Sjećanje na gračaničke Židove
27 01 2008NA DANAŠNJI DAN PRIJE 63 GODINE, jedinice Crvene Armije ušle su u nacistički logor smrti Auschwitz, zatekavši tamo užasne tragove jednog od najvećih zločina u historiji ljudskog roda, te oko sedam hiljada preživjelih logoraša. Datum oslobađanja logora Auschwitza, 27. januar, obilježava se kao svjetski dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Na ovaj datum, mislim da je prilika da se sjetimo i židovske zajednice u Gračanici, čiji su mnogi članovi ili potomci članova izgubili život u Holokaustu.
Prvi Židovi doseljavaju se u Gračanicu šezdesetih godina XIX. stoljeća, uglavnom iz Travnika i Sarajeva. Bili su to Sefardi - potomci španjolskih Židova koji su nakon progona iz 1492. utočište našli u Osmanskom carstvu, pa i u Bosni. Bili su tradicionalno dobri i uspješni trgovci. Nakon austro-ugarske okupacije Bosne 1878., doseljavaju se i europski Židovi - Aškenazi, među njima neki od prvih gračaničkih poduzetnika i biznismena u modernom smislu. Poslije Prvog svjetskog rata, većinom iz ekonomskih razloga, dosta se gračaničkih Židova odselilo u veće gradove, Tuzlu, Sarajevo i dr.
Molba gračaničkog trgovca Davida Pesaha Kotarskom vakufskom povjerenstvu od 16. II. 1917.
Među Židovima i Bošnjacima, odnosi su bili vrlo dobri - između ostalog, i zbog mnogih sličnosti u vjerskim propisima muslimana i Židova, a napomenuo bih da je u jednom dugogodišnjem sudskog sporu Kotarskog vakufskog povjerenstva i Stanka Trifkovića (inače jednog od najvećih srpskih šovinista u periodu između dva svjetska rata), Kotarsko vakufsko povjerenstvo zastupao gračanički advokat dr. Mojsije Mondšajn.
Gore: trgovina Danon-Halilbegović 1930-tih; dolje: na Bukvi, 29. V. 1935. - Ibrahimaga Halilbegović, Moric Danon i Ibro Ahmetašević
Povijest židovske zajednice u Gračanici još uvijek nije dovoljno istražena, iako postoji jedan interesantan rad mr. ph. Samuela Elazara koji se bavi tim pitanjem. Samuel Elazar je rođen u Gračanici 1902. godine, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Sarajevu, gdje mu se porodica preselila, a farmaceutski fakultet u Zagrebu. Tridesetih godina, otvorio je apoteku u Sarajevu, i to na Ferhadiji, ali mu je ista 1941. oduzeta. Tokom II svjetskog rata, može se reći da je Elazar u odnosu na većinu svojih sunarodnjaka i rođaka imao dosta sreće - rat je proveo na mjestu radničkog apotekara u rudnicima u Zenici (tadašnje ustaške vlasti poštedile su život mnogim židovskim doktorima i apotekarima iz razloga što je cjelokupna organizacija zdravstvene službe u BiH bila na dosta niskom nivou). Elazar je jednom prilikom ipak bio uhapšen zajedno sa rudničkim ljekarom, ali je oslobođen pošto su radnici zaprijetili štrajkom. Nakon rata, kraće je vrijeme radio u Livnu, a ostatak radnog vijeka je proveo u Sarajevu, gdje je 1989. godine i umro.
Samuel Elazar se nije bavio samo farmacijom, već i historijom medicine, farmacije i zdravstvenih prilika u prošlosti, zatim kulturnom historijom Sefarda i Roma, autor je više naučnih i stručnih radova, naučno-popularnih članaka i feljtona, kao i dokumentarnih filmova. Jedan je od utemeljitelja Muzeja Jevreja Bosne i Hercegovine, te jedan od zagovornika osnivanja Muzeja zdravstvene kulture BiH. Ranih osamdesetih godina, penzionisani nastavnik iz Gračanice, Branko Vajić, koji je kao volonter upravljao gračaničkom zavičajnom zbirkom, uspostavio je kontakt sa Elazarom i zamolio ga da opiše povijest Židova u Gračanici, što je Elazar i prihvatio. Sačuvana korespondencija pokazuje da je Elazar vrlo ozbiljno shvatio taj posao, iako je već bio u dubokoj starosti i narušenog zdravlja. Njegovo zdravstveno stanje ga je spriječilo da rad oblikuje onako kako je želio, ali uprkos tome - njegova Građa za istoriju jevrejske zajednice u Gračanici, objavljena u časopisu Muzeja istočne Bosne u Tuzli - Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XV, 1984., predstavlja zaista interesantno štivo i polaznu osnovu za svako dalje istraživanje.
Spomenuti rad Samuela Elazara možete preuzeti u PDF formatu na stranici Knjižnica (u zaglavlju bloga) - ovom prilikom ujedno najavljujem da ću, s vremena na vrijeme, iskenirati i uploadovati interesantnije članke, radove i knjige, većinom one o Gračanici, a download-linkovi će biti na spomenutoj stranici.
* * *
Kada se govori o Holokaustu i stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, neizbježna je tema i spašavanje Židova i ostalih "rasno nepodobnih" od strane građana "arijevaca", kao primjer humanosti, antifašizma i građanske svijesti. Gračanlije mogu biti ponosne na činjenicu da je i ovdje bilo ljudi koji su rizikovali živote spašavajući svoje komšije kojima je zbog porijekla, nacionalne i vjerske pripadnosti život visio o koncu. Dr. Avdo Prohić, Salih-beg Čekić, Hafiz Ibrahim ef. Mehinagić i mnogi drugi. Treba naglasiti i to da neposredno iz Gračanice ni jedan Židov, ni jedan komunisti i antifašist, ni jedan Rom ili Bošnjak romskog porijekla - nisu direktno odvedeni u logore ili u samoj Gračanici zbog svog porijekla i nacionalne pripadnosti. Hapšenja su prilikom iznenadnih racija uglavnom vršili pripadnici Gestapoa i ustaške policije iz Tuzle, ali bi i u takvim prilikama ugledne Gračanlije intervenirale za uhapšene i tražile njihovo oslobođenje, u mnogim prilika s uspjehom.
Dr. Avdo Prohić
Dr. Avdo Prohić i Salih-beg Čekić su, prema pričanju Milisava Milisavljevića, u Sočkovcu sa željezničke stanice iz dva vagona uspjeli osloboditi veći broj pohapšenih Srba koje su ustaše sprovodili u logore, među njima i nekoliko Gračanlija (uglavnom uglednijih i bogatijih ljudi). Hfz. Ibrahim ef. Mehinagić, s druge strane, svojom je intervencijom od deportacije u logore (i sigurnu smrt) spasio Gračanlije romskog porijekla. Ovdje treba spomenuti i neizbježnog Ibrahima Pjanića, kontroverznog zapovjednika milicije u Sokolu, ustaškog logornika u Gračanici, pukovnika HOS-a. Ustaški logor kao kotarsku organizaciju ustaškog pokreta (koji se dijelio na Glavni ustaški stan - nešto poput glavnog odbora, zatim stožere - na nivou velikih župa, logore - na nivou kotara i tabore - na nivou općina) u Gračanici organizirao je Franz Taborsky, porijeklom Čeh, zajedno sa Ratomirom Gadžom i njegovom braćom. Iako su zagovarali radikalne mjere prema Srbima, nije im uspjelo pridobiti stanovništvo, a pogotovu organizirati masakre i masovna ubistva poput onih što su ih ustaše provodili u nekim drugim gradovima. Jedino su neke Srbe - i to uglavnom istaknutije predratne velikosrbe i šovinste (poput spomenutog Stanka Trifkovića) - protjerati u Srbiju (i usput im opljačkati imovinu), a u znak odmazde za ustanički napad na Gračanicu (23. VIII. 1941.) strijeljali su šestero ohvaćenih ustanika i njihovih pomagača iz Gračanice. U ljeto 1942., međutim, i Taborsky i Gadže su napustili Gračanicu, a logornikom je imenovan Ibrahim Pjanić - od tada su mogli odahnuti svi koji su strahovali od ustaškog terora.
Porodica Viktora i Helene Kolman sa dr. Avdom Prohićem - fotografija iz predratnog razdoblja
Posebno je interesantan slučaj mr. ph. Viktora i Helene Kolman. Kolmanovi su doselili u Gračanicu kasnih 20-tih godina, gdje je Viktor otvorio apoteku. U Gračanici su dočekali početak II svjetskog rata. U proljeće 1942., obaviješten da se sprema racija na Židove, Viktor Kolman je sa porodicom pobjegao na Ozren, u to vrijeme četničku teritoriju. Tamo je ubrzo izgubio život, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a Helena se onda sa malom kćerkicom Sarom vraća u Gračanicu. Na žalost, tu je prilikom jedne racije uhapšena od Gestapovaca i sprovedena u Tuzlu. Dr. Avdo Prohić je zajedno sa logornikom Ibrahimom Pjanićem pokušavao ishoditi njezino oslobađanje, ali nije im uspjelo. Jedino što su mogli, bilo je da se iz zatvora pusti mala Sara. Helena je ubrzo odvedena u logor i tamo ubijena, dok je Sara sve do 1944. ostala kod dr. Prohića. Tada ju je, na Pjanićev zahtjev, Avdo odveo u Zagreb kod svog brata Sabrije Prohića. Sara je kod Prohića ostala sve do 1947. godine, kada je uspostavljen kontakt s njezinom rodbinom u Palestini, kamo je i ona upućena. Iste godine kada je Sara napustila njegovu porodicu, Sabrija Prohić, predratni veletrgovac i vrlo uspješan biznismen, pri odlasku na službeni put misteriozno je nestao, a ubrzo nakon toga proglašen je "narodnim neprijateljom" i sva njegova imovina je zaplijenjena. Iako okolnosti njegove smrti nisu nikad razjašnjene, u porodici je do danas ostala sumnja da je umoren od komunističke tajne policije, zloglasne UDB-e.
(P.S. - zahvaljujem se gospodinu Nihadu Halilbegoviću na ustupljenim fotografijama i vrijednim podacima, te administraciji Gračanica.Net za prostor na serveru gdje ću, ako Bog da, stavljati tekstove koje skeniram)
Pozdrav,
Je li te mogu pitati za koju informaciju vise o porodici Cekic? Je li to ista begovska porodica iz Sanskog Mosta? Tj. da li imas podatak kada se porodica Cekic doselila u Gracanicu?I jesu li doselili iz Sanskog Mosta?
Puno hvala,
Pozz,Adi
Hvala kao i uvijek
Zanimljvo..super.
Bilo je jos zidova u Gr., ja sam pokupila knjige od jednog s tavana u toku rata, i onako bi ih neko zapalio il sta ja znam…da ne propadnu
Edi..svaki put, sve prijatnije iznenađenje…
čestitam na trudu lijepo je bilo ovo pročitati
Hvala svima.
@ The JA: Čekići su se doselili prije 1909. godine i da, iz Sanskog Mosta su. Nur-hanuma Čekić, udovica Hasan-bega Čekića, a rodom Muftićka iz Gračanice (mislim da je bila sestra gradonačelnika Gračanice, Gani-bega Muftića, viteza Reda nišana cara i kralja Franje Josipa I), vratila se s djecom u rodni grad i 1909. je kupila kuću od nasljednika Mustafe Mehinovića, u blizini tadašnje željezničke stanice, a poslije i susjednu kuću Adema Mehinovića - na tom zemljištu izgrađena je i danas postojeća “Begova kuća” (danas vlasništvo Ahmeda Spahića). Salih-beg Čekić je umro 1952. godine.
@ Crnu Guja: pretpostavljam, s Izidorovog tavana.
Pozdrav,
Hvala na informaciji Herceg… Javim ti se na pp kad ispitam nesto,mozda ti bude zanimljivo.I izvinite sto sam “skreno sa teme”!!!!
Mislim da je neka ploca,znak,spomenik ili sl. pripadnicima zidovske zajednice koji su ostavili trag u istoriji Gracanice treba da se podigne,pa da se ima gdje i ostaviti vijenac i drzati casovi istorije o holokaustu.
Uzdravlje!
Ili, da se makar uredi i zaštiti Židovsko groblje na Klancu, na ulazu u Pribavu (Kapetančiće)… Prije nekoliko godina, koliko znam, prof. Minka Kurtović je sa učenicima nešto malo na tome uradila i niko više ništa. Mislim da bi to trebao biti zadatak općine (KOMUSA) i još da se na tom mjestu podigne spomen ploča onim Gračanlijama koji su stradali u Holokaustu. Eto, to je moj prijedlog, pa ako ga neko iz općine pročita - neka ga i načečniku “provuče kroz uši”.
kad ces napisati sta o momcima sto su odvedeni u logor u Jasenovac!medju njima i od mog oca amidza Mehmedalija Ibrahimovic koji je bio ucenik sarajevske gimnazije i koji je u to vrijeme govorio 7 jezika!
Vidis ja kao navodno “zeljan da se informise” cak ni ne znam gdje tacno se nalazi zidovsko groblje u Gracanici!:) A kamoli da je isao na cas istorije tamo…
@ Profiler07: možda bi i ti mogao nešto o tome napisati, ako se radi o članu tvoje familije i ako možeš doći do više podataka. Što se tiče Mehmedalije Ibrahimovića, znam o njemu samo ono što piše u knjizi Nihada Halilbegovića, “Bošnjaci u jasenovačkom logoru” - da je uhapšen kao đak šeriatske gimnazije 1944. pod optužbom da je pristupio “komunističkoj organizaciji, održavao redovne sastanke i nižim vezama davao upute”, te da je upućen u Jasenovac “na dvije godine” (što je značilo sigurnu smrt).
