E d d i e

Željeznice se smatraju jednim od simbola industrijsko-tehničkog napretka i razvoja ljudske civilizacije uopće, a u Bosni i Hercegovini izgradnja prve željezničke pruge, još u kasno osmansko doba, označila je početak modernizacije. No, tek nakon dolaska Austro-Ugarske,skoro cjelokupan teritorij naše zemlje pokriven je mrežom željeznica. Pruge, uglavnom uskotračne, prolazile su i onim krajevima u kojima danas ne postoje ni tragovi željeznica. Na primjer, jedan se krak željezničke pruge protezao od Zavidovića dolinom Krivaje prema Olovu i Han Pijesku; isto tako, putovanje željezničkom prugom od Sarajeva (sa stanice Bistrik) do Višegrada predstavljao je poseban doživljaj, zbog velikog broja tunela, viadukta i mostova kojima su savladavane litice i klisure. Posebna je priča, opet, pruga iz doline Neretve preko Hutova i Popova polja prema Dubrovniku. I danas se, u nepristupačnim planinskim krajevima Bosne i Hercegovine, kroz koje je prve pruge trasirala austro-ugarska vlast, pripovijeda kako je car Franjo Josip poručio radnicima koji su probijali tunele i zasijecali usjeke: "kila kamena - kila zlata!".

Željeznička pruga dolinom rijeke Spreče, od Doboja do Tuzle, odnosno Simin Hana, izgrađena je i puštena u promet 1886. godine. Tom prigodom je, inače, Gračanicu posjetio putopisac Heinrich Renner, koji je načinio prvu poznatu panoramsku fotografiju Gračanice. Desetak godina kasnije, austro-ugarske vlasti su izgradile jedan krak željezničke pruge koji je Gračanicu vezao sa spomenutom prugom Doboj-Simin Han i uopće željezničkom mrežom Dvojne Monarhije. Taj događaj je, može se slobodno reći, označio svojevrsnu prekretnicu u privrednom životu Gračanice i okoline. O otkupljivanju zemlje i još nekim stvarima koje su prethodili izgradnji željezničke pruge u Gračanici, možete pročitati u radu Mine Kujović Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, objavljenom u 21. broju "Gračaničkog glasnika". Pruga Gračanica-Karanovac otvorena je 1. januara 1897. godine. Nekoliko godina kasnije, na inicijativu industrijalca i poduzetnika Josefa Gertnera (rodom iz Osijeka, židovskog porijekla), pruga je produžena sve do Sklopa, gdje je Gertner otvorio kamenolom i tvornicu kreča. Ova su postrojenja stradala u toku I. svjetskog rata, uglavnom od pljačkaša, tako da nakon 1918. nije došlo do obnove proizvodnje. Tada je dio pruge od današnje zgrade Žitokombinata do Sklopa uklonjen, a most preko Varoškog potoka (čiji su se tragovi zapažali do nedavno) je porušen.

Sa izgradnjom željeznice, u Gračanicu je stigao popularni Ćiro, lokomotiva "specijalizirana za uskotračne pruge. Ćiro je postao jedan od prepoznatljivih simbola Gračanice, od vremena kada je - prije stotinu i jednu godinu - prvi put stigao u Gračanicu, do prije 40 godina kada ju je napustio, pa preko 1981. - kada se vratio (samo, doduše, kao spomenik i muzejski eksponat na otvorenom) - do danas. Lokomotiva koja se danas nalazi kod autobuske stanice u Gračanici (na mjestu nekadašnje željezničke stanice ili "štacije", kako ju je narod zvao) nije isti onaj Ćiro koji je godinama saobraćao na relaciji Gračanica-Karanovac i koji je svečano ispraćen iz Gračanice na Titin rođendan 1968. godine. Taj je završio ili u starom željezu ili u nekom rudniku, ali je ranih 80-tih u Gračanicu dovučena identična lokomotiva, iz iste serije, inače proizvod tvornice željezničkih vozila Magyar Királyi Állami Vas-, Acél és Gépgyárak (MAVAG) iz Budimpešte.

