E d d i e

Ovako, da iskoristim priliku pa da svim čitateljima i posjetiteljima bloga čestita, Kurban-Bajram, traficionalnim pozdravom: Bajram Mubarek Olsun. Bez onog "šerif", koji po svemu sudeći predstavlja nekakvu novotariju: na našim starim čestitkama, uvijek stoji samo "Bajram mubarek olsun". Bez "šerifa".

Anyway, prošli Bajram nisam bio u prilici čestitati na blogu, jer je dan uoči Bajrama uslijed prekomjerne potrošnje električne energije (uslijed, opet, prekomjernog pečenja baklavi i pita, te rada grijalica i bojlera) došlo do nekakvog kolapsa ili kako se to već kaže, pa je nestalo struje u cijelom gradu. A to je za posljedicu imalo da se sjebao internet i kablovska televizija. Sinoć je također došlo do nestanka struje, al' što se tiče interneta - izgleda da je sve OK.

 Evo da ne duljim dalje, prenosim ovdje jednu lijepu priču Hasana Kikića, koji je, uz Derviša Sušića, moj omiljeni književnik. Komentar nije potreban, svako ko pročita i kome je Bog podario razum, izvući će pouku. Spomenutu priču je, malo uobličenu i  neznatno izmijenjenu na kraju, Kikić objavio i u svom romanu "Bukve", jednom od najboljih bošnjačkih socijalnih romana.

Još jednom od mene - sve najbolje za bajramske blagdane i neka vas sreća prati.

*    *    * 

 Hasan Kikić

PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU 

 U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela, Biram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vijori preko njiva, nove gaće seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i revanije, miriše pečeno meso, Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Dupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe kroz sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoće. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan ni žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela. I ide tako od kuće do kuće, otškrine vrata, proviri, otškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? imaovnetine? ima li pečenja? ima li pita? revanije ima li? lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram ulazi i gladi pupak, i veseo je, i kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, i sva se čeljad smije. Došao Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu; kod mene! - reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama, i trese naherenim brkom, a oči se priklapaju pijano, i sito, i pospano; on zavraća glavom, naređuje da otvore vrata i prozor baš onaj više njegove glave, njemu se podriguje, bravetina je začepila sve rupe i šupljine po njegovom stomaku, i stomak se napinje i raste, a od toga napinjanja i rastenja pucaju pućenice i trbuh se pomalja dlakav i nabuho, ženo, sunce te nebesko ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu…

Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće otškrine vrata, proviri, otškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? Nema ništa, ništa nema? Bajram otvori vrata širom, okrene se natraške i džilitne.

Đulaga Kokin je sjedio nepomično. Kao panj je sjedio. Onda se naglo strese. Pukla je prangija pred Hadžibegovim konakom. Neko pijano urliče i urlik izranja iz magle i snijega i surovo reže uz jarke. Negdje kubura odlajava potmulo kao  da udaraju nogom u praznu kacu. Đulaga tupo zuri u pećnjake i oni mu liče na velike iskopane očne duplje. Dva i tri pet, sedam i pet dvanaest, i tri petnaest. Petnaest pećnjaka na peći Đulage Mehića Kokina. Đulaga broji pećnjake i odjednom više ništa ne misli. A maloprije Đulaga Kokin je mislio. Prebroji pećnjake još pet puta, a onde, mu se učini kao da je negdje nešto izgubio. I od toga se negdje u njemu nelagodno provuče hladan osjećaj (on ne bi znao reći gdje). Okrene glavu i naglo htjede da učini pokret, kakav bilo pokret: da ustane ili da strugne nogom o klupu, da pritisne pesnice na sljepoočnice, ili da se protegne, ili da prelomi zglavke na prstima — ali se odjednom sjeti. Sagne glavu i obuhvati šiju dlanovima; ide tako Bajram od kuće do kuće… Đulaga i ne htijući zaveze se. Ispred mreža njegovih dugačkih trepavica kao traka provuče se slika:

