E d d i e

Na današnji dan, prije šezdeset i tri godine, u Doboju se desio jedan težak zločin. Zločin o kojem se desetljećima šutilo, zločin čije okolnosti, pa i tačan broj žrtava nikad nisu utvrđeni.

Prije šezdeset i tri godine, u okolini Doboja vođene su teške borbe, u kojima su jedinice Jugoslavenske armije (JA) - nekadašnje Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, nastojale da potisnu združene jedinice Hrvatskih oružanih snaga, Nijemaca i četnika i uspostave kontrolu nad ovim strateški važnim željezničkim čvorištem. Nakon bjesomučnih napada, to im je i pošlo za rukom. U mnogim mjestima koja su tih dana i u tom periodu oslobođena od fašista, vojnici JA počinili više slučajeva teških ratnih zločina - od pojedinačnih incidenata pobjedom opijenih i razularenih vojnika do sistematski pripremljenih likvidacija klasnih i "narodnih neprijatelja". Vrhunac tih krvavih pobjedničkih divljanja desio se, kako je poznato, na Bleiburgu i na tzv. marševima smrti koji su potom uslijedili, a masovne likvidacije ideoloških i političkih protivnika nastavljene su i u prvih par mjeseci nakon završetka rata.

Naravno, o svemu tome se desetljećima šutilo. I mnoge Gračanlije i danas nemaju pojma da je dvadesetak njihovih sugrađana glavom platilo oslobođenje Gračanice, 7. aprila 1945., a broj onih koji su "odstupili" i kojima se dalje gubi svaki trag na partizanskim gubilištima na Bleiburgu, oko Celja, Maribora, Zidanog Mosta, preko Šida do Pančeva - dostiže čak četiri cifre. Bilo je, na žalost, i Gračanlija na onoj drugoj strani, koja je činila zločine. Jedan od njih - naveliko slavljen i hvaljen i u dane današnje - bio je komesar u brigadi u čijem operacijskom dnevniku čitamo o "redovnim aktivnostima" koji su se sastojali u "likvidaciji zarobljenika", zatim vježbi i izlasku u grad. tako to piše, kao da se radi o gađanju u papirne mete. A jedan je Gračanlija, poslijeratni oficir JNA, prema izjavama nekih svjedoka uzeo je i neposrednog učešća u likvidacijama. Doživjevši agresiju na BiH, uvidjevši da je prljao ruke za državu i armiju koja sada vrši agresiju na njegovu zemljui sprovodi genocid nad njegovim narodom, izvršio je samoubistvo. Bio je to moralan čin. Većina njegovih kolega koji su činili i gora zlodjela u ime propale ideologije nastavili su sa starom pričom, pod krinkom nekih modernih termina poput "socijaldemokracije", "antifašizma", "multikulturalizma"…

Gračanica je, kako vidimo, oslobođenje i dane neposredno po oslobođenju platila velikim brojem ljudskih žrtava. U većini slučajeva, ti ljudi su izgubili živote daleko od svog kraja, a nekoliko incidenata, također neistraženih i namjerno gurnutih u zaborav (strijeljanje grupe ljudi na obali Spreče i sl.), predstavljaju skoro pa beznačajne epizode prema razmjerama i okolnostima zločina u Doboju. Činjenica da je i taj zločin bio prekriven velom nametnutog zaborava - posebno užasava.

Jedan od rijetkih koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije (istina, koju godinu pred njezin raspada) imao hrabrosti da o tome javno progovori (istina i to, sa subjektivne pozicije komuniste i partizana) bio je Dedo Trampić, prvoborac, ilegalac i proleter. U trećoj knjizi zbornika "Od ustanka do pobjede", štampanoj u Doboju 1986., Dedo Trampić piše vlastita sjećanja o oslobođenju grada, dodavši na kraju:

"Upravo 17. apnla 1945. godine poslije podne iznad Doboja, oko Denkovače, jedan bataljon 14. srednjobosanske brigade likvidirao je veću grupu Ijudi medu kojima je bilo najviše građana Doboja. Tačan broj se nikada nije utvrdio niti je otkriveno sve ono što je prethodilo takvom postupku.