Ovom prilikom, donosim nekoliko fotografija stare željezničke stanice i samog Ćire. Kliknite na sliku da bi dobili punu veličinu.

*   *   *

Katastarski plan Željezničke stanice iz 1896.  

 Prostor na kome je u toku 1896. izgrađena željeznička stanica ranije je predstavljao široku neiskorištenu meraju. Na toj meraji se nalazila vodenica zvana Koka, vlasništvo vakufa Čiriškog mekteba, odnosno Hadži Ibrahima Šabe (Šabića), nešto dalje prema sjeveru nekoliko starih magaza sa kovačnicama, a u blizini je bila i čuvena vodenica Kapetanuša. Taj prostor je zaravnjen, nasut, od rijeke podzidan i tu je sagrađena stanična zgrada, magacin, tri kolosijeka sa skretnicama za manevriranje, te uređen omanji park. Kasnije je u neposrednoj blizini podignuto nekoliko čvršćih zgrada, među njima i hotel, čiji je vlasnik bio Rifataga Mehinagić, a u blizini je bio i Jahića han. 

  
Stara razglednica sa motivom željezničke stanice u Gračanici

 
Željeznička stanica u Gračanici 1942. - snimio Ismet Šaković  

Željeznička stanica u Gračanici je bila i mjesto na kome su, na svečan način, dočekivani i ispraćani mnogi ugledni gosti. Bilo je, ponekad, i nemilih događaja, incidenata poput onoga iz januara 1919., kada je grupa Srba maltretirala članove bošnjačke delegacije koja je putovala u Sarajevo, ili pak kada je došlo do incidenta - opet s nacionalno-šovinističkom pozadinom - prilikom ispraćaja kotarskog predstojnika Abduselam-bega Hrasnice (o tome možete pročitati u radovima Mine Kujović, u 9. broju, te u 18. broju "Gračaničkog glasnika"). Ipak, u većini slučajeva radilo se o svečanim dočecima i ispraćajima, na kojima su učestvovala i školska djeca, kao što se vidi na ove dvije fotografije, gornjoj i donjoj.

Grupa uglednijih građana na Željezničkoj stanici, 1941. godine

 Na fotografiji su uglavnom činovnici i trgovci. Pretpostavljam da se radi o članovima i simpatizerima tzv. Muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke (MO HSS), koji je predstavljao opoziciju vladajućoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici (koalicija JMO i radikali). Treći s lijeva je hafiz Ibrahim ef. Mehinagić (1894.-1976.) poznati alim, intelektualac i javni djelatnik, predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Gračanici. On je, inače, bio i predsjednik sreskog odbora MO HSS Gračanica. drugi s desna bi možda mogao biti Ibrahimaga Širbegović, sekretar MO HSS Gračanica, ali nisam siguran. Čovjek u sredini, u bijelim hlačama i fesu, tadašnji je šeriatski sudija u Gračanici, Kadri ef. Hajdarević (1898.-1985), rodom iz Gornje Tuzle, koji je od 1933. pa do 1941. službovao u Gračanici kao šeriatski sudija, te kao jedan od nastavnika u Osman-kapetanovoj medresi. Lijevo od njega je dugogodišnji gradonačelnik Gračanice, Mahmutaga Hifziefendić, također član MO HSS. Čovjek s fesom, kratkim brkovima i naočarima bi mogao biti Sulejman Nuhanović, a treći s desna je hafiz Velija Šaković, trgovac i knjižar. 

Rasprava dva željezničara  

 
Ćiro ulazi na stanicu u Karanovac, 1967. godine. Snimio Amir Mašić

Poseban detalj sa stare željezničke stanice bio je pješački most - nadvožnjak, kojim se prelazila i Sokoluša i sva tri kolosijeka. Ovaj most je izgrađen nakon I. svjetskog rata.