Kao mekano pamučno tkanje meko i prhko i u slapovima naliježe siječanjsko vrijeme, u snijeg potanja krajina, Hadžibegov konak se svjetluca, daleko u brijegu, zimska noć, noću oči Bajrama, kroz to gusto mekano padanje gazi Đulaga Mehić cjelcem i cjelac škripi, u njega gori mekano ušno meso, on razdragano korača, njegovo srce treperi uzbudljivo. Sutra je Bajram, a on se noćas ženi, on evo ide po Hadžibegovu kravaricu Nafu, ona će sada pobjeći s njime da niko ne vidi, nju će uvesti stara Umiša… Đulaga Mehić ne korača, on pliva, on brekti od nekog silnog oduševljenja, u njemu se sve razmiče i širi, on bi posrnuo da se ne procikne. Nafo, grlo bijelo, utušiću te do svitka, Nafo, medeni kolačiću, pregrišću te do Kokina. Pliva Đulaga Kokin, krajina potanja u meko snježno tkanje kao pamuk, iz njega prokulja divovski pocik i zareže sniježnu noć, negdje lane potmulo, negdje mine svjetlo ko zvijezda kad padne … Onda je Đulaga Mehić rađao djecu i othranjivao, orao pet dunuma Hadžibegove zemlje "napola", djeca rasla, Bajrami ulazili u kuću Đulage Kokina, a Nafa kuhala pite i pekla gurabije i revanije, Bajram bio obijestan i veseo, Đulaga Mehić Kokin zavozi se, polupijano se klati i sito se podriguje. Onda opet vrijeme, ko vrijeme, prolazi, Bajrami se pomiču svake godine za deset dana, sinovi Đulagini podrastu i požene se, s Đulagom se podijele. Star Đulaga i stara Nafa, Đulagin sin Avdan ne ore Hadžibegove zemlje, ali je ne ore ni Đulaga Mehić, a Bajrami još uvijek obilaze sela i gradove, vijore i plivaju kroz snježne noći po prostranim krajinama, idu od kuće do kuće, otškrinu vrata, provire, zirnu na sto…

Puče u bravi na sobnim vratima. Đulaga se strese. Srcemu glomnu u vratnoj žili.

- Ti ishladio sobu? Koji te je bijes popo, stari? koji ti se…

- Marš, kujo, marš, zavezo sam se… a ti na me ko Hadžibegova žuja!

- Zavezo se! A šta ćeš večerati!? Zavezo se, a ja u prošnju po čanak kukuruzna brašna! Zavezo se, a vatra se utrnula… pseto bi krepalo od zime!

Đulaga ponovo osjeti nešto nelagodno, hladno, negdje u sebi, i naglo se diže, naglo učini tri koraka i naglo zastade kod sobnih vrata, i naglo se ponovo vrati do klupe. Napolju je padalo u slapovima i uporno zaravnavalo sve izbočine i udubine po cijeloj krajini. I uporedo s tim padanjem je neprimjetno lijegala siječanjska noć po Đulaginom dvorištu, a Đulaga je uporedo s tim osjećao još jače neugodan leden hlap u svojoj nutrini, i od toga najednom ga zazeblo, zastrašilo, pognalo kao sa svih strana, kao iz samog njega, iz njegove nutrine, zatim kao odozgo, kao sa svih strana…

- Bila sam kod Hadžibegovih… taman će nam oni poslati drob, zaklali su dvoje. I sutra će troje…

U peći je počelo gorjeti, i na otvorena vratašca suče modrožuta svjetlost, i sjene se po sobi protežu i zavaljuju.

- Ni ove nas godine niko ne pozva na večeru - žvaće u svijetu tih žena Nafa - bar da se čovjek jedanput ljudski najeo i napio …

Đulaga se naglo trže, naglo korači do vrata, naglo ih otvori i naglo zalupi njima.

…a ko nas može i zovnuti - pregrize Nafa za se.

