E d d i e

Neposredni povod za ovaj post jeste vijest koju sam prije par dana pročitao na Tuzla L!ve portalu, naime da je društvo "Josip Broz Tito" organiziralo press-konferenciju na kojoj je zatražilo "zakonsku zabranu ispoljavanja fašizma i nacizma". O nekim stavovima iskazanim na toj press-konferenciji, te o nekim izrečenim tvrdnjama može se zaista nadugo i naširoko polemizirati (npr. oko uloge grupe hrvatskih nacionalista iliti "ustaških terorista" iz 1972. itd.), ali o tome možda nekom drugom prilikom. Inače, "titovcima" je odmah stigla podrška od općinskog odbora SDP Tuzla, što potvrđuje zaključak da je spomenuto društvo zapravo samo jedna od ekspozitura SDP-a (analogno raznim bošnjačkim kulturnim i vjerskim udruženjima koji su prirepci SDA). Ovom prilikom se neću toliko baviti djelovanjem društva Tito-nostalgičara, koliko djelovanje, istupima, ideologijom i pogledima "starijeg brata" tog društva, naime udruženja poznatoj po skraćenici UABNOR iliti ex-SUBNO(A)R. U jednom od prethodnih postova, govorio sam o inicijativi UBNOAR-a (tj. predsjednika te organizacije) o podizanju spomen-biste maršalu Titu, a ovdje ću se malo osvrnuti na samu, kako bih rekao, ideju te organizacije i dotaknuti se jednog nimalo bezazlenog pitanja, pitanja koje se odnosi na dnevno-političke, ideološke, propagandne i svakojake druge manipulacije s pojmom antifašizma.

Borci NOR-a i antifašisti  

UABNOR - Udruženje antifašista i boraca NOR-a - razvio se iz SUBNOAR-a, a ovaj, opet, iz SUBNOR-a. Konstituiran poslije II. svjetskog rata, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, poznatiji po skraćenici SUBNOR, imao je prilično veliki ugled, ali i nezanemarljiv značaj u socijalističkom društvu. Nakon raspada Jugoslavije, SUBNOR je nastavio djelovati u postjugoslavenskim državama, pa tako i u Bosni i Hercegovini. To nije ništa neobično, s obzirom da veteranska udruženja boraca II svjetskog rata svugdje u Europi normalno djeluju - tako čak i u Njemačkoj postoje i djeluju veteranske zajednice i udruženja ne samo vojnika regularnog Wehrmachta, već i bivših pripadnika Waffen-SS jedinica (poput HIAG-a). Prije desetak godina, SUBNOR u BiH je promijenio ime, nazvavši se Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata - SUBNOAR, dakle s naglaskom da je rat u kome su se borili bio antifašistički (što i jeste), odnosno da su pripadnici tog udruženja - borci antifašisti (što niko i ne spori). To je vjerovatno povezano sa sve glasnijom kritikom komunizma, komunističkih režima i samih jugoslavenskih komunista, kojima znatan dio SUBNO(A)R-ovaca pripada (posebno u njihovom vodstvu). Stare partizančine su, stoga, uvidjele da treba da istaknu onaj uistinu pozitivni i plemeniti antifašistički moment svoje borbe, a što su se usput izborili za uspostavu komunističke diktature u kojoj su sustavno gažena ljudska prava, eto… Omaklo se. Takav vakat bio. No, svako, bezbeli, ističe svoje vrline, a skriva mahane, pa tako su i SUBNOAR-ovci neprestano insistirali na antifašističkom aspektu svoje borbe.

U najnovije vrijeme, kada zakoni biologije čine svoje, broj tih boraca antifašista iz 1941.-1945. neminovno opada i svakim danom se smanjuje. Tada je neko nadošao na ideju da udruženje počne primati u svoje članstvo i ljude koji se deklariraju kao antifašisti, pa se tako i naziv udruženja mijenja u UABNOR - Udruženje antifašista i  boraca NOR-a. E, tu već stvari na određeni način postaju pomalo sporne.

S naglaskom na udruženju antifašista, može se zaključiti (i) to da oni koji ne pripadaju udruženju nisu antifašisti ili barem dovoljno dobri antifašisti.

Takav se utisak pojačava kada se analiziraju neki postupci, istupi i saopćenja tog udruženja. Također, po logici stvari, podrazumijeva se da svi antifašisti koji ulaze u ovo udruženje treba da prihvate načela tog udruženja, odnosno njegovih dosadašnjih članova. A dobar dio njih, posebno onih na rukovodećim pozicijama, pored antifašizma veže još jedna stvar - sljedbenici su komunističke ideologije i nekadašnji istaknuti dužnosnici komunističkog režima. 