 
  Odlazak Ćire iz Gračanice, 25. maj 1968. Snimio Hajrudin Šaković 

  
Sa svečanosti ispraćaja Ćire, 25. V. 1968. Snimio Stojan Maksimović. Željezničar u sredini je Zvonko Jukić, čovjek koji je čitav radni vijek proveo na gračaničkoj željeznici. Desno do njega je Viktor Jovanović, posljednji šef stanice u Gračanici, a mašinovođa u lokomotivi je Petar Ristić  

 Odlazak Ćire iz Gračanice mnoge su Gračanlije dočekali sa tugom i sjetom, neki i sa suzama. Ubrzo nakon toga, uklonjena je uskotračna pruga Gračanica-Karanovac i razmontiran željeznički most između Luka i Lelekuše. Porušena je i zgrada željezničke stanice u Gračanici, a na njenom mjestu je nešto kasnije izgrađena autobuska stanica.

  Na autobusku stanicu Ćiro se vratio 1981. godine, kao svojevrsni muzejski eksponat na otvorenom. Bila je to nečija lijepa ideja, ali…

 …Nakon što je preko dvadeset godina truhnuo na tom mjestu, odnosno nešto sjevernije (gdje je kasnije pomaknut), služeći kao priručni javni WC, na inicijativu Asocijacije za očuvanje i zaštitu kulturnog naslijeđa "Soko-Gračanica", općinske vlasti predvođene načelnikom Nusretom Helićem pristupile su aktivnostima na sanaciji i zaštiti Ćire. Lokomotiva je premještena na današnju lokaciju, dodati su dijelovi koji su nedostajali, postavljena je na željezničke šine i na odgovarajući način obojena.

Premještanje Ćire  

 …i tako, Ćiro danas predstavlja jedan od najinteresantnijih spomenika i kulturno-historijskih sadržaja u gradu. Jeste da je postao i "dom" neke skitnice - beskućnika, o čemu policija "nije imala informacija" (Ćiro se nalazi na enormnoj udaljenosti od čak pedeset metara od policijske stanice), ali nećemo o tome… Važne su samo lijepe stvari.

U predstojećoj noći navršava se šezdeset i četvrta godišnjica od poznate bitke kod gračaničke bolnice, jedne od najžešćih borbi u toku Drugog svjetskog rata na području Gračanice i njezine okoline. izvršivši napad na Gračanicu, jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), tačnije -  5. vojvođanske brigade (iz sastava 16. divizije NOVJ) napali su na zgradu bolnice, koja je u ratu služila kao sirotište, a u koju se smjestio dio posade Gračanice iz sastava oružanih snaga NDH i manjeg broja Nijemaca. Borba koja se oko bolnice rasplamsala, a koja je partizane koštala katastrofalnih gubitaka, još uvijek živi u usmenom sjećanju Gračanlija.

Ovom prilikom, objavljujem autentične dokumente koji govore o tom događaju, partizanske i domobranske. Moje dopune i objašnjenja stavljeni su u uglaste zagrade.

* * * * * * * 

ZAPOVIJED ŠTABA 5. VOJVOĐANSKE BRIGADE OD 16. II. 1944. ZA NAPAD NA GRAČANICU

            Štab
V. vojvođanske brigade
16. februara 1944. god.
           Položaj

 SVIM JEDINICAMA OVE BRIGADE

 Položaj

Situacija:

 Stanje neprijateljskih snaga u garnizonima je uglavnom nepromenjeno. (…)

 Prema izveštajima koje smo danas dobili, u Gračanici senalazi 150-200 domobrana, bez teškog oružja (…)

Zeleni kadar postao je potpuno neaktivan t.j. potpuno je razbijen. Jedna grupa oko Pjana [Ibrahima Pjanića] bježi od Doboja do Gračanice, ali uglavnom ni ona nigde nije aktivna. Ostatak zelenokadrovaca predaje se našim jedinicama.