Kad je voda u loncu uskuhala, Nafa napipa solnicu i dvaput uze među prstima, pa je zasoli, i u tu slanu vodu strese brašno i zamijesi ga. Malo zatim otškrinu vrata i zovnu:

- Hajde, stari! - i zatvori vrata.

Stari ne dođe. Ona ponovo otškrinu vrata.

- Hajde, šta si pomahnito, ohladiće se pura! - i ponovo zatvori vrata.

Stari se ni sada ne pojavi.

Onda Nafa izađe pred kuću. U Avdanovu sjeniku nešto zaškripa i nešto se odvali. Ona pođe u sjenik. A onda najedanput zajauka.

Potrča u snijeg. U mrak. Do Avdanovih. Otvori vrata na sobi. Mrak i sjene. Sjene se pomakoše kao utvare. Nafa se sledi. I sablasno zacvokota.

- Objesio se stari.

Sjene se opet pomakoše kao sablasti.

Ide Bajram od kuće do kuće, otškrine vrata, proviri, otškrine druga vrata i zime na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenog mesa? ima li pita? revanije? ima li lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram, Bajram ulazi i veseo je, i obijestan je, kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, sva se čeljad smije. Došao je Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama i trese naherenim brkom, a oči mu se priklapaju pijano i sito i pospano, on zavraća glavom, njemu se gadno podriguje, masti burlaju po prostranom kokinskom trbuhu, trbuh se nadima od plinova, plinovi pušu, plinovi se provlače, u svrcima se uspinju čak do malog mozga.

Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće: otškrine vrata, proviri, otškrine druga, zirne na sofru - šta ima? samo jedan mrki zemljani lonac? samo pura? tvrda ko čerpići od ilovače? Ah, da, ovo je kuća Đulage Kokina Mehića.

Eno tamo su položili Đulagu ispod one iste grede na kojoj se je objesio. Dva velika izbuljena oka, bjeloočnjače kao navoštene, i jezik debeo i modar kao slezena prionuo za pepeljastu sijedu bradu Đulage Mehića.

Prije par dana, Fruit je pronašao i skenirao veći broj starih fotografija, te ih objavio u svojoj galeriji, a četiri od njih je predstavio i na svom blogu.

Među ovim fotkama ima zaista vrlo interesantnih - na nekima se vidi izgled gračaničke čaršije prije sedamdeset i kusur godina, na drugima tradicionalna nošnja, itd. Međutim, pažnju su mi posebno privukle tri fotografije iz Drugog svjetskog rata, pa ne mogu odolit da ih ne prokomentarišem.

Na prvom mjestu, posebno sam oduševljen fotografijom Emina Šestana, u SS uniformi.

 Fotografije iz perioda 1941.-1945. imaju posebnu vrijednost, i za historičare i za kolekcionare, ali dobar dio njih je do danas propao, osobito kad se radi o fotografijama pripadnika tzv. "neprijateljskih formacija". Uslijed specifičnih društveno-političkih prilika, takve fotografije su za vrijeme komunizma uništavane. Čak i danas, mnogi će ljudi - uslijed predrasuda i ideologiziranih predstava o II. svjetskom ratu - poderati i baciti u smeće sliku svog djeda ako na uniformi prepoznaju amblem njemačkog orla ili ustaško 'U'.

Momci na slici evidentno pripadaju nekoj SS jedinici, tačnije: Waffen-SS jedinici, s obzirom da su uniforme maskirne boje (koje su uglavnom dodjeljivane pripadnicima elitnih Waffen-SS formacija), a i Hoheitszeichen (njemački orao) nalazi se na rukavu, a ne na prsima kao kod pripadnika Wehrmachta. Bošnjaci su služili u dvjema Waffen-SS divizijama, 13. Waffen-SS gorskoj diviziji Handžar i 23. Waffen-SS diviziji Kama. O ovim divizijama, kao i o raznim vojnim formacijama koje su popunjavane pretežito bošnjačkim ljudstvom imam, ako Bog da, namjeru pisati na ovome blogu u dogledno vrijeme. Za sada evo samo par enciklopedijskih podataka:

