nedorastao tom poslu, pa su slova ispala onako kako su ispala. Tako umjesto jednog lijepog spomenika imamo sad neukusno ruglo. I to sve radi nečije tvrdoglavosti, samovolje i vanisntitucionalnog djelovanja! Ali očito nikoga nije briga za to u ovome gradu, ovdje ionako radi ko šta hoće. Napominjem samo to da ono što je učinjeno u parku, povlači odgovornost po članu 321, stav 1, Krivičnog zakona FBiH iz 2003. Nije moje da ja ikog prijavljujem i tužim, ali da je u UABNOR-u bilo manje samovolje, takve stvari se ne bi ni dešavale. 

 A što se tiče "razloga koje je teško pobrojati i kazati", isto je tako teško pobrojati i kazati sve razloge zašto Titu NE podići bistu. Počevši od toga da ga gore spomenuti R. J. Rummel - jedan od vodećih svjetskih eksperata u pitanju genocida i zločina protiv čovječnosti - svrstava u megaubice (i navodi da je Tito odgovoran za smrt 1.074.000 ljudi), pogledajte šta Jože Dežman, predsjednik slovenačke državne komisije koja istražuje masovne grobnice iz 1945. kaže o Titu, pa, ako ništa drugo, Rezoluciju 1481. Parlamentarne skupštine vijeća Europe o potrebi za osudom zločina totalitarnih komunističkih sistema (u koje čitava Europa svrstava i Titov režim), itd. itd.

Da se razumijemo, ja sam svoj stav o Titu objasnio u više navrata, i na blogu i na forumu. Ukratko, on je po mom mišljenju učinio više pozitivnih nego negativnih stvari; zbog toga mu treba odati priznanje, ali ne i ne kroz podizanje spomenika duboko u postkomunističkoj eri, u vrijeme dok težimo euroatlanskim integracijama - čiji su principi i osnove apsolutno nespojive sa bilo kojom od osnova na kojima je počivao titoistički poredak. O svemu tome ću još, ako Bog da, pisati na ovom blogu, pa ne bih više duljio.

 Da zaključim ovo sve, inicijativa za spomenik Titu, vraćanje biste Todoru Paniću itd. jedan je u nizu poteza gospodina aktualnog vodstva UABNOPR-ao koje, suprotno prethodnom rukovodstvu (na čelu sa rahmetli Alijom Gazibegovićem i onima prije njega, koji su očigledno shvaćali realnost), skoro kao da živi u nekom svom svijetu, opsjednutom duhovima prošlosti. Započelo je sa promjenom natpisa na spomeniku, danas hoće da se gradi spomenik Titu i vraća spomenik poginulom ustaničkom i partizanskom vođi s Ozrena, Bog dragi zna šta nas očekuje sutra.

Dao Bog pa da se jednog dana, nakon što još dosta Bajrama mine, tek smijemo tome, a protagoniste događaja koje ovdje kritikujem budemo doživljavali kao one simpatične penzionere partizane & revolucionare iz sjajnog Brešanovog filma "Maršal".

Evo još skenirane fotokopije inicijative i obrazloženja za bistu Josipu Brozu Titu, da ne misli ko da sam izmišljao (klikni na thumbnails za punu veličinu):

 Samo da napomenem, obaviješten sam da se moj tekst o Titu i Pjani čita, skida i komentariše, da se dijeli lokalnim političarima, pa dotičnu gospodu podsjećam da tekst koji kopiraju i dijele nije "skinut s interneta", već da su dužni obratiti pažnju na licencu (desno gore) - znači, imenovanje (herceg.gracanica.org) i bez prerada.

Za kraj, savim čitateljima bloga želim da čestitam bajramske blagdane, onim našim tradicionalnim - Bajram Mubarek Olsun, i neka vam svima Svemogući podari razum, sreću i zdravlje.