Naš zadatak:      

Od strane Staba XVI U. [Udarne] Divizije u vezi već ranije postavljenog zadatka jedinicama naše divizije, da u toku noći između 16/17 februara 1944. godine likvidira neprijateljsko uporište u Gračanici, za izvršenje prednjeg zadatka, —

N A R E Đ U J E M O : 

1. - I  bataljon napada Gračanicu sa severne strane i severozapadne. Za izvršenje ovog zadatka bataljon ima da izvrši napad sa položaja: Stražbe —Vepar (Lepar kako nazivaju seljaci) — Javor Mah. i Griča na koji treba izbiti sa jednom četom što pre. Ova četa ima da ostane za celo vreme na Griču koji dominira nad Gračanicom. Ovaj položaj mora se zauzeti, posle čega odmah brzim naletom upasti u varoš radi hvatanja domobrana i legije.

Pokret sa sadanje prostorije izvršiti danas u 16 časova, tako da na polazne položaje stignete danas u 21 čas kada ima da počne napad na Gračanicu.

Pravac vašeg kretanja Čekanići — zaseok Bajrak — Gornja Lohinja — Stražba, odakle izvršiti najhitniije raspored jedinica za napad kako smo napred naveli.

Sa vama kreće II bataljon II brigade, koji ima da obezbeđuje od Doboja na prostoriji kod sela Lendići levo do ceste Doboj — Tuzla.

Radni vod uputiti u selo Gornju Orahovicu gde će se nalaziti sve do povratka bataljona iz akcije. II. bataljon napada Gračanicu sa istočne i jugoistočne strane u glavnom potpomažući naš III bataljon koji napada varoš sa južne strane sa težnjom da se onemogući izvlačenje neprijatelja iz varoši.

Za izvršenje ovog zadatka bataljon ima da izvrši napad sa položaja zaseok Drapnići pa u levo do Straževca (kota 336), na ovim položajima bataljon ima da bude tačno danas u 21 čas kada ima da se izvrši napad.

Jedna četa upada u varoš prvcem Drapnići — Sprska Crkva, druga četa kota 309 — pošta i treća četa upada u varoš kod železničke stanice. Na železničkoj stanici uništiti telefonski i saobraćajni uređaj. Četvrta četa služi kao rezerva bataljona.

III bataljon napada na Gračanicu sa južne strane, t.j. od Straževca i Hadžine Vode, s tim što će jedna četa obuhvatiti prilaz u varoš zapadnu a jedna istočnu stranu varoši a jedna četa upada glavnim putem u grad sa težnjom hvatanja domobrana i legije. Pri dolasku na put gde prolazi železnička pruga Doboj — Gračanica izvršiti rušenje mosta i postaviti zasedu, koja će na tom mestu ostati sve do likvidacije neprijatelja i izvršenja zadatka. Po završenorn zadatku ovu zasedu blagovremeno povući.

Radi rušenja mosta i miniranja pruge uzeti potreban eksploziv i mine iz tehničke čete. Isto tako povesti sa soborn druga Jemrića Ivana (ing. kapetana jugoslov. vojske), koji ima da izvrši ovo rušenje i miniranje.

2. - II bataljon II Vojvođanske brigade, služit će kao obezbeđenje ovoj Brigadi za vreme vršenja akcije, s tim što će ovo obezbeđenje postaviti na cesti Doboj — Gračanica kod sela Lendići, na koti 332 i u levo na cesti kod kote 156, t.j. na raskrsnici puteva prema železničkoj stanici Karanovac.

Pravac kretanja ovog bataljona je: Čekanići — zaseok Bajrak — Gornja Lohinja — Stražba — Vepar —selo Lendići, odakle izvršiti postavljanje zaseda kao što smo napred naznačili. Ove zasede ima da budu postavIjene danas do 21 čas, kada se ima izvršiti akcija.

Ovaj bataljon treba da krene danas u 16 časova zajedno sa našim 1 bataljonom s tim što će se kretati ispred njega.

3. - Pravac kretanja II bataljona do polaznog položaja za napad: Avdići — zaseok na Sulejman Begovoj kosi — kota 393 koja se nalazi ispred zaseoka Drapnići, odakle izvršiti raspored jedinice za napad, kao što je napred navedeno.

Pokret izvršiti danas u 16 časova tako da na određenom mestu budete tačno u 21 čas.

Radni vod uputiti u selo Gornja Orahovica, koji popovratku iz akcije povući u sastav bataljona.