Prva od spomenutih divizija, formirana je u proljeće 1943. godine. Da bi se ta činjenica pravilno shvatila, te ispravno interpretirala, potrebno je uzeti u obzir povijesne okolnosti, posebno položaj u kome su se Bošnjaci tada nalazili, u procjepu između ustaške asimilacije i četničkog genocida. Vodeći bosansko-hercegovački građanski političari zagovarali su uspostavu autonomne Bosne i za njezinu realizaciju su se, prirodno, obraćali njemačkom okupatoru. Treba naglasiti da je partizanski NOP u to vrijeme, zbog svog komunističkog vođstva bio dosta odbojan tradicionalno religioznim Bošnjacima, a tu su još bile svježe i uspomene na partizansko-četničko savezništvo u prvim mjesecima rata, koje su Bošnjaci platili hiljadama ubijenih i poklanih civila. 

Nijemci su Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) posmatrali ne kao okupiranu teritoriju, već kao savezničku državu i njihova već zacrtana strategija nije im dozvoljavala bilo kakve političke poteze koji bi destabilizirali tu satelitsku državu i ustaški režim koji joj je bio na čelu. Tako je i ideja o autonomnoj Bosni ostvarenoj pod protektoratom Trećeg Reicha već unaprijed bila osuđena na neuspjeh. Međutim, Nijemci su svakako autonomističke težnje Bošnjaka željeli iskoristiti u vojnom smislu. Pored toga, posebno zainteresiran za vojno angažiranje Bošnjaka muslimana na strani Reicha bio je jedan od najmoćnijih ljudi Reicha, SS-Reichsführer Heinrich Himmler, koji je bio podjednako fasciniran vojnim tradicijama Bošnjaka, te samom islamskom vjerom za koju je tvrdio da je vrlo prikladna za vojnike. Povedeni su onda iscrpljujući pregovori s vladom NDH, koja je pokušavala "odgovoriti" Himmlera da vrbuje samo muslimane (jer da se to moglo protumačiti kao direktna podrška "separatističkim", odnosno autonomističkim težnjama Bošnjaka). Potpisan je i poseban sporazum o osnivanju "Hrvatske SS divizije", u kojem je precizirano da u diviziju budu podjednako primani i muslimani i katolici, ali je na kraju opet bilo po Himmlerovom, te su njemački proglasi i cjelokupna propagandna kampanja za stupanje u Waffen-SS bila u prvom redu usmjerena ka muslimanima.

Sama divizija osnovana je u martu 1943. godine, kao Hrvatska SS dobrovoljačka divizija. U jesen 1943., preimenovana je u 13. SS dobrovoljačku gorsku diviziju, a u maju 1944. u 13. Waffen-SS gorsku diviziju Handžar (Handschar, na njemačkom). Tokom marta i aprila, u diviziju se dobrovoljno javilo nekoliko hiljada Bošnjaka, dobrim dijelom muhadžira - izbjeglica iz od četnika opustošenih krajeva istočne Bosne. Uoči pravoslavnog Božića 1943., desio se posljednji u nizu velikih četničkih pokolja Bošnjaka u Gornjem Podrinju i Sandžaku, u kojem je ubijeno desetak hiljada bošnjačkih civila. Par mjeseci poslije, Nijemci su obećavali ustroj, naoružanje, opremanje i obuku jedne divizije sastavljene od Bošnjaka, koja bi trebala zaštititi bošnjačka naselja, ali i osloboditi ona mjesta iz kojih su Bošnjaci protjerani. Osim toga, onima koji bi se prijavili u Waffen-SS, obećane su visoke plaće, kao i materijalna pomoć njihovim porodicama. Uprkos svemu, odziv dobrovoljaca generalno nije zadovoljio, pa se od ljeta 1943. prišlo i regrutaciji "po sili zakona", pa čak i racijama u kojima se prisilno vrbovalo ljudstvo.