U toj grupi građana koji su 17. aprila 1945. samoinicijativno stupili u redove Jedinica NOV-a, ili su od njihovih pripadnika bili mobilisani, bilo je Ijudi koji su duže vremena proveli u raznim neprijateljskim jedinicama, pa su u borbi za sopstveni život dezertirali i prikrivali se od ustaško-domobranske i njemačke vojne vlasti. Bilo je i onih koji su se na riječima opredjeljivali za NOP ali to praktično nisu potvrđivali. Za njih su se mnogi građani čudili što nisu ranije otišli u jedinice NOV-a."

Zastanimo za trenutak: Trampić navodi, dakle, da su u ovom slučaju ubijeni i oni koji su već stupili u partizane, ili koji su mobilizirani! Znači, pripadnici JA su izdvojili i ubili vlastite ljude! I njih, i simpatizere Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a). Ono "nisu praktično potvrđivali" pripadnost NOP-u znači, biva, da nisu stupili u partizane, ali to nije nikakva krivica, a pogotovu ne razlog za smrtnu kaznu.

Pripadnika "raznih neprijateljskih jedinica" koji su stupili u partizane bilo je širom Jugoslavije, ali eto - ovdje u Doboju su, kao, zasmetali. Nisu partizanima smetali, na primjer, koljači zloglasnog Pavla Đurišića, četničkog komandanta iz Crne Gore, koji je za Božić 1943. poklao - po vlastitom priznanju - 9.800 Bošnjaka u okolini Foče i dijelu Sandžaka. Ne vjerujete? Pogledajte dokumente Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača NR BiH, iz prvih poratnih godina, koje objavljuju Vladimir Dedijer i Antun Miletić, odnosno Smail Čekić, pa ćete vidjeti kako uz imena zločinaca stoji primjedba "sada u našoj vojsci". A ruku na srce, kod Doboja su tih dana glavom platili i mnogi četnici s Trebave i Ozrena, oni četnici koji - činjenica je! - nisu činili masovne zločine niti pokolje nad Bošnjacima (kao što ni ustaše viteza Pjanića nisu činile zločine nad Srbima). Navodno je kao ratni zarobljenik likvidiran i otac bivšeg člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca, Novak.

Pročitajmo narednu rečenicu u Trampićevom memoarskom zapisu, koja posebno užasava:

"U toj koloni se našlo nekoliko maloljetnika od 15 do 16 godina". 

 Ubijati petnaestogodišnje dječake?! Koliki treba biti monstrum pa ubiti dijete, to je naprosto strašno, ali još je strašnija, još je stravičnija činjenica da majke te ubijene djece ne samo da su godinama morale slaviti i te nikad kažnjene zločince kao "oslobodioce", već nikada nisu saznale makar za lokaciju na kojoj su pokopani. Jer žrtve ovog zločina nisu na dostojan način pokopanje, a o nekom spomen-obilježju da se i ne govori. Koliko je takvih slučajeva samo bilo…

Dalje Dedo Trampić nastavlja pišući vrlo, vrlo oprezno, uz vidljivo "podilaženje", ideološki obojenu priču o tobožnjim neprijateljima koji su "strahovali od pravedne kazne zbog počinjenih zlodjela" i pokušaje da bar donekle opravda svoje nekadašnje suborce:

"U povelikoj grupi nalazio se i jedan broj pripadnika ustaško-domobranskih i njemačkih SS jedinica čije je povlačenje prema granici upravo ovdje u Doboju energičnom akcijom naših jedinica bilo presječeno. Kao aktivni pripadnici neprijateljskih vojnih formacija zbog počinjenih zlodjela oni su imali puno razloga da strahuju za svoj život, pa su, prema izjavama očevidaca, koristili svaku pojedinu priliku, iskakali iz kolone i bježali. Ne razmišljajući o mogućim posljedicama, to su činili i neki iskusniji mladići našeg grada koji su duže vrijeme provodili u neprijateljskim jedinicama. Po svemu sudeći rukovodstvo ove jedinice nije naišlo na potrebnu saradnju otkrivanja neprijateljskih elemenata, ili je od nekoga dobilo sasvim pogrešnu informaciju. Svemu tome treba dodati činjenicu da je upravo taj bataljon prethodnog dana u borbama na prilazima grada izgubio znatan broj boraca među kojima i zamjenika komandanta, izuzetno dobrog i omiljenog druga. Prema nekim informacijama i tog popodneva bilo je pripucavanja sa strane, pa i žrtava među našim borcima."

