U, jebem ti život!

21 01 2008

 

 

Danas je, ko biva, najdepresivniji dan u godini. Tako barem piše na Dnevnik.hr portalu. Nekako su i to uspjeli izračunat.

Istina je danas da je dan osvanu maglovit (i smogovit), tmuran, siv, nikakav, da je smrad od onog dima iz kotlovnica naprosto nepodnošljiv i da ujeda za grlo i da sam kašljao k'o tuberan kad sam jutros stigao na posao. Istina je da imam nekih problema sa poslom ili bolje reći oko posla, uzrokovanim intrigama i podmuklim udarcima zavidljivaca, đubradi i moralnih ništica, neljudi za koje sam mislio da su mi prijatelji. Istina je da sam čuo da je cura koja mi se onako sviđala i čiji broj sam dobio još prije mjesec dana (i "nije mi se dalo" da je nazovem) odnedavno ima za momka nekog peškirića. Ma sve nebitno, jer otkad je svijeta - bilo je šupčina, a dokle bude svijeta - bića i ženskinja. A i smog se nekako predevera, jer ima ga samo otprilike jednu trećinu godine.

Dan je izašao na lijep & sunčan, digao sam platu, nemam "neostvarenih novogodišnjih planova", pa nije bilo više razloga za depresiju.

Al', u lijepu materinu, odem do "Konzuma" da načnem platu, natrpam korpu (e tu sam se zajebao, jer sam očito trebao uzeti kolica) i povrh stavim bocu vina, i odšetam do rafe s čokoladama. I dok sam se nageo i pogledom tražio onu gorku ("Kandit" ili "Zvečevo" ) čokoladu s čilijem, u bijelom omot, KRRRHH!!!!, ode ona boca u p.m., razli se vino po objektu, ispala iz korpe. A sav onaj narod, kupci, odmah skupi, izdreljili oči ko da sam se eksplozivom opasao. I jebiga, dovoljno da mi pokvari dan.

 Inače, uvijek mi se i stalno to dešava da negdje nešto razbijem, da mi ispadne viljuška ili nož, da prevrnem čašu ili prolijem kafu. Kad sjediš u društvu i kad imaš sreće da ne uprskaš ni sebe ni drugog, uvijek možeš potegnuti glupu "ispriku", na tvoju je stranu - tebi dobit! Ali desilo mi se skoro u FILMU, sjedio sam (čekao prijateljicu koja je mogla doći tek za nekih pola sata), i naručim kafu i vlahov. I potegnem nešto rukom (da otresem pepeo), ode onaj vlahov u p.m., prosu se po stolu. I koji bed - kud u po dana sam sjedim i naručujem ŽAP ko zadnji kronos, kud proljevam…

A još gore, prolio sam tako kiselu u kabinetu općinskog načelnika, i još mi je neka psovka izletila…

A bilo je i gorih scena, koje neću opisivat na blogu, pošto bi ih trebao što prije zaboravit, ali ova poslijepodnevna pizdarija s vinom me podsjeti na sve te bedove,

ma ko što kaže Milić Vukašinović,

Jebem ti život!