E d d i e

 

Ovako, otkako sam krenuo sa forumaškom aktivnošću i posebno s bloganjem, imao sam poprilično problema i nekih peripetija. Danas upravo čujem od g. Bahrije Džananovića da me "Suljo Devedžić hoće tužiti", što je ovaj Bahriji govorio navodno "prije jedno deset dana". Prije ravno jedanaest dana razgovarao sam sa Suljom, nakon čega sam na forumu demantirao podatak da je on diskriminirao mog djeda (gdje sam uistinu pogriješio - to sam i objasnio) i ogradio se od eksplicitnosti jednog ranijeg usput iznesenog podatka s foruma, vezanog za Suljinog oca (to sam detaljno obrazložio).

 

Ako je ovo neki pokušaj UABNOR-a da se mene zaplaši jer se kritički odnosim prema ideji da se Titu podigne bista, onda ja podsjećam gospodu da ja kao građanin, u slobodnoj državi i demokratskom pluralističkom društvu, imam pravo da slobodno iznesem svoje mišljenje. Vrijeme "verbalnog delikta" je prošlo, a mogao bih i ja spominjati tužbe, recimo vezane za član 321, paragraf 1 Krivičnog zakona FBiH (2003), protiv kompletnog gračaničkog UABNOR-a. Ali neću, pošto vjerujem da sam sa gospodinom Suljom i organizacijom na čijem je on čelu stvari već riješio na jedan ljudski, civiliziran način, u razgovoru. 

 

 

E jučer, opet nešto vezano za internet. I mene osobno, što me navede da pomislim kako u izvjesnom krugu ljudi mnogi tupe zube mojom malenkošću i mojim pisanjem na internetu. Još malo pa ću se naći u poziciji iranskih i egipatskih blogera.

 

Jučer mi na radno mjesto dođe Ćamil Huskanović i pita otprilike to, u smislu - je l' ja to nešto petljam oko interneta. Pomislih: what a fuck?

 

Uglavnom, da ne duljim, Ćamil mi je ispričao kao je 1992. imao problema sa redakcijom INFO PRESS BILTENA, lista koji je izlazio tokom 1992. u Gračanici kao glasilo Štaba civilne zaštite MZ Gračanica (i ujedno jedini printani medij u Gračanici u tom periodu). E, u tom biltenu neko je Ćamila "oderao" da je u "izbjeglištvu" u Škahovici roštiljao, baš u tim najtežim danima. U narednom broju objavljen je demant, ali sada, petnaest i kusur godina poslije, ta se optužba (koliko god izgledala smiješna i banalna - za Ćamila je vrlo uznemirujuća i pogađajuća) navodno pojavila i na internetu.

 

Ćamil osobno nije vidio gdje to piše, ali su njegova djeca, kako sam razumio, na to naišli i obavijestili ga, što ga je duboko pogodilo. Ne znam gdje baš mene nađe, jer logično je bilo da se obrati nekom starijem i poznatijem, ali o tom potom. Je l' ja to stvarno postajem paradigma "disidentskog" i "neprijateljskog" pisanja po internetu ili koji vrag?

 

Srećom, u pravi čas se pojavi gospodin Učo, pa mi priskoči upomoć. Pokušali smo uvjerit Ćamila da niko to nije pisao na Gračanica.net (ljudi izgleda sad izjednačavaju ovu stranicu sa tutto completo internetom! Senade, Senade… ), da ćemo to izvidit. I fino, ja sam odmah čim sam ispratio gospodina Ćamila sjeo za kolegin kompjutor, uključio internet, Gračanica.net i traži. I ništa. I onda ukucam na Google, kliknem search i BOOM! Heureka!

   

 

 

Neko je od Ćamilovih rođaka jednostavno ukucaou Google njegovo ime i prezime i prvi od rezultata pretraživanja je ovo što možete vidjeti na gornjem cap-u.

 

Dakle, radi se o tekstu iz časopisa za kulturnu historiju "Gračanički glasnik", njegovog trinaestog broja ili tačnije - online izdanja tog broja. Međutim, spomenuti broj "Glasnika" ne nalazi se više na serveru, ne znam iz kog razloga. Tako, faktički,podatak da je Ćamil roštiljao uz rat ne nalazi se nigdje na internetu, osim u Google rezultatima pretrage.