4. - III bataljon krenuće pravcem Gornja Orahovica — zaseok Avdići — Lohinja izbijajući na cestu kod zaseoka Pri-bave, odavde kreće prema železničkoj pruzi, s tim što će u zaseoku na brdu Straževcu ostaviti jedan vod koji ima da upada u Gračanicu sa istočne strane sadejstvujući sa četom II bataljona koja napada sa Straževca prema železničkoj stanici. Jedan vod ove čete ostaje u zasedi na raskrsnici puteva kod zaseoka Karići, a ostale dve vrše upad kako smo napred naveli. Polazak sa sa sadanje prostorije ima da bude u 16 časova, tako da na određenom položaju za napad budete tačno u 21 čas, kada ima da počne napad.

Radni vod ostaje u selu Gornja Orahovica sa ostalim radnim vodovima bataljona i tehničkom četom ove Brigade.

5. — Štab brigade za vreme napada nalaziće se u zaseoku Drapnići a posle ulaska u varoš u obližnjoj kući kod pravoslavne crkve.

6. — Intendant ove brigade organizovaće evakuaciju ipotrebno Ijudstvo daće II bataljon.

7. — Skreće se pažnja svima vojnim i političkim rukovodiocima na postupak prema narodu i ne dozvoliti da se ponove slučajevi, koje su učinili pojedini borci III brigade. Ima da se oduzme oružje i vojnička sprema a za ostalo obaveštajci neka traže podatke od našeg šefa Ob. C.

8. — Po završenom zadatku sve naše jedinice vratiće se na svoju dosadanju prostoriju, napominjemo da ovaj zadatak mora biti izvršen u toku noći.

9. — Ova akcija ima da se izvede u najvećoj tajnosti radi čega štabovi bataljona treba da onemoguće odlazak svakom licu u pravcu Gračanice ili komunikacije Doboj - Tuzla. Akcija ima da bude iznenadna i brza.

10. — Skrećemo pažnju našem III bataljonu kao i bataljonu II Vojvođ. brigade na budnost i opreznost prema Karanovcu i Doboju i u slučaju neprijateljskog nadiranja u pravcu Gračanice istoga sprečiti a najhitnije izvestiti ovaj štab.

11. — Po završenoj akciji štab I bataljona povući će bataljon II vojvođanske brigade sa osiguranja i zajedno sa njim izvršiti pokret na određenu prostoriju.

12. —  Referent saniteta sa potrebnim brojem bolničarki i bolničkim priborom kretaće se sa štabom brigade.

13. — Po završenoj akciji štabovi bataljona podneće izveštaj o zaplenjenom oružju, municiji, neprijateljskim i našim gubicima. 

14. — Štab I bataljona jedan puško-mitraljez dodeliće njegoboj 4 četi, zašto nije ni trebao postaviti pitanje.

15. —  Borbeni znaci za 16. II. t.g, Vlado — Pero    Ugovoreni znak za 16. II. t.g. Smrt fašizmu.

 * * * * * * * 

  Napad je zaista isplaniran do u detalje. Međutim, suprotno nekim ranijim iskustvima, partizani su ovaj put u Gračanici naišli na žestok otpor, koji ih je stajao velikih gubitaka. Možda su među uzrocima tog otpora bili i "slučajevi, koje su učinili pojedini borci III brigade".

 
* * * * * * *

IZVJEŠTAJ ŠTABA 5. VOJVOĐANSKE BRIGADE ŠTABU 16. NOU DIVIZIJE O AKCIJAMA U FEBRUARU 1944. 

            Štab
V. vojvođanske brigade
28. februara 1944. god.
           Položaj

 
Dostavlja operacijski izveštaj
za mesec februar

 ŠTABU XVI NOU DIVIZIJE

 Položaj

(…)

 16.II. 1944. god. izdavanje operacijske zapovesti i pripremanje jedinica za napad na neprijateljsko uporište u Gračanic. Tačno u 16 časova izvršen je pokret u pravcu Gračanice, tako da su jedinice stigle na polazne položaje za napad tačno u 21 čas, kad je i počeo napad.