Divizija je formirana u Wildfleckenu u Njemačkoj, zatim upućena na obuku u više mjesta južne Francuske (tokom obuke desila se pobuna u pionirskom bataljonu divizije, u gradu Villefranche de Rouergue, 16./17. septembra 1943.), da bi u jesen 1943. bila vraćena u Njemačku, gdje jeobuka nastavljena do sredine februara 1944. godine. Tek tada je divizija vraćena u Bosnu, nakon dugotrajne obuke koja je trajala punih deset mjeseci. Suprotno onome što je obećavano tokom vrbovanja ljudstva i formiranja divizije, 13. SS diviziji namijenjena je zadaća da od partizana očisti i pacificira oblast sjeveroistočne Bosne. U nekoliko poduhvata, to je uspješno i učinjeno (uz mjestimične teške represalije nad civilnim stanovništvom) - ali u saradnji i savezništvu ne samo sa ustašama i regularnim trupama NDH, već i četnicima. Dalje je divizija sve do jeseni iste godine bila uključena u više iscrpljujućih antipartizanskih operacija na području južno od gornjeg toka Spreče. U jesen 1944. godine, kriza, demoralizacija i val masovnih dezerterstava zahvaća ovu jedinicu, te Nijemci njezine ostatke povlače najprije na Dunav, u borbu protiv Crvene Armije koja je već dotle prodrla, a onda slijedi povlačenje dolinom Mure, prema Austriji gdje su ostaci divizije kapitulirali.

Dobar dio onih koji su dezertirali prešao je u partizanske redove. Više je razloga za to. Prvo, uvidjeli su da od obećane autonomije Bosne i obračuna s četnicima neće biti ništa - umjesto toga, prisiljeni su na borbu, rame uz rame s istim tim četnicima, protiv partizana u kojima se već borio znatan broj Bošnjaka - i koji su obećavali ne samo autonomiju Bosne i Hercegovine, nego i već uveliko obnavljali njezinu državnost. Konačno, tu je i opći nepovoljan položaj Njemačke, za koju je već bilo izvjesno da će izgubiti rat. Na koti Bačkovac iznad Šekovića, nekoliko dana su vođene teške borbe dijelova 13. SS divizije sa 16. muslimanskom udarnom brigadom. Valjda su se i mnogi SS-ovci tada zapitali - kog vraga ovdje radimo?! Već u septembru i oktobru, dobar dio njih je prebjegao u partizanske redove - tako je, na primjer, u selu Bašigovcima kod Živinica u redove 16. muslimanske brigade stupilo oko 200 SS-ovaca (svrstani su mahom u IV bataljon, koji se istaknuo u slamanju posljednjih ustaških utvrđenja na Odžaku 1945.), a pretkraj oktobra, u Maoči je na stranu NOVJ prešlo oko 750 SS-ovaca - što je snaga prosječne partizanske brigade. Među njima je bilo i nekoliko Gračanlija.

Što se tiče ove druge "bošnjačke" SS divizije, 23. SS divizije Kama, ona nikad uistinu nije ni formirana niti je stupila u borbu. Osnovana je u junu 1944. - u nju je prebačen dio ljudstva iz 13. SS divizije, a ostatak je namaknut mahom prisilnom regrutacijom. Glavnina divizije je upućena na obuku u Bačku, neki dijelovi u Austriju i Češku. Uslijed prodora Crvene Armije, odustalo se od njezine dalje obuke. Ljudstvo je dijelom vraćeno u Handžar diviziju, dijelom predato hrvatskom Domobranstvu, dijelom se razbježalo.

Što se tiče fotografije Emina Šestana, najvjerovatnije da je snimljena 1944. godine, s obzirom na maskirnu uniformu (korištena prvenstveno u borbi). Na kragnama se ne vide oznake divizije (kod Handžar divizije, to je bila ruka koja drži kratku sablju - inače motiv iz grba BiH u doba Austro-Ugarske - i ispod nje kukasti križ), a također - na rukavu je samo orao, a nema hrvatskog grba (koji je u 13. SS diviziji bio sastavni dio oznaka na uniformi, ali je postepeno izbačen - zbog protivljenja Bošnjaka). Prije bih rekao da momci na fotografiji pripadaju Kami nego Handžaru, a možda bi Fruit mogao pružiti još nekoliko biografskih podataka o Eminu.