To iz Trampića, naravno, progovara partizan i zakleti komunist, čovjek duboko ubijeđen da je sve ono što se radilo pod znakom petokrake bilo sasvim ispravno. Pa, barem u svojoj suštini. Za takve ljude, u "počinjena zlodjela" neprijatelja spadala je i sama činjenica da je neko nosio kapu na kojoj je bila neka druga oznaka osim petokrake. Iako je u vrijeme objavljivanja Trampićevog memoarskog zapisa prošlo već dvije godine od zloglasnog Memoranduma SANU, krah komunističkog režima i disolucija Jugoslavije se još nisu nazirali - pogotovu u svijesti naših ljudi, osobito Bošnjaka - da nije tako, ne bi se desilo, recimo, i to da su predstavnici SDP-ovog "Patriotskog fronta" iz MZ Brčanska Malta još 6. IX. 1991. u kasarni "Husinska buna" i izjavljivali pred pukovnikom Miletom Dubajićem (onim istim što će nekoliko mjeseci kasnije jednom visokom SDP-ovcu preko telefona psovati "sto bogova" i prijetiti da će zapaliti Tuzlu) kako su za Jugoslaviju i JNA, kako daju JNA punu podršku, uz poruku "ne dirajte našu JNA, ne blatite naše sinove" ("Front Slobode", br. 3188, 10. IX. 1991.). 

Stoga je, ako ništa drugo, i Trampić morao paziti šta govori.

Naravno, to što je neko bio pripadnik "neprijateljskih jedinica" ne može ni na koji način poslužiti kao razlog za fizičku likvidaciju dotične osobe.   

Podsjećam da je - sukladno Haškim konvencijama iz 1907. i Ženevskoj konvenciji iz 1929. - ubistvo ratnog zarobljenika ratni zločin. Kratko-jasno.

Ubistva građana na pravdi Boga, a posebno ubistva djece - predstavljaju teži oblik zločina, zločin protiv čovječnosti. I to kratko-jasno.

Zaista, svi samozvani "antifašisti" koji nekritički veličaju komunističku vojsku i sva oslobođenja i "oslobođenja", pišući im hvalospjeve i dižući spomenike (prešućujući u njima ne samo zločine, već čak i imena pojedinih jedinica ukoliko nisu "adekvatna" savremenoj političkoj situaciji), trebali bi da se nad ovakvim užasavajućim primjerima zamisle. Dobro zamisle. 

Završimo mi sa Trampićevim zaključkom:

"U sagledavanju mogućih uzroka tih nemilih događaja sve to treba uzeti u obzir, iako takav postupak prema jednom broju građana Doboja ne može se ničim opravdati."

…uz dodatak:

Ne jednom broju građana, druže Trampiću, nego svim zvjerski pobijenim ljudima, pogubljenim bez istrage, bez suđenja (makar i formalnog) i bez ikakve dokazane krivice.

Na dan 6. aprila 1945., jedinice Jugoslovenske armije (nekadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) ušle su u Sarajevo.

Taj dan je slavljen kao DAN OSLOBOĐENJA Sarajeva.

Na dan 6. aprila 1992. godine, srpske paravojne snage uz blagoslov JNA u Sarajevu su "branile Jugoslaviju" - tog dana je faktički otpočela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsada njezinog glavnog grada Sarajeva. Period koji je započeo oslobođenjem završio je tako opsadom i agresijom.

Ne, Sarajevo nisu opsjeli niti su Bosnu napali nekakvi fašisti od kojih Sarajevo 6. aprila 1945. bješe oslobođeno "hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih brigada slavne Jugoslavenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama rodoljuba Srba, Muslimana i Hrvata", kako to piše na spomeniku kod "Vječne vatre". 

Sarajevo su stavili pod opsadu i na BiH agresiju izvršili potomci osloboditelja iz 1945., jedinice one vojne sile koja se razvila iz "slavne Jugoslavenske armije" iz 1945. Agresori iz 1992. nosili potpuno isti znak na kapi kao i osloboditelji iz 1945. godine. Jedan od historijskih paradoksa.

