E d d i e

Naša od da ne kažem čega čaršija (od posla sigurno nije ) uglavnom je relativno siromašna kulturnim događanjima, ali jedanaesta sedmica ove, 2008. godine, Gračanlijama je mogla ponuditi nekoliko interesantnih kulturnih događaja. Bacam na blog, u jednom podužem postu, onako neke moje utiske vezano za njih.

Prvi od događaja je izložba likovne sekcije gračaničkog "Preporoda" (postavljene u povodu 8. marta), koju sam u par riječi spomenuo u prethodnom postu. Ta izložba, inače prodajnog karaktera (iako nisam upoznat da li je koji od posjetitelja šta i kupio, pošto se u nas rado pare troše na alkohol, cigare, poguziluke i ostalo, ali na umjetnost… :S ), upotpunjena je 14. III. ručnim radovima članica udruženja "Gračaničko keranje" (kojima su u gostima ovog vikenda bile i gošće iz Bužima).

U srijedu 12. marta u 18.00 sati, održana je priredba učenika osnovne škole "Hasan Kikić". Prema riječima direktora, odnosno onome što su izvijestili mediji, priredba je održana kako bi se roditelji učenika i javnost uopće upoznala s rezultatima rada školskih sekcija - recitatorske, dramske, hora, muzičke, itd. S obzirom da su smotre učeničkog stvaralaštva - na kojima su učenici OŠ "Hasan Kikić" postigli vrijedne rezultate - bile zatvorene za javnost (djeca su, odlukom Pedagoškog zahoda iz Tuzle, nastupala samo pred žirijem), škola je odlučila da organizira ovakvu jednu priredbu na kojoj bi se učenici pred Gračanlijama predstavili u svim onim disciplinama u kojima su nastupali i pred stručnim žirijem.  

Tako otprilike glasi neko zvanično objašnjenje, iako se sjećam da je i prošle godine najprije održana slična priredba "za raju", da bi se potpuno istim programom učenici predstavili i za Dan škole, ovaj put pred svima koji su htjeli doći i pogledati program (ne znam sad tačno koji datum, ali negdje oko "Dana Gračanice", 25.V.-2.VI.).

Ove godine i ovom prilikom, ulaz nije bio slobodan - djeci su podijeljene karte, i to one stare predratne (kojima je odavno mjesto u muzeju) :

…da ih oni dalje dijele, roditeljima, rodbini i prijateljima (jedna karta za dvije osobe). Tako je prisustvo predstavi bilo na neki način ograničeno. Meni, pak, prisustvo takovim "ograničenim" manifestacijama može zabraniti isključivo direktor BKC-a, ali zahvaljujući jednom svom mlađahnom komšiji (učesniku programa), dobio sam i kartu. Planirao sam na priredbu otići s jednom prijateljicom, ali sam na kraju stjecajem okolnosti otišao sam. Pozdravio sam se na ulazu s pomoćnikom direktora škole prof. Farukom Delićem, upitao ga u šali da li on cijepa karte i ovlaš mu pokazao istu, a on se nasmijao i tobože iznenađen upitao otkuda meni karta - kad ih je on lično dijelio?! Eh, eto, imam i ja svoje "štele"…

Uglavnom, predstava je započela 15-minutnom "ne-znam-kako-se-zove" dramom, koju je na osnovu nekakve kanadske bajke adaptirala nastavnica Melika Šabić, zatim su se izredali učenici paralelne muzičke škole, recitatori, hor… Sve u svemu, priredba je bila nalik na onu prošlogodišnju, ali po mom skromnom mišljenju - po kvaliteti barem za nijansu iza nje. Recitatori su zaista bili dobri, ali prošle su godine mali Kerim Čamdžić i još neko dijete s njim (koje se, navodno, također zove Kerim) - naprosto briljirali. Što se tiče hora i muzičara, gotovo se radi o potpuno istoj djeci kao i prošle godine (mnoge od njih znam pošto sam im neko vrijeme bio privremeni nastavnik ), a oni su bili podjednako dobri i vidjelo se da ih njihovi nastavnici Mejremić i Imširović odlično pripremaju.