I  bataljon vršio je napad sa severne i severoistočne strane grada, II bataljon sa istočne strane  a III bataljon sa južne i jugoistočne strane grada, dok je bataljon II Vojvođ. brigade [III bataljon 2. vojvođanske brigade, pridodan kao ispomoć] vršio obezbeđenje prama Doboju i Karanovcu.

Neprijatelj je blagovremeno osetio naš pokret, jer su zelenokadrovci iz obližnjih sela pripucavali na naše kolone, te se neprijatelj smestio u zgradu bolnice, koja je izrađena od solidnog materijala i dvorište ograđeno žicom; usled nagomilavanja bataljona na tom prostoru i nedovoljne energičnosti komandanata bataljona za brzo likvidiranje ove zgrade, fašisti su dobili vremena i organizovali odbranu zgrade sa svih strana tako da je osvajanje zgrade bez artiljeriskog oruđa bilo vrlo teško i skopčano po nas sa velikim žrtvama.

Napad nije uspeo, jer [su] se u zgradi nalazila i deca koja su ostala bez roditelja te se nije moglo pristupiti paljenju zgrade. Prilikom ovog napada naše žrtve su: 18 poginulih i 30 ranjenih.

Neprijateljski gubici su: 1 zarobljen i 20 mrtvih i neutvrđen broj ranjenih.

(…)" 

 Izvještaj,naravno, "uljepšava" mnoge stvari - iako su i komunistički historičari (E.Tihić i O.Hamzić, 1988.) pisali kako napad nije uspio jer su se, tobože, partizani ustezali da zapale zgradu zbog djece koja su se u njoj nalazila (što je, implicite, značilo da su oni unutra koristili djecu kao živi štit), partizani su u stvarnosti napadali i bombama, i kantama s gorićim petrolejom, koje su najhrabriji pokušavali baciti na krov zgrade. Svi su, međutim, padali pokošeni mitraljeskom vatrom koja je bila sa sve četiri strane bolnice, oko kojeg se nalazio povelik brisani prostor. Partizani su tu luđačku ekspediciju u koju ih je gurnula njihova komanda platili sa osamnaest mrtvih i trideset ranjenih -  što su katastrofalni gubici kada se uzme u obzir da su partizanski bataljoni u to doba brojali u prosjeku po 180-200 boraca, a brigade od 750-1000 ljudi. Tolike gubitke autor citiranog izvještaja pokušao je "ublažiti" izmišljenom brojkom od tobože 20 mrtvih neprijatelja.

Šta se zaista zbilo u bolnici, iz domobranske perspektive: 

OPĆA BOJNA RELACIJA DRUGOG ZBORNOG PODRUČJA ZA VELJAČU 1944. GODINE

* * * * * * *

 (…)

I. DIO

A - KOD 1. LOVAČKOG ZDRUGA

1)   4. lovačka pukovnija 

(…)

 15. III.       Stožer III. bojne sa 10. i 12. sati [satnijom] vratili su se u Usoru, dok je 9. sat ostala kao posada u Gračanici.

16-17. II.    Oko 2000 sati napali su partizani Gračanicu. Kako su milicioneri napustili svoje postave, povukla se je 9. sat ka dječjem domu, gdje je organizirala obranu, a zatim u sam dom odakle je uz 25 milicionera i nekoliko oružnika davan odpor. Partizani su žestoko navaljivali na samu zgradu, ali nisu mogli skršiti odpor hrabrih branitelja. Borba je trajala do 17. II. do 0300 sati, kada su se partizani povukli. Vlastiti gubitci bili su: 4 domobrana ranjena, 3 milicionera i 1 oružnik ranjen i 1 vodnik zarobljen. Neprijatelj je imao 21 mrtvog i oko 50 ranjenih. Kod ovih borbi istakli su se pričuvni poručnik Bjeličić Stanko, kao i svi ostali častnici, dočastnici i domobrani.