*    *    * 

 Preko pola stoljeća, zvanična "istina" koja je u totalitarnom jugoslavenskom komunističkom režimu u svakoj prigodi servirana, bila je ono što piše na spomeniku kod "Vječne vatre".

Ko su bili pravi oslobodioci, ko su bili borci koji prvi uđoše u Sarajevo? 

O tome se malo govorilo.

Jučer, kad u vijestima o najavi obilježavanja 6. aprila pročitah i ovo:

"(…) kada su prve borbene jedinice 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade, preko Vratnika, ušle u Sarajevo i, u sadejstvu s drugim brigadama, oslobodile grad (…)"

 …nekako mi se učini da je dugogodišnja nepravda barem dijelom ispravljena.

Jer upravo tako.

PRVA partizanska jedinica koja je STUPILA U SARAJEVO 6. IV. 1945 bila je 16. muslimanska narodnooslobodilačka udarna brigada.

Zašto se to dosad nije isticalo? Ko zna. Možda iz istih razloga što je i genocid nad Bošnjacima prešućivan, što nikada nisu bili podignuti spomenici hiljadama poklanih bošnjačkih civila u Foči, Višegradu, Goraždu…Nekome nije bilo stalo da se ističu ni bošnjačke žrtve fašističkog terora, niti bošnjačko učešće u antifašističkoj borbi.

 *    *    * 

 Formirana u ranu jesen 1943., u selu Bukviku kod Brčkog, kao 3. bosanska muslimanska brigada, popunjena je ljudstvom pretežno s prostora Posavine i sjeveroistočne Bosne - jednim dijelom borcima Bošnjacima iz drugih partizanskih jedinica, dijelom bošnjačkim dobrovoljcima iz naroda ili bivšim pripadnicima domobranskih dobrovoljačkih jedinica i paravojnih bošnjačkih seoskih milicija. Brigada je ubrzo preimenovana u 16. muslimansku brigadu, poslije je stekla pravo i na počasni naziv udarna. Do kraja rata nosit će taj naziv i ostati u sastavu 27. istočnobosanske divizije, iako je povremeno bila pod operativnom komandom drugih divizija NOVJ.

Natpis na spomen-obilježju u Bukviku kod Brčkog, gdje je formirana 3. bosanska muslimanska brigada, kasnije preimenovana u 16. muslimansku NOU brigadu  

Ova je brigada učestvovala u operaciji zauzimanja Tuzle, početkom oktobra 1943. godine, što je prva ozbiljna operacija u kojoj je učestvovala. No, njezinim borcima su tek predstojala prava iskušenja, u operacijama Kugelblitz i Schnesturm, krajem 1943. i početkom 1944. godine (ove operacije jugoslavenska historiografija socijalističkog razdoblja označavala je zajedničkim imenom Šesta ofanziva). Prilikom neuspjelog drugog pokušaja partizanskog zauzimanja Tuzle, u februaru 1944. godine, 16. muslimanska brigada je pretrpjela ozbiljne gubitke, jer su njezini dijelovi - napadajući utvrđene položaje oružanih snaga NDH i Nijemaca na Ilinčici - zaglavili u minskom polju, na brisanom prostoru ispred bunkera.

Od ranog proljeća 1944. godine, pa sve do kasnog ljeta, 16. muslimanska udarna brigada kreće se i bori na širokom prostoru istočne Bosne, Gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine. U jednom trenutku, u martu 1944., našla se u vrlo teškom položaju, kada su Nijemci protiv nje angažirali glavninu snaga 14. SS regimente, iz sastava 7. SS gorske divizije "Prinz Eugen" - jedinice čiji su pripadnici (pretežno Nijemci - Volksdeutscheri s područja Banata, Erdelja i NDH) imali vrlo mnogo iskustva u protivpartizanskoj borbi, ali su isto tako bili upamćeni po velikoj okrutnosti i hladnokrvnosti. Uprkos priličnim gubicima, 16. muslimanska je, zahvaljujući sposobnosti manevriranja i sjajno primjenjenoj partizanskoj taktici, uspješno prebrodila tu ofanzivu, a gubici su  nadomješteni vrbovanjem i mobiliziranjem ljudstva u krajevima u kojima se kretala.

Štab 16. muslimanske NOU brigade, u jesen 1944. U sredini sjedi komandant brigade Salim Ćerić.  