Dramska sekcija je također manje-više ostala u istom sastavu - djeca koja su prošle godine glumila (uglavnom učenici 7-ih razreda) glume i danas (kao učenici 8-ih razreda). Među njima ima nekih koji zaista imaju talenta za glumu, međutim…

…šta ja znam, meni se ovogodišnje dramsko "uprizorenje" nimalo nije svidjelo. OK, djeca fino glume, neki od njih - čak i vrlo dobro. Ali sama ovogodišnja drama je do zla boga dosadna, malokrvna i bezvezna. Prošlogodišnja (mislim da se zvala "Svaštarije i maštarije male Pipi" ili tako nekako) je bila puno interesantnija i simpatičnija - radilo se o sjajnoj kompilaciji najpoznatnijih dječijih bajki, još sjajnije upakovanih u priču u kojoj je glavni lik Pippi Långstrump. Ove godine - nije, na žalost, bilo tako. Meni je ova nova drama djelovala potpuno neprirodno, usiljeno, dosadno, izvještačeno (ovo se ne odnosi toliko na glumu djece, koliko na samu dramu kao takvu). Konačno, pitanje je koliko su uopće kojekakvi prinčevi, vile, vještice i ostale djetinjarije primjereni tinejdžerskom uzrastu (a skoro svi mali glumci su učenici 7. i 8. razreda, dakle djeca od 13 i 14 godina, adolescenti!). Da je obdanište u pitanju - pa hajde-de. Ali djeca koja u slobodno vrijeme igraju PC-igrica, ganjaju sport, vozaju skutere i surfaju po internetu - i likovi iz bajki, e to fakat ne ide!

Konačno, stručnjaci su, kada je riječ o dječijim dramskim nastupima, preporučuju da se što manje robuje nekim strogo zacrtanim temama, sjajnoj kostimografiji i scenografiji, ali se gračanički nastavnici i profesori koji vode dramske sekcije očito na to ne obaziru. Jedino je prof. Mehmed Nurikić, koji je pripremao dramsku sekciju gimnazijalaca, odabrao i komad i režiju koja učenike ne sputava, koja im ostavlja prostora i za kreativnost i za improvizaciju… Drugim riječima, umjesto da se djeca sile da napamet uče nekakve tekstove, da izvještačeno nešto glumataju, učenicima je dramska sekcija postala ne obaveza, već zabava, i to ona zabava u kojoj je na najbolji način došla do izražaja njihova kreativnost i sposobnost adaptacije. Prof. Mehmed Nurikić je očito s takvim pristupom i dramom iz svakodnevnog života pogodio "u sridu", što potvrđuje i prvo mjesto na kantonalnom takmičenju dramskih sekcija srednjih škola. Uprkos blještavim i sjanim kostimima i čitavoj gomili likova & "statista", dramska sekcija OŠ "Hasan Kikić" je ove godine na Kantonu osvojila tek treće mjesto. Šteta…

Ja bih uistinu volio da i nastavnica koja vodi spomenutu sekciju, gospođa Melika Šabić, naredne godine odabere neki prikladniji dramski komad, nešto iz savremenog, svakodnevnog života, nešto što odgovara tinejdžerskom uzrastu. Jer siguran sam da bi, recimo, moj komšija Nerman puno bolje izgledao u ulozi običnog tinejdžera, s mobitelom u ruci (gdje, maltene, ne bi trebao ni glumiti, nego se samo uživiti u ulogu!), nego u nekom tamo smiješnom blještavom kostimu nekakvog tobožnjeg princa, izgovarajući i usiljeno interpretirajući napamet naučene stupidarije o "kraljevini Bosni Srebrenoj", vilama, čarobnjacima, itd. U tjednom takvom slučaju, svo glumačko umijeće naše djece (a također i umijeće nastavnika koji ih sprema) u potpunosti bi došlo do izražaja, neopterećeno nepotrebnim sjajem brokatnih kostima kojekakvih prinčeva, kraljica, slugu, vračeva & vještica.

