E d d i e

Na današnji dan, prije šezdeset i tri godine, u Doboju se desio jedan težak zločin. Zločin o kojem se desetljećima šutilo, zločin čije okolnosti, pa i tačan broj žrtava nikad nisu utvrđeni.

Prije šezdeset i tri godine, u okolini Doboja vođene su teške borbe, u kojima su jedinice Jugoslavenske armije (JA) - nekadašnje Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, nastojale da potisnu združene jedinice Hrvatskih oružanih snaga, Nijemaca i četnika i uspostave kontrolu nad ovim strateški važnim željezničkim čvorištem. Nakon bjesomučnih napada, to im je i pošlo za rukom. U mnogim mjestima koja su tih dana i u tom periodu oslobođena od fašista, vojnici JA počinili više slučajeva teških ratnih zločina - od pojedinačnih incidenata pobjedom opijenih i razularenih vojnika do sistematski pripremljenih likvidacija klasnih i "narodnih neprijatelja". Vrhunac tih krvavih pobjedničkih divljanja desio se, kako je poznato, na Bleiburgu i na tzv. marševima smrti koji su potom uslijedili, a masovne likvidacije ideoloških i političkih protivnika nastavljene su i u prvih par mjeseci nakon završetka rata.

Naravno, o svemu tome se desetljećima šutilo. I mnoge Gračanlije i danas nemaju pojma da je dvadesetak njihovih sugrađana glavom platilo oslobođenje Gračanice, 7. aprila 1945., a broj onih koji su "odstupili" i kojima se dalje gubi svaki trag na partizanskim gubilištima na Bleiburgu, oko Celja, Maribora, Zidanog Mosta, preko Šida do Pančeva - dostiže čak četiri cifre. Bilo je, na žalost, i Gračanlija na onoj drugoj strani, koja je činila zločine. Jedan od njih - naveliko slavljen i hvaljen i u dane današnje - bio je komesar u brigadi u čijem operacijskom dnevniku čitamo o "redovnim aktivnostima" koji su se sastojali u "likvidaciji zarobljenika", zatim vježbi i izlasku u grad. tako to piše, kao da se radi o gađanju u papirne mete. A jedan je Gračanlija, poslijeratni oficir JNA, prema izjavama nekih svjedoka uzeo je i neposrednog učešća u likvidacijama. Doživjevši agresiju na BiH, uvidjevši da je prljao ruke za državu i armiju koja sada vrši agresiju na njegovu zemljui sprovodi genocid nad njegovim narodom, izvršio je samoubistvo. Bio je to moralan čin. Većina njegovih kolega koji su činili i gora zlodjela u ime propale ideologije nastavili su sa starom pričom, pod krinkom nekih modernih termina poput "socijaldemokracije", "antifašizma", "multikulturalizma"…

Gračanica je, kako vidimo, oslobođenje i dane neposredno po oslobođenju platila velikim brojem ljudskih žrtava. U većini slučajeva, ti ljudi su izgubili živote daleko od svog kraja, a nekoliko incidenata, također neistraženih i namjerno gurnutih u zaborav (strijeljanje grupe ljudi na obali Spreče i sl.), predstavljaju skoro pa beznačajne epizode prema razmjerama i okolnostima zločina u Doboju. Činjenica da je i taj zločin bio prekriven velom nametnutog zaborava - posebno užasava.

Jedan od rijetkih koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije (istina, koju godinu pred njezin raspada) imao hrabrosti da o tome javno progovori (istina i to, sa subjektivne pozicije komuniste i partizana) bio je Dedo Trampić, prvoborac, ilegalac i proleter. U trećoj knjizi zbornika "Od ustanka do pobjede", štampanoj u Doboju 1986., Dedo Trampić piše vlastita sjećanja o oslobođenju grada, dodavši na kraju:

"Upravo 17. apnla 1945. godine poslije podne iznad Doboja, oko Denkovače, jedan bataljon 14. srednjobosanske brigade likvidirao je veću grupu Ijudi medu kojima je bilo najviše građana Doboja. Tačan broj se nikada nije utvrdio niti je otkriveno sve ono što je prethodilo takvom postupku.

U toj grupi građana koji su 17. aprila 1945. samoinicijativno stupili u redove Jedinica NOV-a, ili su od njihovih pripadnika bili mobilisani, bilo je Ijudi koji su duže vremena proveli u raznim neprijateljskim jedinicama, pa su u borbi za sopstveni život dezertirali i prikrivali se od ustaško-domobranske i njemačke vojne vlasti. Bilo je i onih koji su se na riječima opredjeljivali za NOP ali to praktično nisu potvrđivali. Za njih su se mnogi građani čudili što nisu ranije otišli u jedinice NOV-a."

Zastanimo za trenutak: Trampić navodi, dakle, da su u ovom slučaju ubijeni i oni koji su već stupili u partizane, ili koji su mobilizirani! Znači, pripadnici JA su izdvojili i ubili vlastite ljude! I njih, i simpatizere Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a). Ono "nisu praktično potvrđivali" pripadnost NOP-u znači, biva, da nisu stupili u partizane, ali to nije nikakva krivica, a pogotovu ne razlog za smrtnu kaznu.