(…)

* * * * * * *

Inače, 9. domobranska satnija, koja se spominje u gornjem dokumentu, napustila je Gračanicu 21. februara. U bolnici se, prema usmenom sjećanju, nalazilo i nekoliko Nijemaca, ali njih domobranski izvještač ne spominje, jedino ukoliko se ono "oružnici" (žandari) ne odnosi na pripadnike njemačke feldžandarmerije. "Milicioneri" iz domobranskog, odnosno "legija" i "zelenokadrovci" iz partizanskih dokumenata su pripadnici Gračaničke domobranske dobrovoljačke (Domdo) bojne, koja se od 18. januara 1944. nalazila u sastavu Domobranske dobrovoljačke pukovnije "Bosanski planinci". Spomenuta pukovnija - koja početkom aprila 1944. prerasta u 10. posadni zdrug (brigadu) - ustrojena je od domobranskih dobrovoljačkih jedinica iz sjeveroistočne Bosne, ostataka nekadašnje Hadžiefendićeve Domdo pukovnije (u narodu nazvane legijom). Partizani i komunisti su njezine pripadnike pogrdno zvali zelenim kadrom ili zelenokadrovcima (što je naziv za dezertere iz austro-ugarske vojske u I. svjetskom ratu, u širem smislu - za dezertere i odmetnike uopće).

U  narodu se bitka kod bolnice dugo prepričavala, dodavali su se po volji razni detalji, neki su preuveličavani, itd. Čuven u priči je "partizanski komesar Mišo", koji je tjerao svoje borce na juriš, uprkos tome što su "padali k'o klasje" - sve dok i sam nije poginuo. Unutar bolnice, braniteljima sigurno nije bilo nimalo prijatno, uz djeca koja su vrištala, zaglušujuću pucnjavu i smrtni strah opkoljenih. Husein Šabić s Čiriša, koji se unutra kao legionar zatekao, od straha i uzbuđenja je počeo naglas učiti suru Ja'sin, što je Hrvatima i Nijemcima bilo vrlo čudno. Jedan je stari Švabo pitao šta to on pjeva, pa su mu objasnili da ne pjeva, već se moli Bogu, što je ovaj s odobravanjem primio i pohvalio. 

Partizani su se povukli u velikoj žurbi, mobilizirajući volovske i konjske zaprege po Lipi za prijevoz ranjenih. Došli su tako i jednoj ženi čiji se muž nalazio baš u bolnici. Strahujući da će joj junci nakon što odrade prijevoz završiti u partizanskom kazanu, a još više strahujući za sina koji je s partizanima trebao da vodi volove, ona je volove naopako upregla - onog što je uvijek uprezan na desnu stranu, upregla je lijevo, a onog koji je išao na lijevu stranu - upregla je lijevo. Partizane je molila da ih ne vode, da su mlada junad, nevješta zaprezi, i zaista - kad su ih potjerali, volovi su zbunjeni glavinjali, pa su se tako i partizani okanili.

Ujutro su se oko bolnice crnili partizanski leševi, koje su legionari i mještani pokopali u zajedničku grobnicu na rubu bolničkog vorišta (odatle su kasnije preneseni u spomen-kosturnicu u današnjem parku). Prilikom pokopa, neki legionar iz Piskavice ili Škahovice, fukara, uočio je u jednog partizana je nekoliko zlatnih zuba, pa mu ih je - na zgražanje i gađenje prisutnih - izbio kundakom i onako krvave spremio u džep.

Poslije rata, gračanički komunisti i partizanski veterani su na zgradi bolnice podigli spomen-ploču,. na kojoj skoro ni jedan podatak nije bio tačan:

"Januara  1944 godine u borbi protiv Nijemaca ustaša i zelenog kadra na ovom mjestu izginulo je 9 boraca v vojvođanske brigade sa svojim komesarom bataljona. Uz znak priznanja i zahvalnosti podiže im ovu spomen ploču

27 jula 1957 god.      Savez boraca NOR-a Gračanica" 

  Ploča je uništena gelerima agresorske granate 25. maja 1995. godine. Obnovljena je prošle godine, kada je i natpis izmijenjen. Iako ni ovaj sada nije potpuno tačan, bliži je historijskoj istini od onog ranijeg: