E d d i e

 

    Ovom prilikom donosim jednu staru fotografiju. Kada kažem loša fotka, mislim prvenstveno na njezin "tehnički" kvalitet - skenirana je sa presnimka, koji je prije nekih 23-24 godine načinjen sa originala koji je, opet, očito bio u ne baš najboljem stanju. Zato fotografija sama po sebi i nije lijepa, a na prvi pogled - pet-šest ljudi sjedi za stolom na verandi, fes i rakijska flaša - reklo bi se da nije ni Bog zna šta vrijedna niti interesantna. Na prvi pogled, jer ova fotografija, događaj ovjekovječen na ovoj fotografiji, likovi na njoj - i "oko nje" - i njihova sudbina predstavljaju jednu vrlo lijepu priču.

 

 

 

    Sama fotografija je snimljena u Gornjoj Lohinji, u zaseoku Žuže, 1942. godine, po svoj prilici u ranu jesen. Na njoj su četvorica Gračanlija - antifašista, koji su došli posjetiti porodicu i rodbinu Todora Žuže, mještanina Gornje Lohinje kojeg su ustaše uhapsile i otpremile uzloglasni logor Jasenovac. Tom prilikom, Žužinoj porodici je uručena tzv. crvena pomoć - prilog u novcu, hrani i potrepštinama koji su ilegalci - članovi Komunističke partije i SKOJ-a skupljali i donorali porodicama umrlih, ubijenih i zatvorenih članova, simpatizera i sirotinje uopće. Zaista, s ove vremenske distance kada se gleda, u pitanju je zaista lijep gest - pomoć čovjeku odvedenom u logor, Srbinu, i to od strane (uglavnom) Bošnjaka. To samo po sebi dovoljno govori o plemenitosti, otvorenosti, humanizmu, ali i antifašizmu tadašnjih Gračanlija. 

 

    Da ne duljim dalje: prvi s desna, u bijeloj košulji, sjedi Mustafa Ustavdić, obućar, do njega je Đuro Pavlović, zemljoradnik, zatim Mehmedalija Sarajlić i Atif Čajić, obojica obućari, te Ismet Šaković, fotograf. Od ljudi na ovoj fotografiji, jedino je Mustafa Ustavdić bio komunist, ilegalac, član Komunističke partije i sekretar partijske ćelije u Gračanici. Đuro Pavlović je tek u prijeratnom vremenu bio povezan sa SKOJ-em, dok ostala trojica nisu bili komunisti, ali jesu antifašisti, a usput - i Ustavdićevi jarani. Lijep primjer da antifašizam nije samo monopol komunista i "crvenih", kojeg neki  i danas prisvajaju, ali o tom potom. (U stvari, o tom u jednom od narednih postova.)  

 

    Todor Žuža je rođen u Gornjoj Lohinji 1912. godine, do rata se bavio zemljoradnjom. Uključen je u pripreme ustanka 1941. godine - po Lohinji je sakupljao oružje zaostalo od bivše jugoslovenske kraljevske vojske i dostavio ga Ozrencima. Kada su Ozrenci 23. augusta 1941. napali Gračanicu, iz Gornje Lohinje je sa nekoliko mještana krenuo i Todor. No, u zao čas, pošto su se srpski ustanici već sutradan povukli iz Gračanice, dok su Todora u jednoj šumi uhapsili pripadnici paravojne milicije okupljene oko ustaškog logora iz Gračanice. Ustaški logori su, inače, bile kotarske organizacije Ustaškog pokreta, analogno kasnijim općinskim komitetima Saveza komunista. Tako je on dospio pred logornika Franza Taborskog i zloglasnu braću Gadže i umalo nije završio poput onih šest Srba koje su Gadže strijeljale dolje niže štamparije. Za njega je intervenirao neki poznanik, tako da je upućen u zatvor u Tuzli, gdje je proveo par mjeseci. Žuža je ponovo je uhapšen krajem marta 1942. godine u jednoj raciji, zajedno sa većim brojem odraslih muškaraca iz Gornje Lohinje. Raciju je izvela 13. djelatna bojna Ustaške vojnice, koja je bila smještena u Gračanici; uhapšeni su najprije otpremljeni u Tuzlu i predati tamošnjim organima redarstva, a ovi su većinu njih otpremili u Jasenovac. U tom logoru, Žuža je proveo dvije godine, sve do kraja maja 1944. gidine. Tada je sa četiri druga pod prilično zagonetnim okolnostima uspio pobjeći.

 

    Naime, njih četvorica su određeni da čuvaju svinje, a za čuvara im je određen neki mladi ustaša. Tom prilikom su sva petorica pobjegli u partizane, na Kozaru. Kasnije je Žuža prešao u sastav 18. hrvatske brigade, u kojoj se borilo i dosta ljudi s područja Gračanice. Tu je bio ekonom štaba, potom ekonom brigadne bolnice, sve do kraja rata. Pretkraj rata je primljen za člana KPJ, čime mu se otvorio put za razne poslijeratne rukovodeće funkcije.

 

    Mustafa Ustavdić je dosta interesantna ličnost, pa može se reći - i poprilično kontroverzna. Rođen je u Gračanici 1917., u siromašnoj porodici, završio je obućarski zanat i patio se kao pomoćni obućarski radnik (pošto nije mogao otvoriti vlastitu radnju) od Gračanice preko Teslića do Banja Luke. Njegov predratni život predstavljao je stalnu borbu sa siromaštvom, bijedom, nezaposlenošću i brutalnim izrabljivanjem radnika, pa tako nije ni čudo da se pred rat povezao s komunistima. Primljen je i u KPJ, a u toku rata jedan je od glavnih ljudi tzv. partijske ćelije u Gračanici. Dosta se angažirao na pokušaju pridobijanja legionarskog, a potom ustaškog zapovjednika, Ibrahima Pjanića za NOP. Zbog svega toga, na kraju je od viših partijskih glavešina - koji su već tada prema svim protivnicima zagovarali beskompromisan i krajnje brutalan stav, koji je kasnije doveo do užasnih zločina (Bleibuerg, itd.) - kažnjen isključenjem iz Partije, dok je partijska ćelija u Gračanici raspuštena.

 

    Krajem februara 1945., kada su partizani zauzeli Gračanicu, Ustavdić je izabran za sekretara Mjesnog narodno-oslobodilačkog odbora. U tom periodu, desila se jedna poprilično ružna stvar. Mustafa Ustavdić, koga velika većina ljudi pamti kao izuzetno prijatnog čovjeka, dobronamjernog, skromnog, u smrt je poslao jednog od svojih prijatelja - fotografa Ismeta Šakovića, koji na gornjoj fotografiji sjedi prvi s lijeva.

 

    Ismet Šaković, prvi Gračanlija fotograf, je rođen 1920., u porodici trgovca i knjižara hafiza Velije Šakovića. Fotografijom se počeo baviti još kao dječak, kasnije je polagao fotografski zanat u Tuzli i otvorio vlastiti fotografski studio, najprije u donjem dijelu čaršije, a potom u vakufskoj zgradi koja se nalazila ispred Osman-kapetanove medrese. Pokazivao je dosta sklonosti za reportažnu fotografiju i snimio je veći broj interesantnih prizora i događaja Gračanice 30-tih i ranih 40-tih godina prošlog stoljeća. Ismet je pripadao je onoj skupini ljudi koji su u burnim danima II svjetskog rata nastojali sačuvati živu glavu, pa je izbjegavao svaku vojsku (iako je obavljao neku dužnost u štabu Gračaničke domobranske dobrovoljačke bojne, popularne "legije"). On je u kući svog oca, trgovca i knjižara hfz. Velije Šakovića, u jednom "trapu" u podrumu uredio skrovište u koje se zavlačio prilikom racija na vojne obveznike - u više prilika, zajedno s njim se skrivao i Mustafa Ustavdić. Kasnije, kad su došli partizani, Ismet - koji se tek bio oženio - opet se sakrio u isto skrovište, ali je Mustafa, koji je tada postao fora i paradirao s mašinkom na ramenu gore-dolje čaršijom, prokazao Ismeta mobilizacijskoj komisiji, pa je ovaj ženi mogao samo zapjevati "O partigiano, portami via, o Bella ciao, ciao… " Uglavnom, nakon par mjeseci poginuo je na Romaniji ("E se io muoio, lassù in montagna…"), ne dočekavši da vidi svoje novorođeno dijete. Mustafa je, navodno, prokazao i Ismetovog oca - lično je došao sa nekakvim partizanima, pokazao gdje je ovaj sakrio dio trgovačke robe (za što je kao kućni prijatelj, naravno, znao) i još se izderao na njega: "Majku ti tvoju, od koga si ovo krio?!" Partizani su onda, naravno, temeljito opelješili knjižaru i opljačkali svu pronađenu robu.

 

    Ovakvi postupci će izazvati nevjericu i sumnju kod ljudi koji su poznavali Mustafu Ustavdića, kojeg velika većina njih smatra izuzetno prijatnim, skromnim, vrlo finim i dobronamjernim čovjekom, pravim gospodinom. Šta li je dovelo do toga da se jedan takav čovjek spusti na nivo denuncijanta koji ne štedi ni svoje prijatelje? Odgovor je za historičare poznat i jednostavan - totalitarna ideologija, u ovom slučaju komunistička, dehumanizira čovjeka, ljudi postaju slijepi poslušnici i robovi Partije, Ideologije - onda kada ih se ta Partija odrekne, spremni su na sve, apsolutno na sve - da dokažu svoju privrženost, pokajanje, ispravnost. Tada jedino Partija postaje važna, a sve ostalo: prijatelji, komšije, rodbina, čak i vlastita porodica, pa i vlastita ličnost - nebitno. Tako je i Mustafa, da bi dokazao svoju revnost i odanost Partiji, učinio to što je učinio, učinio to zbog čega ga je kasnije, kako pričaju, grizla savjest i zbog čega je izražavao kajanje. Takvi postupci su mu se, možda, i isplatili, jer je pred sam kraj rata ponovo primljen u Partiju. Činilo se da mu se otvara put za napredovanje.

 

Međutim, u jednom je trenutku Mustafa postao - neprijateljski element. Bilo je to u vrijeme obračuna sa "Informbiroovcima" (IB-ovcima), kada je jugo-komunistička inkvizicija pospremila iza rešetaka ne samo istinske Staljinove pristalice, već i gomilu ljudi na koje je tek pala sumnja da daju Staljinu "pravo prvenstva" u odnosu na Tita. A i onih ljudi koje je neko optužio, osumnjičio ili prosto oklevetao i objedio da su za IB i Rusiju, a protiv KPJ. Iz Gračanice je tako veća skupina ljudi zaglavila na zloglasnom Golom Otoku, gdje su preživjeli neopisive psihičke i fizičke torture. Adem Osmanbegović, Velo Šuput, Safet Kurtagić, Hivzo Šabović, Slobodan Pavlović, Hasib Ejubović… Među njima je bio i Mustafa Ustavdić. Čak i po povratku s Golog, kada su se ovi ljudi koliko-toliko uključili u normalne tokove života, uvijek su im drugovi iz UDB-a (SDB-a), Komiteta i kojekakvi DSZ nabrijani špijuni dežurali za vratom. Mnogi od njih su kasnije postali članovi Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), neki čak i Saveza komunista (dotadašnja KPJ), ali skoro do kraja su ostali nepodobni i sumnjivi. Što se tiče Mustafe, svoj radni vijek je okončao u "Fortini", a u lokalnoj politici zbog svojih "grijehova" nije naročito napredovao, za razliku, recimo, od Ozrenca Đoke Šešlaka, čovjeka koji nema koju funkciju nije obavljao u ondašnjoj lokalnoj vlasti. Gračanički "Informbiroovci" su jednoglasno za svoje stradanje krivili upravo Đoku (naravno, ne javno, već u krugu najužih prijatelja i porodice). Mustafi Ustavdiću se čak i 60-tih godina kao "sumnjivom elementu" nije vjerovalo, ne samo zbog greški "na liniji IB-a": znali su tadašnji partijaši iskopati i njegov "oportunizam" i "pregovore s legijom". Đokino koketiranje s četnicima i zauzimanje za uhapšene četničke odmetnike, jatake i ratne zločince u poraću (posebno kod kontroverznog Teufika Selimovića Buđonija, brata književnika Meše i glavnog OZNA-ša za tuzlansko područje, koji je u slobodno vrijeme imao hobi sličan današnjim političarima: krkanje janjetine, pijančenje i trpanje maloljetnica u limuzine) - niko nije spominjao.

 

    Uglavnom, s današnje vremenske distance kada se gleda, može se reći da je sreća što Gračanica imala jednog Mustafu Ustavdića i ljude poput njega. Ma šta u svojim dokumentima govorile kojekakve partijske komisije, ma šta i nesretni Mustafa radio 1945., sve ono što je učinio u toku prve tri godine rata, učinio je za dobro bošnjačkog naroda, za dobro Gračanice i njezinih stanovnika. Uključujući i neuspjele pregovore s Ibrahimom Pjanićem, koji su propali krivicom komunističkih rukovodilaca koji su stajali iznad Mustafe.

 

    Može se, isto tako, reći da je sreća što Gračanica imala ljude poput ovih na fotografiji, koji u u jeku rata, mržnje, ubijanja, osjetili jednu građansku, ljudsku dužnost da pomognu porodici čovjeka u nevolji.