Komandant ove jedinice, koja je sve do jeseni 1944. imala oko 90 % Bošnjaka muslimana u svojim redovima, bio je major Salim Ćerić. Ovaj je čovjek, mora se istaknuti, i nakon rata - kao viši oficir i funkcioner KPJ, odnosno SKJ, odigrao značajnu ulogu u afirmaciji bošnjačkog nacionalnog buđenja i profiliranja (istiona, pod imenom Muslimana - što je, ako uvažimo argumentaciju teoretičara poput Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića i dr. - mogao biti samo korak naprijed)- Ćerić je ranih 1970-tih čak imao hrabrosti da otvoreno ukazuje na totalnu neravnopravnost u pristupu nacionalnoj problematici Bošnjaka, čak je zahtijevao i osnivanje "Matice muslimanske" i autonomiju bošnjačkih nacionalnih institucija, sve do izrade posebne historije "muslimanskog naroda, u okviru istorije naroda SR BiH", zatim "rekonstrukcija udžbenika iz oblasti istorije, jezika, književnosti i etnografije", pa čak i "utvrđivanje zstave". Razumljivo, Ćerićevi zahtjevi nisu realizirani, a njima je Ćerić sam sebi unaprijed potkopao svako dalje napredovanje i kartijeru. Ipak, kad se pročita njegova studija "Muslimani srpskohrvatskog jezika", na koju su oni vajni komunisti & titoisti koji par desetljeća kasnije postadoše glavni protagonisti velikosrpske ideologije osipali drvlje i kamenje - danas se samo može reći: kamo sreće da su u tom periodu Bošnjaci imali više ljudi poput Salima Ćerića. 

Borci 16. muslimanske NO udarne brigade u oslobođenoj Tuzli, septembar 1944.  

U ljeto 1944. godine, 16. muslimanska NOU brigada se vraća na sjever, na područje istočne Bosne. U međuvremenu, u martu i aprilu 1944., na prostore sjeveroistočne Bosne iz Njemačke je stigla 13. SS gorska divizija, poznata i pod imenom 13. SS divizija "Handžar", sastavljena od odobrovoljaca, regruta i mobiliziranih Bošnjaka, od ljeta 1943. obučavana u Njemačkoj. Iako su tokom formiranja ove jedinice Nijemci Bošnjacima svašta obećavali, od toga da će buduća SS divizija štititie bošnjačka naselja, obezbijediti povratak muhadžira, kazniti četničke zločince, pa do uspostave autonomne Bosne u okvirima NDH - ona je u proljeće 1944. tek uspjela od partizana očistiti prostore Posavine i Majevice, uz mjestimične teške ispade, represalije i ratne zločine (ali i savezništvo s četnicima!), uspostavivši vlastitu vojnu upravu (na veliko nezadovoljstvo organa NDH). Poslije, tokom ljeta 1944., Nijemci su je koristili u antipartizanskim operacijama u istočnoj Bosni i Birču, uglavnom u sadjejstvu sa dijelovima 7. SS divizije "Prinz Eugen", čiji je cilj uglavnom bio da spriječe prijelaz partizanskih jedinica iz Bosne u Srbiju, kamo je maršal Tito, vrhovni zapovjednik NOVJ, prebacivao težište svojih operacija. 

U jeku jedne od antipartizanskih operacija 13. SS divizije, u sadjestvu sa 14. SS regimentom "Prinz Eugen" divizije, oružanim snagama NDH, ali i četnicima (operacija Hackfleisch), na područje Birča je  stigla 16. muslimanska NOU brigada, jedinica već prekaljena u borbi, čiji je bojni poklič bio "NAPRIJED MUSLIMANI!". U teškim borbama u blizini Šekovića, posebno na koti Bačkovac, Bošnjaci su - i oni sa SS-Totenkopfom na fesu, i oni sa crvenom petokrakom na "titovki" - pokazali ogorčenu hrabrost koja je graničila s fanatizmom.

Na dan 17. septembra 1944., 16. muslimanska NOU brigada jedna je od prvih partizanskih jedinica koje ulaze u Tuzlu, definitivno zauzetu od snaga NOVJ. U Tuzli je, četiri dana kasnije, svečano proslavljena godišnjica brigade.