 

Pošto je gospodin Ćamil Huskanović jedan od dobro poznatih ličnosti ovoga grada, dugogodišni sportaš, posjetitelj i poklonik kulturnih događaja, organizator "večeri Gračanlija", član ansambla "Arabeske" - ukratko, jedan od ljudi koji se mogu nazvati onom nekom "čaršijskom rajom", ovom prilikom, eto, pišem ovo sve da sutra neko ko ukuca u Google "Ćamil Huskanović" dobije i ovaj blog, gdje će, evo, biti sve razjašnjeno i u vezi onog navodnog "roštiljanja".

 

 Naime, rekoh da rezultati pretrage u kojima se "roštiljanje" spominje vode do 13. broja Gračaničkog glasnika, čiji članci nisu više dostupni. U tom broju, književnik Atif Kujundžić je napravio odličan prikaz pisanja gračaničke ratne štampe, pa - pišući o INFO PRESS BILTENU, njegovom 5. broju, naveo je: "U ovom broju, Ćamil Huskanović je optužen kao čovjek, koji iako u izbjeglištvu, samo misli na to kako će raspaliti roštilj! (14 strana)". Malo dalje, Atif piše o broju 7 spomenutog biltena, te o demantu "ranijeg napisa u kojem je Ćamil Huskanović optužen za roštiljanje".

 

Toliko o "Glasniku", a o kakvom se roštiljanju javi, evo skeniranog teksta iz "Biltena", sporni članak (iz broja 5, juni 1992.) i demantija (iz broja 7):

 

(klikni za uvećanje!)  

 

(klikni za uvećanje!) 

 

  Ćamil Huskanović ističe kako se 1992. dobrovoljno javio u Teritorijalnu odbranu RBiH, da je raspoređen u jedinicu čiji je komandir bio dr. Bakir Maglajlija - on mu je dao tri dana dopusta da ode u Škahovicu smjestiti porodicu i rodbinu. Toliko je Ćamil gore i ostao, a utom se onda pojavila i priča o "roštiljanju". 

   

Gospodin Ćamil je ubijeđen, između ostalog, da je ovaj svojevrsni napad iz '92. na njega bio i politički motiviran, naime to što je on socijaldemokrata i tako to. Ja sam se malo raspitao, pa kako kažu ljudi koji su upoznati i s prilikama u informisanju u taj vakat, redakciju "Info Press biltena" su činili uglavnom mlađi ljudi, i neki od njih su se odlučili malo (neodmjereno) našaliti s Ćamilom. Znači, bez političkih motiva - motiv je, navodno, bila čisto zajebancija.

 

Uostalom, evo i ja sam član SDA, stranke koju socijaldemokrati nimalo ne gotive, pa ipak sam ovdje na Ćamilovoj strani.  

 

Jutros mi Nihad Krajinović skrenu pažnju da se u koritu Sokoluše, nedaleko od Dvorane, nalazi dio starinskog nišana, te da bi to trebalo pogledati. Negdje oko pola tri, sa čuvenim gračaničkim istraživačom i živućom enciklopedijom Rusmirom Djedovićem a.k.a. Didom Rusimirom otišao sam na lice mjesta. I ugledali smo to što smo tražili:

 

 

 

 Zaista, radi se o gornjem dijelu, vrhu, odnosno turbanu sa nišana, lijepo oblikovanom i - u odnosu na ostale gračaničke nišane - vrlo monumentalnom. Zapravo, među svim postojećim i sačuvanim starim nišanima u gradu, nema niti jednog na kome je ovoliki turban. Stoga ovaj ulomak spomenika svakako treba spasiti i sačuvati. Odakle on uopće u rijeci? Navodno je iskopan prilikom zemljanih radova kod izgradnje nove stambene zgrade "Džambo", pa je završio dvadesetak metara dalje, u koritu Sokoluše. Da li je još šta pronađeno, Bog dragi zna, pošto u nas izvođači radova sistematski prešućuju i skrivaju ili uništavaju sve što slučajno nađu i otkriju.

