Naslov posta je u stvari stih iz istoimene sevdalinke, pjevane na jednu poznatu melodiju (kajdu), poput sevdalinki Šta se sjaji nasred Sarajeva, Ali-paša na Hercegovini, itd. Pjesma govori o nekoj davnoj i već zaboravljenoj poplavi, u kojoj je vodena bujica ponijela tabut sa mrtvim tijelom djevojke Mejre. Pjesma je bila poznata širom sjeveroistočne Bosne, u više varijanti. No, tema ovoga posta nije sevdalinka Gračanicu voda oplavila - koga interesira, o tome može čitati u radu prof. Rusmira Djedovića Gračanica u narodnim pjesmama i sevdalinkama, objavljenom u 19. broju časopisa za kulturnu historiju "Gračanički glasnik". Iako se autoru mogu zamjeriti metodološki propusti, izvjestan broj materijalnih grešaka, u nekim aspektima i površnost (izgleda kao da je i sam pojam Folklornog arhiva Zemaljskog muzeja autoru nepoznanica), ipak ovaj rad donosi obilje podataka o starim pjesmama i sevdalinkama s područja Gračanice.
U ovom postu, par riječi o jednoj istinskoj poplavi, ne tako davnoj, ali sigurno vrlo sličnoj onoj u kojoj se desio bizaran događaj s Mejrom i njezinim tabutom. A interesantno je da su baš za tu poplavu neke starije Gračanlije, kako je prof. Djedović pribilježio, vezali spomenuti događaj - Mehaga Salihbašić i Avdaga Hrustanović (ne "Hrustemović", kako Rusmir navodi) - upravo za tu poplavu.
Poplava o kojoj govorimo, desila se jednog ljetnog dana 1940. godine. Još uvijek je u pamćenju starijih ljudi, a tek približnu predodžbu o njoj imamo zahvaljujući tadašnjem gračaničkom fotografu Ismetu Šakoviću, u kome je bilo riječi u nekoliko prethodnih postova (iz kategorije Stare fotke). Šaković je tom prilikom snimio nekoliko fotografija, od kojih ovom prilikom donosim tri.
Prva od njih je vjerovatno jedna od najpoznatijih, ali i najzanimljivijih starih fotografija Gračanice, čiju kopiju (presnimak) ima dosta ljudi. Original - zajedno s negativom - sačuvao se u privatnoj kolekciji rahmetli Hajrudina Šakovića, Ismetovog brata (i oca rukometnog sudije Mime i rukometaša Dine), koji se i sam iz hobija bavio fotografijom. Ova koju donosim, nije skenirana s originala, već s presnimka, pa nije toliko jasna (oštra) kao original.
Ovaj je prizor Ismet snimio iz harema Bijele džamije. Na njoj se u prvom planu vide kamene kule na keju, kako izranjaju iz vode, u sredini je željeznička stanica. Voda je zahvatila čitav prostor i Keja i platoa oko željezničke stanice, kao da je riječ o nekom jezeru. Fotografija je do današnjeg dana objavljena nekoliko puta. Na primjer, Miloš Babić, fotograf u Gračanici ranih 80-tih, objavljivao je s komentarom stare fotografije u listu "Delegatski bilten", pa je u jednom broju opisao i ovu fotografiju, "za sada nepoznatog autora". U knjizi "Gračanica i okolina u NOB-u i Revoluciji", autora Esada Tihića i Omera Hamzića, u uvodnom dijelu (kojeg je obradio O.Hamzić), na str. 85 objavljena je ova fotografija, ali je pogrešno napisano da je snimljena 1939. godine. Ime njezinog autora također nije navedeno.
Druga od ovih fotografija snimljena je u blizini Olovija džamije, otprilike kojih 40-50 metara nizvodno od mosta Rampa. Lijevo na fotki se vidi dio uskotračne pruge Gračanica-Karanovac, ovdje gdje su ovi volovi - trebalo je da je cesta - glavna cesta koja je išla od centra grada, čaršije, današnjom ulicom Bosanskih kraljeva, pa ispod Strane (kroz Podastranu i Riječku) na most Rampa i preko pruge (most je dobio ime po rampi ispred pruge) i prema bolnici, pa kroz Donju Mahalu dalje prema Korića Hanu. Olovija džamija se ne vidi na fotki, ali se vidi dio harema - ova drvena ograda ("prošće") u gornjem desnom dijelu slike. Ta se džamija prvi put spominje u XVIII stoljeću, a srušena je početkom 50-tih godina XX stoljeća, u vrijeme najveće represije komunističkog režima prema vjeri (vrijeme ukidanja mekteba, nasilnog skidanja zara i feredže, itd.). Voda je očito prodrla kroz nasip željezničke pruge - rijeka Sokoluša se nalazi lijevo od pruge.
Ova treća fotografija koju donosim snimljena je negdje s početka nekadašnjeg Sajmišta, dakle otprilike preko puta današnjeg BKC-a, bliže pravoslavnoj crkvi. Na ovoj "krivini" koju rijeka pravi, treba da je bio drveni most, ali ga je bujica odnijela (kao i sve drvene mostove na Sokoluši). Bujica je također porušila i sve brane (bentove) za vodenice, na nekim je mjestima podrovan i teško oštećen potporni zid u koriu Sokoluše, pa je i pruga bila ugrožena. Štete na privatnim objektima ne treba ni spominjati, posebno u plavnoj zoni.
Inače, uzvišenja iznad Gračanice - Hajrino brdo (ili Lihovića brdo, što je stariji naziv), Bučica, Strana - nisu tada bili pošumljeni, već su bili obrasli travom i ponekim kržljavim grmom (tako da su se djeca ljeti "plazala" na vrećama). Zato se i voda kod velikih proloma brže sljevala u korito Sokoluše i njezinih pritoka, danas ukanaljenih Varoškog potoka i Japage, te Drijenče, što je rezultiralo naglim bujicama. Tek 70-tih godina prošlog stoljeća, Gračanica je riješila taj problem, nakon pošumljavanja padina spomenutih uzvišenja. Pošumljavanje je izvršeno na inicijativu direktora osnovne škole "Mitar Trifunović Učo" (danas Druga osnovna škola), Branka Vajića, putem učeničkih radnih akcija. Inače, Vajića su u početku ismijavali, smatrajući njegovu inicijativu fiks-idejom. Lijep ambijent kojeg borovima pošumljene padine danas pružaju, posebno u zimskom periodu, govore da je Vajić bio u pravu. A i poplava poput one 1940. više nema. Istina, godinu dana pred rat, Sokoluša je opasno nadošla, na mjestima (npr. kod Vatrogasnog) prijetila je i izljevanjem. Taj događaj je na fotografijama ovjekovječio Dragan Kuzmanović i vjerovatno u dogledno vrijeme objavim i te fotke. Zanimljivo je da su se obje bujice desile na godinu dana pred rat, ona 1940. - pred Drugi svjetski, i ova druga - pred agresiju na BiH. Taman da praznovjerni pođu izvodit razne špekulacije…
Doduše, Sokoluša je ponovo nadošla 2001., kao i sve pritoke Spreče, a sama se Spreča pretvorila u "Sprečansko jezero". Ali eto, rata - na sreću - ne bi.