Sada, da se malo pozabavimo samim pojmom antifašizam.

Šta je to antifašizam?

Antifašizam je pojam koji je nastao u vrijeme pojave otpora i opozicije fašizmu, a sam fašizam je opći pojam koji obuhvaća političke pokrete koje, u većoj ili manjoj mjeri, karakterizira totalitarizam, autokracija, ultranacionalizam, antiliberalizam i antikomunizam, te više ili manje izražena mržnja na vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj osnovi. Antifašizam je jedan od temelja modernog demokratskog svijeta i jedna od ključnih civilizacijskih tekovina. Međutim, bitno je naglasiti da je antifašizam vrlo širok pojam koji uključuje sve oblike opozicije fašizmu, od liberalizma do komunizma.

Pod ovim pojmom, štaviše, moguće je podrazumijevati politički pokret ili organizirano političko djelovanje protiv fašizma, koje može biti političkim putem, nenasiljem, ili pak nasilno - oružanim putem. No, isto se tako pod antifašizmom može podrazumijevati sasvim lični stav, mišljenje ili djelovanje pojedinca koji iskazuje svoje lično neslaganje s fašizmom i njegovom ideologijom.

Komunizam i antifašizam?

S obzirom da je jedna od glavnih osobina fašizma upravo antikomunizam, logično je da će, onda, komunizam kao politička ideologija, odnosno politički pokret - biti protiv fašizma. Dakle, komunizam jeste antifašizam - tačnije, jedan od oblika i formi antifašizma. Međutim, ova dva pojma nipošto nisu sinonimi. Iako na prvi pogled zvuči paradoksalno - komunizam je ideologija koja ima mnogih sličnosti, osobito onih vanjskih, pojavnih - sa fašizmom.

Oba pokreta karakterizira totalitarizam, oba pokreta karakterizira jednoumlje (dogma o nepogrješivom mišljenju Vođe i Partije), oba pokreta karakterizira diktatura i progon političkih neistomišljenika i protivnika. Oba pokreta oslikava bodljikava žica, logori, hapšenja u gluho doba noći, atmosfera straha i terora. Oba pokreta karakterizira policijska umjesto pravne države.

U fašizmu - posebno u njegovoj najgoroj formi, nacizmu - ljudi su stradavali samo zato što pripadaju drugoj, "nižoj" rasi ili naciji. U komunizmu, pak, zato što pripadaju pogrešnoj, neprijateljskoj klasi. "Kvalitativno" gledano, fašizam je puno gori, jer je faktički čovjeku nemoguće promijeniti naciju, rasu, krv - i tako spasiti glavu. U komunizmu, teoretski, mogao si svu svoju imovinu podijelit fukari, prići komunistima i reći: "drugovi, hoću ja s vama, jebo kapitalizam - živjela prava radničke klase!", pa da spasiš glavu. Kažem teoretski, jer u najradikalnijoj formi, komunizam je - u Staljinom SSSR-u - istrjebljivao čitave narode (što nije ništa drugo do genocid - najteži oblik zločina u savremenom svijetu), a kod onog ludaka Pol Pota ljudi su gubili glavu samo zato što su nosili naočare.

"Kvantitativno", gledajući broj žrtava i stradalnika, komunizam je čak i nadmašio fašizam.

Na žalost, uprkos tome - malo je zločinaca odgovornih za desetine miliona žrtava i stradalnika odgovarao za svoja nedjela.

Stjecajem povijesnih okolnosti, komunističke zemlje su se u II svjetskom ratu našle na strani antifašizma, kao saveznici zapadnih liberalno-demokratskih država i političkih sistema u borbi protiv nacifašizma. To je doprinijelo činjenici da zločini komunista nisu od svjetske zajednice osuđeni niti pravno procesuirani kao zločini nacista. Stoga komunističke ideologije i ostaci komunističkih režima na ovaj ili onaj način još uvijek žive širom svijeta. Zločini komunista još uvijek su u mnogim zemljama, posebno onim postkomunističkim (uključujući i BiH), tabu tema. O njima se uglavnom ne govori, a i kad se govori - narod, ali i političke i intelektualne elite, često podatke i činjenice o uzrocima i razmjerama tih zločina ne prihvaća, smatrajući ih revizionističkim insinuacijama, podmetanjima, klevetama i blaćenjima.

Antifašizam - da, komunizam - ne

U modernom svijetu, antifašizam je osnovna civilizacijska tekovina, na kojoj su izgrađeni i temelji Europe, odnosno Europske unije, čijim integracijskim tokovima teži i naša zemlja. Međutim, principi na kojima je izgrađena Europska unija APSOLUTNO SU NESPOJIVI sa bilo kojim principom komunističke ideologije, uključujući tu i sve ideološke forme definirane od jugoslavenskih komunista. S tim u vezi, svim našim političarima - osobito u stranci koja je nasljednik i baštinik nekadašnjeg Saveza komunista, Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine (SDP-u) - treba da je jasno da se s komunizmom treba jednom zauvijek raščistiti. Na komunizam (kao politički sistem), iz europske se perspektive danas gleda kao na sistem zasnovan na totalitarizmu, diktaturi i kršenju temeljnih ljudskih prava, ukratko - kao na zločinački sistem! To je činjenica, i ma koliko ona bolna bila, nema drugog rješenja nego da se ona prihvati i da se uvaži.

Potvrđuje to i Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih sistema, izglasana 26. januara 2006. godine. Tekst rezolucije (na engleskom jeziku) dostupan je na web-stranici Vijeća Europe. Ukratko, Parlamentarna skupština VE konstatira da sve komunističke režime, u većoj ili manjoj mjeri, karakteriziraju teška kršenja ljudskih prava, od masovnih ubistava preko raznih oblika fizičkog terora do nedostatka političkog pluralizma. Zločini su motivirani teorijom klasne borbe i "diktature proleterijata", a ti su principi ozakonili likvidaciju svih ljudi označenih štetnim za uspostavu novog poretka. Nakon pada komunizma, međutim, nije uslijedila međunarodna istraga i osuda zločina tog političkog sistema, kao što je to bio slučaj s nacizmom. Zbog toga je i svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima vrlo slaba.

U ovoj rezoluciji, za nas su osobito važne tačke 12. i 13. - naime, da Skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima, te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, kao i da poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene historiju komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima, te da ih potpuno jasno osude.

Napominjem da je Bosna i Hercegovina država članica, da u njoj djeluje politička stranka (jedna od najjačih) - SDP - koja se može smatrati post-komunističkom, u smislu navoda ove rezolucije, te da se ovaj poziv odnosi i na nju. To treba da uvaže i shvate kao OBAVEZU, a ne kao tamo neki poziv i preporuku, i oni članovi te stranke koji na period komunističke vlasti u ex-Jugoslaviji gledaju sa nostalgijom. A takvih zaista ima, i to na žalost vrlo mnogo.

U nekom moralnom smislu, ovu preporuku treba da prihvati i organizacija spomenuta u početku ovog posta, SUBNO(AR), odnosno UABNOR. Organizacija u kojoj djeluje niz nekadašnjih visokih dužnosnika kumunističke vlasti, ljudi koji su aktivno učestvovali u izgradnji i učvršćivanju totalitarizma na ovim prostorima. Od kojih su neki, by the way, dosta štete nanijeli Bošnjacima, bilo procesu nacionalnog buđenja i priznanja Bošnjaka, bilo inicijativama Bošnjaka komunista (ljudi koji su, moram to ovdje istaknuti, buđenju bošnjačke nacionalne svijesti doprinijeli više nego čitava armija latića, čengića, raznoraznih hodžica i sličnih SDA mediokriteta…), Pašage Mandžića, Salima Ćerića, Kasima Suljevića, Muhameda Filipovića, Atifa Purivatre… Da ne nabrajam dalje. Oni koji su protiv njih ustajali, pored izroda poput kojekakvih tahmiščića i zalutalih poput dr. Muhameda Nuhića - bili su i neki poslijeratni (mislim na rat, odnosno agresiju 1992-1995.) prvaci SUBNOAR-a - Dragutin Braco Kosovac i Jure Galić.

Tim ljudima, moglo bi se ustvrditi, ta strana njihove prošlosti oduzima moralno pravo da palamude o antifašizmu (i tu - nije suvišno i to naglasiti - u sredinama u kojima žive, koje su po broju stanovnika pretežno bošnjačke). A oni su upravo u tome najglasniji. I ne samo to: oni se često postavljaju u poziciju da sude i presuđuju kada je riječ o antifašizmu. Na žalost, ti su ljudi već svojim svjetonazorom i svojom prošlošću ograničeni tako da nesvjesno ili podsvjesno izjednačavaju antifašizam sa komunizmom, tačnije: sa komunističkim poimanjem antifašizma.

Antifašizam ili (neo)komunizam? 

Kada se naprijed rečeno uzme u obzir, onda ništa nisu čudni, recimo, napadi istaknutih SUBNO(A)R-ovaca na Mlade muslimane. Tako je prije četiri godine, Braci Kosovcu zasmetao Put Mladih muslimana u Sarajevu, "ulica koja još postoji u Sarajevu, a koja nosi ime organizacije koja je vrbovala muslimansku mladež za Handžar divizije", što je spomenuo u kontekstu pojave manifestacija neofašizma, odnosno "četničkog orgijanja na Manjači" i "podizanja novih spomenika ustašama". Iz toga se razumije da za antifašiste iz SUBNOAR-a, koje je tada predstavljao gospodin Kosovac, Mladi muslimani predstavljaju ekvivalent za četnike i ustaše, drugim riječima - fašiste.

Taj primjer je indikativan, jer svjedoči da se u glavama samoproklamiranih antifašista iz SUBNO(A)R-a malo šta promijenilo u odnosu na mentalitet, način razmišljanja i djelovanja komunista, odnosno funkcionera komunističkog režima u Jugoslaviji. U obračunu sa ideološkim i političkim protivnicima, komunisti su najviše zloupotrebljavali upravo pojam antifašizma, na način da su sve svoje protivnike žigosali kao fašiste, fašističke simpatizere i saradnike. Među njima su bili i članovi pokreta Mladi muslimani, čiji su se preživjeli članovi 90-tih godina okupili i osnovali istoimeno udruženje građana.

Naravno, Udruženje građana "Mladi muslimani" vrlo je oštro reagiralo na Kosovčev istup, istaknuvši u svojoj reakciji da njihova organizacija nije imala nikakve veze sa Handžar divizijom, da taj navod nije spomenut ni na jednom od desetak montiranih sudskih procesa protiv Mladih muslimana, već da ga je "prvi izmislio Derviš Sušić u svom 'Parergonu', a koji su zatim nekritički prihvatili i širili oni kojima je ova kleveta protiv MM odgovarala". Istini za volju, ovdje su članovi UG Mladi muslimani također napravili grešku (svjesnu ili nesvjesnu, nebitno). Derviš Sušić, u svom pamfletu "Parergon", remek-djelu komunističke infamije i bošnjačke političke gluposti (na žalost, napisanom od sjajnog pisca koji je najviše od svih naših pisaca imao razumijevanja za etnički razvoj Bošnjaka i sve probleme koji su ga pratili, i koji je - opet moram naglasiti - jasno poimao bit bošnjačkog identiteta u vrijeme kad je ona čak i Aliji Izetbegoviću bila nejasna) - ne povezuje direktno Mlade muslimane sa tzv. Handžar divizijom.

U Kosovčevom nastupu je indikativno i to da on govori u množini - "handžar divizije". U stvarnosti je, naravno, postojala samo jedna "bošnjačka" divizija zvana Handžar - 13. SS gorska divizija, koja se zapravo nikako ne može smatrati bošnjačkom, iako su Bošnjaci činili većinu njezinog ljudstva. Ta divizija je bila sastavni dio Waffen-SS formacija, a u operativnom pogledu sastavni dio njemačkih snaga na tlu NDH, potpuno uklopljena u njemački sistem rukovođenja i komandovanja, i na njezinu ulogu bošnjačka politička i društvena elita nije imala ama baš nikakvog utjecaja. Iako su tokom formiranja te divizije Nijemci iskoristili opće težnje Bošnjaka za uspostavom autonomne Bosne i Hercegovine i njezinim izdvajanjem iz okvira NDH, Nijemci su joj namijenili sasvim drugu ulogu - da preuzme borbu protiv partizana (NOVJ) na širem geografskom području sjeveroistočne Bosne i rastereti njemačke snage. I to je upravo i činila, u bliskom savezništvu i saradnji ne samo sa ustašama, već i sa četnicima Draže Mihailovića. Kad su napokon skontali da od obećane autonomne Bosne nema ništa, da je tu autonomiju (kroz odluke II zasijedanja AVNOJ-a i uspostavu ZAVNOBiH-a) zapravo zagarantirao komunistima predvođeni NOP, koji je sve više jačao - na hiljade Bošnjaka iz te divizije je naprosto dezertiralo, što svojim kućama, što u raznorazne paravojne milicije, što u partizane.

Naravno, apsurdno je jednu diviziju (oko 20.000 ljudi) uspoređivati sa čitavim vojnopolitičkim pokretima, poput četnika i ustaša. Ali, komunisti su imali pravilo da "nacionalizme" tretiraju kroz "pravilo spojenih posuda", pa kad se govori o nekakvom hrvatskom fašizmu (ustašama), odnosno srpskom (četnicima), onda u nedostatku onog bošnjačkog - isti mora da se izmisli (Mladi muslimani i tobožnje "handžar divizije"). Naravno, Mladi muslimani su u suštini bili islamsko-reformistički pokret, i antifašistički i antikomunistički raspoložen. Nisu, naravno, ni blizu imali onako značajnu ulogu kakva im se 90-tih pripisivala, ali o tome u nekoj drugoj prilici. Sada je bitno da se ovdje podcrta to da su SUBNOAR-ovci potpuno zadržali i te navike iz komunizma.

I nije Kosovčev istup jedini. Njegov nasljednik na mjestu predsjednika SUBNOAR-a, Jure Galić, prvopotpisani je na jednom saopćenju izdatom krajem januara 2005. Saopćenje pod naslovom "O pojavama oživljavanja neofašizma", u kojem se, između ostalog, iznosi inicijativa o usvajanju zakona kojim bi se zabranio rad "neofašističkih organizacija u BiH", potpisalo je još osam nevladinih organizacija (tj. njihovih predsjednika) - neizbježni Savez društava "Josip Broz Tito" u BiH, zatim Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpsko građansko vijeće - pokret za ravnopravnost, Hrvatsko narodno vijeće, te PEN centar BiH. Zaista zvučna imena. Sama inicijativa ne samo da nije sporna, već ju svakako treba i pozdraviti, budući da su Bosna i Hercegovina i posebno bošnjački narod bili žrtve fašizma i jedva ga preživjeli. Međutim, nešto smrdi u toj inicijativi. A evo i šta:

Konkretizirajući pojave neofašizma, te imenujući te (neo)fašističke organizacije, autori inicijative pored četničkih i ustaških, navode i one "koje se naslanjaju na tradiciju Handžar divizije", tražeći njihovu zabranu i isticanja njihovih simbola. U inicijativi se zapravo tvrdi kako su sve češći "pokušaji istorijske rehabilitacije trajno poraženih snaga nacifašizma kroz nastojanja da se stavi znak jednakosti između četnika i partizana, ustaša i partizana", ali i "kvislinga koji su se borili u Handžar-diviziji – i partizana". Autori inicijative ukazuju na rehabilitiranje četništva i ustaštva kroz postojanje pojedinih organizacija, imena ulica, itd, da bi potom naveli: "Ništa manje nisu zlosutni ni pokušaji da se rehabilituju i kvislinške formacije poput Handžar-divizije i njoj slične. Na mala vrata se proturaju i veličaju imena boraca ovih formacija koje su bile pod direktnom komandom Trećeg Rajha, a i ulice u nekim gradovima nose njihova imena".  Kompletan tekst rezolucije može se naći na web-siteu Helsinškog komiteta BiH.

Šta je sad u citiranom sporno?

Pa, gotovo sve. 

Za razliku od konkretnih primjera rehabilitiranja četništva i ustaštva u Bosni i Hercegovini (u najmanju ruku – imena ulica u pojedinim gradovima), autori inicijative potpuno neodređeno govore o navodnim pokušajima rehabilitiranja Handžar divizije. Autori teksta inicijative nisu spomenuli imena boraca "kvislinških formacija poput Handžar-divizije i njoj slične" po kojima ulice "u nekim gradovima" nose njihova imena, te ko je to, gdje i kada pokušao izjednačiti pripadnike Handžar divizije i partizane. Zapravo, ovo nisu pogrešni podaci, ovo nisu čak ni nebuloze i gluposti, ovo su zlonamjerne konstrukcije i podmetanja! Na stranu sad to što govore o nekakvim tobožnjim "kvislinškim formacijama poput Handžar divizije i njoj slične" (takve ne postoje, niti jedna od kolaboracionističkih i antikomunističkih formacija u Bosni nije bila slična 13. SS diviziji 'Handžar', osim 7. SS divizije 'Prinz Eugen', ali ona je bila sastavljena od banatskih Volksdeutschera, pa se to, bezbeli, "ne pika") - ali tvrditi da u nekim, gradovima navodno postoje imena pripadnika takvih jedinica (ma na kakve jedinice autori saopćenja mislili),  a da se ne navede niti jedan jedini konkretan primjer - u najmanju ruku je bezobzirno i neodgovorno. A, Boga mi, i potpuno zlonamjerno i podlo!

Nema sumnje da je Handžar divizija ovdje navedena samo da se "oni drugi" ne bi osjetili povrijeđenim, baš po gore spomenutom starom komunističkom obrascu "spojenih posuda" (ukoliko postoji neka negativna pojava kod dva naroda, onda se ona mora pronaći – ili izmisliti – i kod trećeg). Znači, Hrvati imaju "svoje" fašiste - ustaše. I Srbi imaju "svoje" fašiste - četnike; iako su četnici u II svjetskom ratu bili saveznici Saveznika i smatrani su sastavnim dijelom antifašističkog bloka (u strateškom pogledu su bili protiv fašista, iako su u taktičkom, radi pomoći u borbi protiv komunista, kolaborirali s njima), zbog svog genocidnog programa etnički čiste Velike Srbije i drugih karakteristika treba ih posmatrati kao fašiste. A šta je s Bošnjacima? Eh, pa mora se i kod njih "iskopati" neki fašizam, ne može to tako, da se Srbi i Hrvati uvrijede. Pa se onda "iskopa" nesretna Handžar divizija od dvadeset i kusur hiljada vojnika - od toga nekih 18.000 Bošnjaka - na čiju vojnopolitičku ulogu Bošnjaci nisu imali ama baš nikakvog utjecaja, te se postavi u istu ravan sa čitavim vojno-političkim pokretima od po nekoliko stotina hiljada ljudi, vođenim od strane pripadnika srpske, odnosno hrvatske političke elite.

A to u inicijativi što je navedeno - to je sitnica prema onome što je Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta BiH, u februaru 2005. iznio na stranicama "Oslobođenja":

"Pokret Mladih muslimana u biti se oslanja na tradicije Handžar divizije. Oni su 1941. godine uvukli Muslimane u zagrljaj Trećeg rajha. I ono što se danas u organizacijama mladomuslimana radi ima natruha reafirmacije tog pokreta i onih koji su kao mladomuslimani i pripadnici Handžar divizije bili kažnjavani nakon Drugog svjetskog rata. Zakon o rehabilitaciji žrtava komunizma dijelom je podstaknut i reafirmacijom mladomuslimanstva, zagrljaja mladomuslimanstva kao antikomunističke i kleronacionalističke ideje koje su muslimane gurale u Handžar diviziju."

Kada se uzme u obzir da su ove zaista monstruozne klevete izrečene upravo u vrijeme kada se, kroz historijske mitove, manipulacije i otvorene laži, "Handžar divizija" od strane velikosrpskih nacionalista (i njima naklonjenih političkih, akademskih i medijskih krugova) nastoji javnosti predstaviti kao paradigma bošnjačkog učešća u II svjetskom ratu (i na taj način, implicitno, Bošnjaci prikazati kao fašistički simpatizeri, saradnici nacifašista, genocidni narod) - onda se Dizdarevićev istup ne može pravdati njegovim totalnim nepoznavanjem historije. Uprkos činjenici da je gospodin Dizdarević u mnogim slučajevima dosta učinio na zaštiti ljudskih prava (uključujući i kontroverze oko tzv. "Alžirske grupe" - što se mora uzeti u obzir kada se donosi sud o njegovoj ličnosti) - u ovom se njegovom istupu može prepoznati duboko usađena mržnja prema svemu onome što je komunistička (ujedno i kriptovelikosrpska) ideologija usađivala učenicima "crvenih medresa" u čijim su klupama sjedili i Srđan i mnogi njegovi prezimenjaci, kao i dobar dio Bošnjaka i drugih ljudi koji se danas busaju u prsa svojim (navodnim) antifašizmom.

Na Dizdarevićev istup oštro su reagirali iz UG Mladi Muslimani - njihovu reakciju, uz koju je prenesen i polemički tekst profesora Mustafe Spahića - možete pročitati na web-stranici njihovog udruženja. 

Iz gornjeg citata se vidi da Dizdareviću očito smeta zakon o rehabilitaciji žrtava komunizma, kao i antikomunizam Mladih muslimana, koji zajedno s njihovim navodnim "kleronacionalizmom" (ovakve kovanice su u komunističkom agitpropu bile redovna pojava) po nekoj iskrivljenoj komunističkoj logici automatski znači da su oni onda, ko biva, Bošnjake "uvlačili u zagrljaj" nacizma. Ono, krajnje pojednostavljeno i vulgarno banalizirano - ko je antikomunist, odmah je i fašist!