*    *    * 

 Na drugim dvjema fotografijama iz II svj. rata, koje je Fruit skenirao i objavio, nalazi se Suljo Šestan, pripadnik Wehrmachta (njemačke regularne vojske), odnosno Vražje divizije. Na jednoj od ovih fotki, kako Fruit zapisa, Suljo je sa dvije Ruskinje muslimanke (!) u Berlinu (!). Odakle se sad on baš u Berlinu nađe muslimanke (i to Ruskinje!) - ni meni nije jasno (možda da se Fruit malo raspita), ali pošto se radi o Bošnjaku: ništa ne treba da čudi.  

 Evo sad i nekoliko podataka o Vražjoj diviziji u kojoj je ovaj momak služio. Radi se zapravo o 369. legionarskoj diviziji Wehrmachta, sastavljenoj od vojnih obveznika s područja NDH, ali ustrojenoj, opremljenoj i obučenoj od strane Nijemaca, sa njemačkim zapovjednim kadrom. Divizija je formirana od ljudstva predviđenog za popunu 369. pješačke pukovnije, legionarske jedinice formirane 1941. od državljana NDH, koja se borila sa združenim osovinskim snagama na Istočnom frontu. Sastojala se od tri bataljona - od toga je I bataljon bio sastavlen od Bošnjaka - i pratećih četa i vodova. Ova se jedinica našla opkoljena i uništena na Staljingradu. Mali broj ljudstva se uspio spasiti - oni koji su evakuirani zračnim putem kao ranjenici i oni koji su prebjegli na stranu Sovjeta. Među prvima je, inače, bio čuveni Abdurahman Kapetanović (Kapetančić) iz Pribave, a među drugima Ćazim Osmanbegović iz Gračanice.

U jesen 1942., kad je 369. pukovnija na Staljingradu već bila otpisana, ustrojena je nova, 369. legionarska divizija, ali ne za istočni front, već je vojno angažirana na teritoriji NDH. Divizija je kolokvijalno prozvana Vražjom divizijom, po 42. domobranskoj Vražjoj diviziji iz I. svjetskog rata. Sve do svoje kapitulacije 1945., ova je divizija učestvovala u preko deset većih antipartizanskih operacija, uključujući Weiss I i II, te Schwartz (u partizanskoj historiografiji poznate kao "Četvrta" i "Peta ofanziva"), a borila se protiv partizana u jesen 1943. i na području tuzlanskog bazena, kada su se neki dijelovi zadržavali i u Gračanici. Između ostalog, jedinice iz ove divizije u jednom su se poduhvatu borili i protiv ozrenskih četnika. 

Godine 1974., završena je izgradnja džamije u Pribavi, (i) danas jedne od najljepših džamija na području općine (Medžlisa IZ) Gračanica. Otvaranju je prisustvovao reisu-l-ulema IZ u Jugoslaviji, H. Sulejman ef. Kemura, u pratnji brojnih drugih visokih funkcionera Islamske zajednice, među kojima je bio H.Hfz. Naim ef. Hadžiabdić, predsjednik Starješinstva IZ u BiH, inače Kemurin nasljednik na poziciji reisu-l-uleme. Bila je ovo, inače, jedna od posljednih Kemurinih posjeta otvorenjima džamija, jer je on preselio na Ahiret već u januaru naredne, 1975. godine, a za novog reisa je izabran, kako rekoh, Hadžiabdić. Otvorenju je kao domaćin prisustvovao tadašnji predsjednik Skupštine općine Gračanica, Ćamil Naimkadić.