Pripadnika "raznih neprijateljskih jedinica" koji su stupili u partizane bilo je širom Jugoslavije, ali eto - ovdje u Doboju su, kao, zasmetali. Nisu partizanima smetali, na primjer, koljači zloglasnog Pavla Đurišića, četničkog komandanta iz Crne Gore, koji je za Božić 1943. poklao - po vlastitom priznanju - 9.800 Bošnjaka u okolini Foče i dijelu Sandžaka. Ne vjerujete? Pogledajte dokumente Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača NR BiH, iz prvih poratnih godina, koje objavljuju Vladimir Dedijer i Antun Miletić, odnosno Smail Čekić, pa ćete vidjeti kako uz imena zločinaca stoji primjedba "sada u našoj vojsci". A ruku na srce, kod Doboja su tih dana glavom platili i mnogi četnici s Trebave i Ozrena, oni četnici koji - činjenica je! - nisu činili masovne zločine niti pokolje nad Bošnjacima (kao što ni ustaše viteza Pjanića nisu činile zločine nad Srbima). Navodno je kao ratni zarobljenik likvidiran i otac bivšeg člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca, Novak.

Pročitajmo narednu rečenicu u Trampićevom memoarskom zapisu, koja posebno užasava:

"U toj koloni se našlo nekoliko maloljetnika od 15 do 16 godina". 

 Ubijati petnaestogodišnje dječake?! Koliki treba biti monstrum pa ubiti dijete, to je naprosto strašno, ali još je strašnija, još je stravičnija činjenica da majke te ubijene djece ne samo da su godinama morale slaviti i te nikad kažnjene zločince kao "oslobodioce", već nikada nisu saznale makar za lokaciju na kojoj su pokopani. Jer žrtve ovog zločina nisu na dostojan način pokopanje, a o nekom spomen-obilježju da se i ne govori. Koliko je takvih slučajeva samo bilo…

Dalje Dedo Trampić nastavlja pišući vrlo, vrlo oprezno, uz vidljivo "podilaženje", ideološki obojenu priču o tobožnjim neprijateljima koji su "strahovali od pravedne kazne zbog počinjenih zlodjela" i pokušaje da bar donekle opravda svoje nekadašnje suborce:

"U povelikoj grupi nalazio se i jedan broj pripadnika ustaško-domobranskih i njemačkih SS jedinica čije je povlačenje prema granici upravo ovdje u Doboju energičnom akcijom naših jedinica bilo presječeno. Kao aktivni pripadnici neprijateljskih vojnih formacija zbog počinjenih zlodjela oni su imali puno razloga da strahuju za svoj život, pa su, prema izjavama očevidaca, koristili svaku pojedinu priliku, iskakali iz kolone i bježali. Ne razmišljajući o mogućim posljedicama, to su činili i neki iskusniji mladići našeg grada koji su duže vrijeme provodili u neprijateljskim jedinicama. Po svemu sudeći rukovodstvo ove jedinice nije naišlo na potrebnu saradnju otkrivanja neprijateljskih elemenata, ili je od nekoga dobilo sasvim pogrešnu informaciju. Svemu tome treba dodati činjenicu da je upravo taj bataljon prethodnog dana u borbama na prilazima grada izgubio znatan broj boraca među kojima i zamjenika komandanta, izuzetno dobrog i omiljenog druga. Prema nekim informacijama i tog popodneva bilo je pripucavanja sa strane, pa i žrtava među našim borcima."

To iz Trampića, naravno, progovara partizan i zakleti komunist, čovjek duboko ubijeđen da je sve ono što se radilo pod znakom petokrake bilo sasvim ispravno. Pa, barem u svojoj suštini. Za takve ljude, u "počinjena zlodjela" neprijatelja spadala je i sama činjenica da je neko nosio kapu na kojoj je bila neka druga oznaka osim petokrake. Iako je u vrijeme objavljivanja Trampićevog memoarskog zapisa prošlo već dvije godine od zloglasnog Memoranduma SANU, krah komunističkog režima i disolucija Jugoslavije se još nisu nazirali - pogotovu u svijesti naših ljudi, osobito Bošnjaka - da nije tako, ne bi se desilo, recimo, i to da su predstavnici SDP-ovog "Patriotskog fronta" iz MZ Brčanska Malta još 6. IX. 1991. u kasarni "Husinska buna" i izjavljivali pred pukovnikom Miletom Dubajićem (onim istim što će nekoliko mjeseci kasnije jednom visokom SDP-ovcu preko telefona psovati "sto bogova" i prijetiti da će zapaliti Tuzlu) kako su za Jugoslaviju i JNA, kako daju JNA punu podršku, uz poruku "ne dirajte našu JNA, ne blatite naše sinove" ("Front Slobode", br. 3188, 10. IX. 1991.). 

Stoga je, ako ništa drugo, i Trampić morao paziti šta govori.

Naravno, to što je neko bio pripadnik "neprijateljskih jedinica" ne može ni na koji način poslužiti kao razlog za fizičku likvidaciju dotične osobe.   

Podsjećam da je - sukladno Haškim konvencijama iz 1907. i Ženevskoj konvenciji iz 1929. - ubistvo ratnog zarobljenika ratni zločin. Kratko-jasno.

Ubistva građana na pravdi Boga, a posebno ubistva djece - predstavljaju teži oblik zločina, zločin protiv čovječnosti. I to kratko-jasno.

Zaista, svi samozvani "antifašisti" koji nekritički veličaju komunističku vojsku i sva oslobođenja i "oslobođenja", pišući im hvalospjeve i dižući spomenike (prešućujući u njima ne samo zločine, već čak i imena pojedinih jedinica ukoliko nisu "adekvatna" savremenoj političkoj situaciji), trebali bi da se nad ovakvim užasavajućim primjerima zamisle. Dobro zamisle. 

Završimo mi sa Trampićevim zaključkom:

"U sagledavanju mogućih uzroka tih nemilih događaja sve to treba uzeti u obzir, iako takav postupak prema jednom broju građana Doboja ne može se ničim opravdati."

…uz dodatak:

Ne jednom broju građana, druže Trampiću, nego svim zvjerski pobijenim ljudima, pogubljenim bez istrage, bez suđenja (makar i formalnog) i bez ikakve dokazane krivice.