 *   *   *

 U petak, 14. marta, u sali Muzičke škole u Gračanici organizirana je promocija knjige "Đavo - mit i istina", gračaničkog slikara i publiciste Nijaza Omerovića, koji piše pod "pseudonimom" Nijaz Omer. Akademski slikar Nijaz Omerović autor je većeg broja publicističkih članaka, eseja i raznih drugioh napisa, a okušao se i u dokementarnom filmu. Do sada je izdao zbirku priča "Knjiga od praha i snova", zatim neveliku knjigu "Čekajući Mesiha" - s podnaslovom "Traktat o zavjeri", te ovu knjigu koja je prije dva dana promovirana, a koja se bavio fenomenologijom Đavola iliti Lucifera kroz vijekove. O samoj knjizi možda nekom drugom prilikom, ali se promocija - održana u sali Muzičke škole - može ocijeniti kao zaista fin kulturni događaj. O tome je već pisao Senad, a prisutan je bio i Fruit, pa pretpostavljam da će nešto i on možda baciti na blog. Ne bih sad ponavljao ono što je Senad napisao, a s tim se slažem gotovo od riječi do riječi. Uglavnom, promotori su bili Atif Kujundžić, književnik iz Lukavca (rođeni Gračanlija), i šejh H. Mustafa ef. Čajlaković, koga su Gračanlije imale priliku vidjeti prije nekoliko sedmica. Moderator večeri je bio gračanički novinar i svojevrsni kulturni antropolog Mirsad Čamdžić Čamac. Promociju je trebalo da otvori jedan njegov kratki film, zapravo reportaža koju je radio za TV Liberty. Njegove reportaže, inače, nailaze na vrlo dobre kritike (npr. pogledajte šta o njemu kaže Dragan Rubeša u jednoj filmskoj recenziji pisanoj za "Vijenac Matice Hrvatske"). No, uprkos činjenici da je DVD s filmom navodno "pregledavan dva puta" prije promocije, u samom trenutku promocije nešto k'o u inat nije htio, pa je kod dijela prisutnih izazvao sumnju da su u cio slučaj umiješani prsti samog Đavla (ili pak, kod drugog dijela - uključujući moju malenkost - da je Čamac sam namjestio navodne "tehničke probleme" kako bi kod prisutnih izazvao utisak o "šejtanskom poslu". Falilo je još samo da neko iznenada isključi struju.

  
Nijaz Omer(ović) 

 Anyway, promociju je (nakon 24 minute čekanja!) otvorila Čamcova dokumentarna reportaža o egzorcizmu parapsihologa i iscjelitelja Ahmeda Srabovića, koji je neko vrijeme stanovao i ordinirao u Gračanici. Na snimcima se vide neke, očigledno psihički bolesne iliti opsjednute žene kako vrište i nekontrolirano se tresu dok Srabović nešta uči i povicima istjeruje demone. Za skeptika i umjerenog deista poput mene, stvar je izgledala upravo tragikomična - držim da bi svaki psihički bolesnik regirao na vikanje poput Srabovićevog (ma šta on vikao!) onako poput onih žena - ali na licima zaista velikog dijela prisutnih jasno se ocrtavala tjeskoba uslijed tih snimaka navodbnog egzorcizma. Nakon snimke reportaže, Čamac je najavio promotore, koji su se obratili prisutnima, najprije Atif Kujundžić - jednim unaprijed pripremljenim esejom, a zatim šejh Hadži Mustafa ef. Čajlaković, izravno, neposredno, spontano, bez velikih riječi, krajnje jednostavno, da ne kažem priprosto - ali baš onako kako treba, baš onako kako bi ga razumio svako. Uglavnom, u cijeloj šejhovoj priči o Đavlu, ja bih samo izdvojio onaj trenutak kada je Šejh upravo "pokopao" Srabovićeve egzibicije u spomenutoj Čamcovoj reportaži. Uglavnom, Čajlaković je rekao nešto u tom fazonu, šta god da je onaj (Srabović) govorio - žene bi se jednako derale. Da je istinski iscjelitelj, duhovnik ušao u prostoriju gdje su one boravile - demoni u ženama bi odmah pobjegli i one bi ušutile, bez da on išta i progovori! Meni je od cijelog Šejhovog izlaganja ostala u sjećanju osobito jedna rečenica, naime o predodžbi Boga - kako god čovjek da zamisli Boga, tu Beskrajnu Svjetlost iz koje sve izvire - može biti siguran da je ta zamisao potaknuta od Šejtana i da Bog nije takav. Tada sam pomislio koliko su samo prizemne i banalne ultra-ortodoksne vehabijske priče nasuprot sufijskim tumačenjima. Zaista je naš čuveni bošnjački ljetopisac iz XVIII. st. Mula Mustafa Bašeskija bio u pravu kada je rekao da je doživljaj vjere bez sufizma nepotpun.