Plakat načinjen povodom prve godišnjice 16. muslimanske brigade, septembra 1944. Autor plakata je Ismet Mujezinović

 
Ugledni građani Tuzle na svečanosti obilježavanja prve godišnjice 16. muslimanske NOU brigade 

 Dva dana prije ulaska u Tuzlu, 16. muslimanska brigada je dobila značajno pojačanje.

Od augusta 1944., u 13. SS gorskoj diviziji dolazi do krize, pada morala i rasta nezadovoljstva ljudstva. Te pojave su imale više uzroka, a najvažniji od njih je svakako činjenica da su bošnjački SS-ovci konačno uvidjeli da je očekivana autonomija Bosne očito šuplja priča, da ih Nijemci primoravaju da se rame uz rame s četnicima bore protiv vlastite braće Bošnjaka, kojih je već jako puno bilo u jedinicama NOVJ, vojne sile NOP-a koji je, odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Bosni zagarantirao ne samo autonomiju, već vratio i davno izgubljenu državnost. Još kad je Tito 30. VIII. pozvao sve pripadnike "okupatorskih i kolaboracionističkih jedinica" koji nisu vršili zločine, da stupe u redove NOVJ, uz zagarantiranu amnestiju, bilo je to i bošnjačkim SS-ovcima poput poruke: "Šta više čekate?!".

Samo u periodu od 1. do 18. septembra, iz 13. SS divizije je dezertiralo preko 2000 vojnika.  Mnogi od tih dezertera prešli su u redove partizana, što svjedoče mnogi partizanski dokumenti, kao i memoarski zapisi nastali poslije rata. Komanda III. korpusa NOVJ je 12. IX. izvijestila Vrhovni štab o stupanju 120 vojnika 13. SS divizije s oružjem u Tuzlanski NOP odred, koji su potom "raspoređeni po jedinicama i dobro se drže", a istoga dana su drugom radio-depešom najavili ulazak 200 novih SS-vojnika u jedinice NOVJ u selu Bašigovcima i zatražili 3 Spitfirea da kruže iznad sela, valjda radi obezbijeđenja skupa. U Bašigovcima se tada nalazila upravo 16. muslimanska brigada, u koju je 15. septembra zaista stupila veća skupina bivših pripadnika 13. SS divizije, koji su uvršteni u IV. bataljon brigade. Sve do kraja septembra i tokom čitavog oktobra, partizanski su štabovi sa zadovoljstvom izvještavali o prelasku ljudstva iz 13. SS divizije u partizane. 

IV. bataljon 16. muslimanske brigade na smotri; IV. bataljon je znatnim dijelom popunjen bivšim SS-ovcima iz 13. SS divizije "Handžar" 

Tim bivšim SS-ovcima - naravno, onima oni za koje su komunistički istražni organi (OZNA) utvrdili da nisu bili umiješani u ratne zločine - s komunističke tačke gledišta je pružena mogućnost da borbom u jedinicama NOVJ "speru sramotu sa svog imena". A da su ti SS-ovci valjali partizanima - itekako su im valjali. Ulazak par stotina bivših Waffen-SS vojnika i nižih starješina, naoružanih najmodernijim oružjem, koji su prethodno prošli najsavremeniju obuku i stekli značajno ratno iskustvo, za partizane je predstavljalo značajno pojačanje, pogotovu u periodu kada je NOVJ sa partizanskog postepeno prelazila na normalni, frontovsko-operativni način ratovanja.  

Borci 16. muslimanske NOU brigade na povratku u Tuzlu, nakon odbijenih napada četnika Draže Mihailovića

Krajem 1944. godine, 16. muslimanska brigada je odigrala ključnu ulogu u odbrani Tuzle od četničke grupacije predvođene osobno đeneralom Dražom Mihailovićem. Ono što se nije moglo naći ni u jednom napisu i analizi komunističke historiografije, prepričavano je od strane boraca, učesnika te bitke. Na najžešćim dijelovima bojišta, u najkritičnijim trenutcima, nalazila se 16. muslimanska i 18. hrvatska NOU brigada. Je li to partizanske komande nisu imale povjerenja u jedinice pretežno popunjene Srbima, kako se to diskretno šaputalo među veteranima - učesnicima ove bitke, iz 16. muslimanske i 18. hrvatske brigade? To tek ostaje da se istraži. Jedno je sigurno - da su četnici te 1944. zauzli Tuzlu, posljedice se ne bi mogle ni naslutiti.