Srđan Dizdarević nije jedini. On je samo jedan karakterističan primjer čitavog jednog načina razmišljanja, da ne kažem mentaliteta, ljudi koji se u postratnom BH društvu ističu i nameću kao nosioci antifašističkih ideja, istovremeno uzimajući si za pravo da budu njihovi isključivi nosioci i tumači. Drugim riječima, prisvajaju si monopol na antifašizam.

Naravno, Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481, izglasana godinu dana nakon inicijative devet nevladinih organizacija, potvrđuje nekoliko stvari koji iz nje proizilaze i s kojima bi antifašisti tipa Dizdarevića, Galića i njima sličnih trebali da budu načisto:

- komunističke sisteme odlikuju teška kršenja ljudskih prava i zločini koje treba osuditi - ukratko, komunizam je zločinački sistem! Nema tu sad pravdanja tipa: "nije u Jugoslaviji bio 'pravi' komunizam, lijepo se živjelo, bio visok standard, svugdje se moglo putovat bez vize", itd. itd. Jednopartijski sistem + nedostatak demokracije i slobodnih izbora + "verbalni delikt" = totalitarizam. Sve ostalo je dodatni plus ili minus, ali ne može pretegnuti nad ovom činjenicom.

- antikomunizam nije nešto negativno, dapače - on je poželjan, baš poput antifašizma!

- žrtve komunizma zaslužuju razumijevanje i saosjećanje. Makar bili i Mladi muslimani. Ili Volksdeutscheri. Ili makar bili pripadnici četnika, ustaša, balista, ovih ili onih fašista - ukoliko su likvidirani bez sudski utvrđene krivice. 

Međutim, poistovjećivanje antifašizma sa komunizmom (te, implicitno, antikomunizma sa fašizmom) nije ono što je toliko sporno. Druga stvar, ono vezano za MM, "handžar divizije" i slične nebuloze - daleko je opasnije i to je što bi trebalo da zasmeta svakoga Bošnjaka i, uopće, svakog poštenog građanina koji poznaje historiju II svjetskog rata na ovim prostorima. 

Dakle, kod svih ovih samoproklamiranih antifašista, poput SUBNOAR-a, UABNOR-a, Društava "Josip Broz Tito" i njima sličnih, pokušaji da se pronađe bošnjački ekvivalent četnicima i ustašama, bošnjački ekvivalent srpskim i hrvatskim fašističkim pokretima, ne samo da su povijesno neutemeljeni, već su i politički izuzetno opasni. U duhu one "mir, mir, mir - svako je (podjednako) kriv". O svim mogućim implikacijama i konsekvencama koje iz te iskrivljene slike povijesti mogu proizići (poput one, Mladi muslimani su bili fašisti -> Alija Izetbegović je bio Mladi musliman -> Alija Izetbegović je bio fašist -> Republika BiH, predsjednik koje je bio Izetbegović, i Armija RBiH, čiji je vrhovni komandant bio opet Izetbegović - fašističke su tvorevine) - da i ne govorim.

 Znači, osim što ta antifašistička gospoda treba da raščiste s brkanjima i poistovjećivanjima komunizma i antifašizma, treba da shvate da bošnjački ekvivalent četnicima i ustašama NE POSTOJI, treba da im je jasno da Bošnjaci u II svjetskom ratu NISU imali "svoj" fašistički pokret, za razliku od Hrvata i Srba. To je historijska činjenica i ona ostaje, ma koliko se ne uklapala u ideološke šablone gospode samoproklamiranih antifašista à la Jure Galić & Srđan Dizdarević.

Naravno, ne treba praviti grešku i ići u drugu krajnost, pa tvrditi da je uzrok tome nekakva navodna urođena dobrota, "merhamet" bošnjačkog naroda. Bošnjaka je u II svjetskom ratu, na žalost, bilo na svim zaraćenim stranama, u svim vojskama. To je tragedija jednog nacionalno nesazrijelog naroda, sa uglavnom nacionalno nesvjesnom političkom i intelektualnom elitom, pocijepanom po svim šavovima.

Naš istinski antifašizam 

Koje su to, dakle, istinske tradicije antifašizm, koje svi - neovisno o našem političkom opredjeljenju, - treba da njegujemo i da na njih budemo ponosni?