Na promociji su se otprilike dešavale stvari koje su simptomatične kada su kulturni događaji u pitanju. To da se govornici/glumci/plesači/muzičari prekidaju aplauzom u po nastupa, da se ustaje, odlazi i ulazi kad ko hoće, i naravno - neizbježna zvonjava mobitela. Kad je već o tome riječ, učitelju Amiru Mašiću je u toku promocije nekoliko put zazvonio mobitel, a on je za te provokacije optužio glavom Mirsada Čamdžića! Čamcu nisu pomogla pravdanja da on to nije mogao uraditi, jer je bio voditelj programa - Amir ga je optužio da je on autor "patenta" (jer je Čamac prije par godina na nekom tako događaju furao Mašića "trzanjem" na mobilni) i još, da stvar bude gora (čitaj: zajebancija veća), navodno prijavio ni manje ni više već Muhamedu Ibrahimoviću!  

 *   *   *

 U subotu, 15. III. u 19.00, u velikoj sali BKC-a, održan je memorijalni koncert Kulturno umjetničkog društva "Adem Alić", posvećen rahmetli Adaleti Bašić, studentici i članici KUD-a, koja je prije šest godina zajedno sa još tri Gračanke poginula u prometnoj nesreći kod Zenice. Već u 18.45, velika sala je bila doslovno ispunjena do posljednjeg mjesta. Onima koji su stigli "na vrijeme" (u 19.00 i neposredno prije) ostalo je ili da se pokušaju ugurati sa strane ili da se jednostavno vrate. Evo kako je to izgledalo izvana, sa hodnika, a nekoliko fotografija nastupa donio je Senad na svom blogu.  

 Uglavnom, ovaj put je pripremljen zaista sjajan program, a kao gosti su nastupili članovi folklornih sekcija MSŠ i Gimnazije "Dr. Mustafa Kamarić", zatim neke sasvim male dječice (nisam shvatio o kome se tu radi :S ), te folklornog ansambla "Panonia" iz Tuzle. OK, i naši domaći KUD-ovci i njihovi gosti iz Tuzle su bili više nego odlični, a čestitke treba uputiti i srednjoškolcima, među kojim je briljirala naša forumašica (i moja komšinica) Amylee (Amila). No, tu odmah moram uputiti i jednu zamjerku, naime - jedan je dječak u folklornoj sekciji (neću spominjati koji, pošto ga znam ), koji inače nosi dugu kosu do ramena, igrao tako baš s raspuštenom kosom. Hebiga, ne ide - da je kakva planinska, čobanska nošnja, pa bilo bi u redu (čak i poželjno), ali u fesu, bosanskom gradskom odijelu - stvarno ne ide. Niko sad naravno ne traži da se brije glava i "suče" perčin k'o birvaktile, ali oni koji vode folklornu sekciju trebali bi da paze i na te detalje. Zato, Ado, sljedeći put sveži kosu u pundžu i strpaj pod fes, izgledat će puno, punooo bolje…