Minobacačko odjeljenje III. bataljona 16. muslimanske brigade u borbama za oslobođenje Sarajeva, početak aprila 1945. 

Nakon uspješne odbrane Tuzle, 16. muslimanska brigada je reorganizirana, snabdjevena novim oružjem i opremom, te popunjena novim borcima - uglavnom Srbijancima, bilo mobiliziranim civilima, bilo bivšim pripadnicima kvislinške Srpske državne straže generala Milana Nedića ili četnicima Draže Mihailovića. Time je i procenat Bošnjaka u ovoj brigadi sa oko 90% spao na nekih 70%. Istovremeno, došlo je do personalnih promjena u zapovjednom kadru - za načelnika štaba brigade je, na primjer, imenovan bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, major Milivoj Koprivica (rodom sa Sokoca), koji je u NOVJ prešao iz četnika. On je poginuo u februaru 1945., u okviru širih operacija NOVJ, odnosno Jugoslavenskec armije, koje su okončane u aprilu 1945. godine oslobođenjem Sarajeva. Kako rekoh na početku, borci 16. muslimanske NOU brigade su prvi zakoračili u Sarajevo i preko Vratnika i Kovača spustili se u srce Bosne, na Baščaršiju. Kako su pripovijedali borci ove brigade, silazeći u centar Sarajeva - gdje su Nijemci još uvijek bili utvrđeni u nekim jačim zgradama - imali su "grdne muke" prolazeći kroz mahale, i to od civila koji su izlazili na kapidžike, borcima iznosili jela, pogače, puće, cigare…Kasnije, s brda se sljeglo i onih ostalih partizanskih jedinica, neki su se uvalili u tramvaj i po tri sata ukrug vozili, kasnije je na scenu stupila OZNA, likvidirajući i hapeći i one koji su krivi, i one koji su prabi-zdravi, potom su i došli i "drugovi ru8kovodioci" da se smjeste u vile Židova koje su fašisti otjerali u logore ili oduzete vile "narodnih neprijatelja", ali to je već za neku drugu priču…

U oslobođenom Sarajevu, april 1945. 

Kada se govori o 16. muslimanskoj brigadi, treba još istaknuti da je ta jedinica bila ujedno i jedna osd prvih jedinica koje su probile ustaške linije odbrane i prodrle u Odžak, "posljednji bastion fašizma u Evropi", baš na Titin zvanični rođendan 25. V. 1945.

U maju 2005. bio sam na jednom naučnom skupu u Sarajevu, kada sam se - povodom nekih primjedbi na jedno izlaganje o 1945.-oj, usudio - ja balavac! - javiti i replicirati jednom našem uvaženom akademiku i jednom od najvećih imena bosansko-hercegovačke historiografije. Na pauzi koja je nakon toga uslijedila, akademik (neću mu navodit ime, ima čovjek pravo na privatnost ) me je pozvao sebi i usput mi ispričao kako je on 1945. kao mladić bio borac IV. bataljona 20. romanijske brigade, kako su i oni i druge partizanske jedinice primili naređene da osvoje neosvojive i nevjerovatno dobro utvrđene ustaške položaje u jednom selu. Izginula ih je masa, ali uzalud. Onda je u akciju na taj sektor ubačen IV. bataljon 16. muslimanske brigade, popunjen pretežno bivšim pripadnicima 13. SS divizije. Ti momci, koji su prethodno prošli u ono doba najkvalitetniju obuku (otprilike, kao kad bi danas neko prošao obuku US Marine Corps-a), razvalili su ustaše bez problema i prosto pregazili njihove položaje. Onda su partizani provalili unutar ustaške enklave, da bi utom naišla jugoslavenska avijacija koja je - ne znajući da je Odžak već osvojen - pošla bombardovati i mitraljirati vlastite ljude. U "prijateljskoj vatri" je bilo čak i žrtava. Ali bilo kako bilo, na taj način je slavno okončana povijest 16. muslimanske brigade, jedinice koja je na današnji dan prije 63 godine prva ušla u oslobođeni glavni grad naše zemlje.      

Ratna zastava 16. muslimanske NOU brigade