@ Adi: Nije problem, ako se zatekneš u Gračanici jednog vikenda, kontaktiraj me pa možemo i zajedno tamo prošetati, ako te je želja da to vidiš. A i nema se Bog zna šta vidit, groblje nije velike površine, jer dosta umrlih gračaničkih Židova je ukopano na groblju u Tuzli.
Hvala na pozivu,posla sam ti pp,posto je off the topic!
Pozdrav!
Mogu te i ja odvesti ako hoćeš, a i fotografisao sam ga…
pa jarane kako se moze doci do te knjige?jel ima ta knjiga u gradskoj biblioteci?
@ Profiler07 - knjigu možeš naći u biblioteci, nisam siguran da li samo u čitaonici ili se može i posuditi za čitanje. Najveći dio knjige sadrži tekstove i faksimile dokumenata, ali nisam to provjeravao pošto nema indexa, a valjalo bi listati stranicu po stranicu. Evo ti iskeniran dio gdje se Ibrahimović spominje, u popisu žrtava: http://img84.imageshack.us/img84/4551/swscan00503rj8.jpg
ja, s Izidorovog hahah, prije nego sto ce se Hodza doselit..
jojjjjjjjjjjjjj jarane hvala ti ko bratu!ovo me zanima ali djed se jbga malo sjeca jer kaze da je bio djete i da zaboravlja sta je i kako je bilo,hvala ti na ovome
Ma nema na čemu, kad vidim g. Halilbegovića (tj. kad dođe iz Sarajva u Gračanicu), pitat ću ga ima li više podataka.
Neke sitnice:
1. Helena Kolman nije ubijena u tuzli vec u logoru 1943. koji se tada nalazio u Savskoj cesti u Zagrebu (imam u posjedu fotokopiju svjedocenja Helenine sestre Erne Sonnenschein iz 1955.). Helena je tada skupa bila u Zagrebu sa svojom kcerkom, iz Gracanice ju je do Zagreba doveo moj rahmetli djed Rukib.
2. Helenina kcerka se ne zove Sara nego Nada i rodjena je 1940. godine.
3. Neke indicije govore da je Otac Helenine kcerke sam dr. Avdo Prohic a ne Viktor Kolman.
Ako te interesuju detalji javi se.
Btw. Ako ti nesto treba po pitanju Samuela Elazara i tu ti mogu dosta pomoci jer sam vec nemoliko godina u aktivnom kontaktu putem SMS poruka i e-maila sa njegovim nasljednicima.
Respect..
Ej vozdra, hvala na ispravkama - a pravo da kažem, i očekivao sam da ćeš se javit, pošto znam da si istraživao tu materiju.
E sad, zaista je cool ta verzija o “aferi” dr. Avde i Helene (Nihad je to prešutio 
), a ima ona o ljubavnoj vezi Ibrahima Pjanića i Jolande Rauhnic (mislim da se tako prezivala - doktorica je bila, neko vrijeme boravila u Gračanici, navodno ju je lično Pjano sakrio prilikom neke racije)
Pitaj Nihada (veoma je upoznat sa tim) ili jos bolje mog starog on ce ti mnogo toga reci. Mogao bi se iznenaditi kada ti kazem da kada su Viktora ubili na Ozrenu 1942. godine da je tada Helena molila Avdu da je ozeni, njegov odgovor je bio “nesmijem nedaju mi ……” (ove tackice kriju nesto strasno). Pola price o ovoj storiji si cuo od Nihada. Sada ti je moj stari na redu, on bi ti mogao ispricati drugu stranu medalje, normalno ako si zainteresovan.
Nisi se ocitovao za Elazara. Upravo se spremam da njegovim unukama Lei i Silvi posaljem ovo sto si do sada napisao o njihovom djedu.
Malo mi je Tvoj stari salio stravu u gimnaziji…
Salim se, naravno, malo sam sad u poslu ovih dana, ali ako Bog da - volo bih s njim jednom sjesti, ne samo radi povijesti Zidova, nego i porodice Prohic, a posebno veletrgovca Sabrije Prohica.
Mogao bi ti on malo i o rukibu pricati, jer nije samo Sabrija taj koji se bavio trgovinom i bio upjesan. Ali otom potom. Nihad malo vise uzdize Sabriju jer preko njega sebi dize rejting (dobra stara poslovica “djeca se na dajdze bacaju - jasta”).
Vala, meni je od Prohica dr. Avdo bio najveci laf, i zbog toga sto licno vise cijenim intelektualce nego trgovce. Rukib je uostalom bio skromniji od Sabrije, pa i u carsiji omiljeniji - cuo sam o njemu dosta finih prica…