 
Reisu-l-ulema H. Sulejman ef. Kemura, iza njega su Hadžiabdić i Naimkadić

Reis Kemura u razgovoru s imamima. Ovaj prvi s lijeva (poluprofil otpozadi) je tadašnji tuzlanski muftija, a budući reisu-l-ulema (Hadžiabdićev nasljednik), kontroverzni H.Hfz. Husein ef. Mujić. Tako na ovoj fotki, jedino Ćamil nije bio biran za reisa

Pribavska džamija na naslovnici Glasnika VIS-a

 Pribava je do izgradnje ove džamije, deverala s mektebom. Najstariji mekteb u ovom selu, sagrađen je vjerovatno krajem osmanske vlasti. Treba spomenuti da Pribava u tom vremenu nije smatrana posebnim seoskim naseljem, već mahalom, odnosno "tetimom" Gračanice. Tadašnju Pribavu činio je pojas kuća uz staru pribavsku cestu - koja ide pored današnje džamije - i to pretežno s lijevu stranu (kad se ide u pravcu Tuzle). S desne strane, otprilike sve do današnje trase magistralnog puta Doboj-Tuzla, prostirala su se velika državna (erarna) ispasišta i meraje, Johovac i Ložanjak. Najveći dio tih parcela, nova je vlast nakon "Prevrata" 1918. podijelila Srbima - solunskim dobrovoljcima (Srbima s područja Austro-Ugarske koji su se borili kao dobrovoljci u sastavu srbijanske vojske na Solunskom frontu). No, niko od njih se nije trajno nastanio na spomenutom zemljištu, nego su dodijeljene parcele rasprodali Bošnjacima.

Početkom 20-tih godina XX stoljeća, mještani Pribave su pokrenuli inicijativu obnove i premještanja mekteba na povoljniju lokaciju. O tome govori jedan zapisnik sačinjen 5. marta 1923. godine, u prostorijama Kotarskog vakufskog povjerenstva u Gračanici. Delegacija Pribavljana u sastavu: Husein Kamarić, Rahman Kamarić, Mujo Šaković, Adem Šaković, Šećo Jukan, Ibro Fočo i Mujo Fočo, izjavili su sljedeće:

"U našoj mahali "Pribava" ima mekteb u kojem djeci kazuje Ćamil Halidović ali je vrlo trošan i međutim nije ni na podesnom mjestu pa molimo povjer.(enstvo) da nam dozvoli i isposluje kod Kot.(arskog) ureda da prenesemo rečeni mekteb na podesnije mjesto t. j. na meraju a mi se obvezujemo da ćemo o svom vlastitom trošku prenijeti i popraviti ga.

Osim toga u našoj mahali ima okolo 50 kuća pa je i za to potrebno taj mekteb prenijeti i proširiti ga da bude puno veći i odgovara našoj potrebi."

Spomenuta delegacija je istom prilikom zatražila i proširenje groblja, "u kojem se kopa kako iz naše mahale tako isto i iz Lohinje", tako đto će se dopustiti povećanje površine istog na račun erarnog zemljišta (meraje).

Trojica Pribavljana su potpisala zapisnik - ostali su kao nepismeni ovjerili dokument otiskom prsta:

*    *    *

 Ima još jedna simpatična anegdotica, indirektno vezana za Pribavsku džamiju. Jedan majstor-automehaničar, imenom Rahim - a inače poznati čiriški lik, zadesio se baš u vrijeme gradnje Pribavske džamije u Sočkovcu, gdje je nekom Ozrencu popravljao traktor. Ozrenac, nacionalist i latentni šovinist (a baš se potrefio vakat onog novog ustava SFRJ, kojim je Tito zakajlao velikosrbima), htio je da "ujede" majstora, pa ga je pitao: "Je li, Raime, kakve vi to rakete dižete?!" - aludirajući na novosagrađenu munaru u Pribavi. Rahim se nije dao isprovocirati, odšutio je i nastavio posao, a kad je trebalo naplatiti - oderao ga je pravo, zacijenivši četverostruko više nego je ta usluga inače koštala. Ozrenac je problijedio k'o kreč, al' ipak se uhvatio novčanika i isplatio majstora. Eto, to se zove "kulturno šuknuti"…