 

 

 

 

Čitav sjeverni dio Gračanice, od BKC-a do Kotoruše, do prije nekih 120 godina predstavljao je veliki kompleks vakufskog zemljišta sa grobljem. Na mjestu BKC-a, odnosno zgrade Doma kulture, nalazila se musala, ograđena i uređena poljana na kojoj su Gračanlije zajednički klanjali džuma i bajram namaze. Musala je vakuf kadije Mustafa Refki efendije, a prvi put se spominje 1763. godine. Nakon dolaska Austro-Ugarske, čitav taj vakufski kompleks je uzurpiran i upisan u erar. Poslije je na mjestu musale podignuta zgrada osnovne škole, u središnjem dijelu spomenutog prostora Konak (zgrada kotarskog ureda - današnja zgrada općine), potom uskotračna pruga do Sklopa, odnosno kamenoloma i tvornice kreča Josefa Gartnera, kao i zgrada kotarske ambulente (kasnije Dom izviđača, na mjestu današnjeg stambenog bloka Lamele). Nakon I. svjetskog rata, sagrađene su katolička (1921.) i pravoslavna crkva (1926.).

 

Jedan od zadnjih Gračanlija koji je pamtio staro groblje na tom prostoru bio je hafiz Muhamed Moralić, rođen 1884., koji je u jednom razgovoru za Radio Gračanicu 1979. ispričao kako je kao malo dijete sa majkom prolazio stazom kroz to groblje, između nišana. Također, od više starih Gračanlija, prof. Rusmir Djedović je zabilježio predanje da su na brežuljku iznad Kotoruše bila, jedan do drugog, tri mezara: muderisa Muhamed ef. Piskavice, Hadži Abdulaha Nale, rodonačelnika Nalića, te Mor Alije, rodonačelnika Moralića.

 

Narod je ova tri mezara posebno poštovao, a među njima najviše mezar hafiza Mehmed ef. Piskavice, muderisa Osman-kapetanove medrese i prepisivača rukopisnih Mushafa, stanovnika mahale Drapnići. On je bio rodom iz sela Piskavice. Za njega se pripovijeda da je imao neka nadnaravno svojstva. Postoji jedna interesantna priča koju je prije nekoliko godina zabilježio naš sadašnji glavni imam, Smajo ef. Mustafić, a i ja sam je čuo od Omera Ćorića (rođ. 1922.) iz Piskavice prije tri godine. Naime, kroz Gračanicu je, starim putem za Brčko (koji je išao preko Drafnića, Gornje Lohinje, Hadžikadijinog Hana i Vranovića do u Doborovce i dalje preko Srnica prema Posavini), prolazila vojska. Iznad Drafnića, na jednom im je mjestu u blato zapao teški top. Uprezali su po nekoliko konja, vukli, šibali ih, gurali su i sami i uz pomoć mještana - ali uzalud. Neki je od prisutnih mještana na to rekao da ako im ne pomogne muderis Piskavica, niko drugi ni neće. Onda je vojni zapovjednik krenuo osobno do muderisove kuće, ali nije ga tamo zatekao - muderisova žena im je rekla da je Mehmed ef. otišao u šumu po drva. Zapovjednik se onda rezignirano vratio do topa, ali tamo - zatekao ga je izvučenog.

 

Vojnici koji su ostali da ga čuvaju ispričali su kako je iz šume izbio neki čovjek, ponudio se da pomogne, naredio da se ispregnu svi konji osim jednoga, onda ga je prihvatio za uzdu, proučio bismillu i rekao: "Haj'mo, uz Božiju pomoć!" Konj je naglo potegao i izvukao top. Po opisu, mještani koji su pratili zapovjednika shvatili su da se ne radi ni o kom drugom nego hafizu Mehmed ef. Piskavici.

 

Ko zna, možda je ovaj kameni saruk u rijeci upravo ostatak njegovog nišana.

 

 

Rusmir kontaktira izvršnu vlast 

 

Bez ikakve sumnje, ovaj ulomak nišana ima za Gračanicu značajnu historijsku i kulturnu vrijednost. Uvidjevši to, obavijestili smo kabinet općinskog načelnika. Na izvršnoj vlasti je sad da se pokaže.