Napisah da je bošnjački narod u II svjetskom ratu bio pocijepan, podijeljen, bez jedinstvene političke ideje oko koje se okupio. Jeste, dobar dio Bošnjaka učestvovao je u antifašističkoj borbi od početka. Ali, kada spominjemo antifašističku borbu i antifašizam, moramo imati na umu da to nije samo nekakva kolektivna kategorija, već i individualna. Nisu antifašisti bili samo oni koji su se borili u NOVJ, već i oni pojedinci na drugoj strani, koji su istinski, u srcu prezirali svo zlo koje se dešavalo ljudima, a koje označavamo nazivom fašizam. Mujo Hodžić Crni, mlad, inteligentan i hrabar seljak s Romanije, koji je još 1941. osnovao prvu bošnjačku partizansku četu, koja je ubrzo prerasla u bataljon - sigurno jeste antifašist. (Uprkos ne tako slavnoj ulozi u poraću, ali nebitno.) Ali, isto je tako antifašist onaj Meho Dželilović, ustaša iz Čapljine, koji je odbio da učestvuje u ubijanju pohapšenih Srba kod samostana u Humcu kod Ljubuškog, pa je strijeljan i bačen u jamu zajedno s njima. Antifašist je i Huso Joldić iz nama susjedne Sladne, koji je kao ustaša upućen u Jasenovac, gdje je odbio da učestvuje u zločinima i gdje ga je snašla ista sudbina kao osamdeset i kusur hiljada ostalih žrtava tog zloglasnog gubilišta. Antifašisti su i stotine drugih ljudi poput njih. Antifašisti su bili i oni predstavnici vjerske i svjetovne inteligencije - među njima i mnogi Mladi muslimani - koji su u svim značajnijim bosansko-hercegovačkim gradovima još 1941. inicirali i pokrenuli potpisivanje rezolucija kojima se osuđuju fašistička divljanja i teror, od kojih su mnogi u poraću kao "reakcija" i "narodni neprijatelji" truhnuli po komunističkim zatvorima.

Naravno, Bošnjaci moraju da budu ponosni na svoje učešće u antifašističkoj borbi, moraju da budu ponosni i na događaje poput zasijedanja ZAVNOBiH-a, i na ljude poput Pašage Mandžića, Avde Hume, Hasana Brkića, Hamdije Omanovića, Salima Ćerića, itd. itd. Moraju da budu ponosni na svoje učeščće u NOP-u, na svoj udio u NOVJ, na 16. muslimansku udarnu brigadu, na 8. krajišku brigadu, na Unsku operativnu grupu. Moraju da budu ponosni na činjenicu da je upravo 16. muslimanska brigada prva partizanska jedinica koja je ušla u Sarajevo.

Jeste, bilo je tada i mnogo Bošnjaka koji su se, silom prilika, našli i na drugoj strani. Na hiljade je Bošnjaka palo od komunističke ruke, manje u borbi, a više na gubilištima poput Bleiburga. Na stotine je ljudi i sa gračaničkog područja 1945. napustilo svoje domove, sa (tada regularnim) jedinicama oružanih snaga NDH su "odstupili" - da se više nikad ne vrate. Sve su to izuzetno bolne stvari, i bolne i kontroverzne, i politički osjetljive. Bošnjaci su kao narod, a i Bosna i Hercegovina kao zemlja, nepunih pola stoljeća nakon što je svijet slavio pobjedu nad fašizmom postali žrtve jednog drugog fašizma. Na svu sreću, 1992. godine, Bošnjaci su se skoro svi našli na jednoj, pravoj strani, u jednoj vojsci, na jednoj - antifašističkoj fronti.

Paradoksalno je što se taj novi fašizam, velikosrpski, izrodio upravo iz jugoslavenskog komunizma; vojska koja je rušila bosansko-hercegovačke gradove, ubijala žene i djecu, protjerivala ljude - ista je ona vojska koja se razvila od Titovih partizana, a nosioci velikodržavnih koncepata koji su narnuli na Bosnu i Hercegovinu bili su upravo bivši komunisti. Tu činjenicu monopolisti iz UABNOR-a također ne mogu da prihvate, njima je draže da stvari posmatraju po obrascu da su se udružili nekakvi "nacionalizmi", koji su zajedno razyebali Jugosalaviju, uništili "bratstvo i jedinstvo", a onda se iz njih izrodio zajednički fašizam, oličen u neo-četništvu, neo-ustaštvu i, bezbeli, novom "mladomuslimanstvu". Lijepa konstrukcija, ali poput svake iluzije - sasvim neutemeljena, a može da bude i kobna. Može da bude kobna, jer je na fonu one priče o podjednakoj odgovornosti za disoluciju Jugoslavije i krvave ratove koji su je pratili, a znamo dobro kome takva priča odgovara.