E d d i e

Prije par dana, Fruit je pronašao i skenirao veći broj starih fotografija, te ih objavio u svojoj galeriji, a četiri od njih je predstavio i na svom blogu.

Među ovim fotkama ima zaista vrlo interesantnih - na nekima se vidi izgled gračaničke čaršije prije sedamdeset i kusur godina, na drugima tradicionalna nošnja, itd. Međutim, pažnju su mi posebno privukle tri fotografije iz Drugog svjetskog rata, pa ne mogu odolit da ih ne prokomentarišem.

Na prvom mjestu, posebno sam oduševljen fotografijom Emina Šestana, u SS uniformi.

 Fotografije iz perioda 1941.-1945. imaju posebnu vrijednost, i za historičare i za kolekcionare, ali dobar dio njih je do danas propao, osobito kad se radi o fotografijama pripadnika tzv. "neprijateljskih formacija". Uslijed specifičnih društveno-političkih prilika, takve fotografije su za vrijeme komunizma uništavane. Čak i danas, mnogi će ljudi - uslijed predrasuda i ideologiziranih predstava o II. svjetskom ratu - poderati i baciti u smeće sliku svog djeda ako na uniformi prepoznaju amblem njemačkog orla ili ustaško 'U'.

Momci na slici evidentno pripadaju nekoj SS jedinici, tačnije: Waffen-SS jedinici, s obzirom da su uniforme maskirne boje (koje su uglavnom dodjeljivane pripadnicima elitnih Waffen-SS formacija), a i Hoheitszeichen (njemački orao) nalazi se na rukavu, a ne na prsima kao kod pripadnika Wehrmachta. Bošnjaci su služili u dvjema Waffen-SS divizijama, 13. Waffen-SS gorskoj diviziji Handžar i 23. Waffen-SS diviziji Kama. O ovim divizijama, kao i o raznim vojnim formacijama koje su popunjavane pretežito bošnjačkim ljudstvom imam, ako Bog da, namjeru pisati na ovome blogu u dogledno vrijeme. Za sada evo samo par enciklopedijskih podataka:

Prva od spomenutih divizija, formirana je u proljeće 1943. godine. Da bi se ta činjenica pravilno shvatila, te ispravno interpretirala, potrebno je uzeti u obzir povijesne okolnosti, posebno položaj u kome su se Bošnjaci tada nalazili, u procjepu između ustaške asimilacije i četničkog genocida. Vodeći bosansko-hercegovački građanski političari zagovarali su uspostavu autonomne Bosne i za njezinu realizaciju su se, prirodno, obraćali njemačkom okupatoru. Treba naglasiti da je partizanski NOP u to vrijeme, zbog svog komunističkog vođstva bio dosta odbojan tradicionalno religioznim Bošnjacima, a tu su još bile svježe i uspomene na partizansko-četničko savezništvo u prvim mjesecima rata, koje su Bošnjaci platili hiljadama ubijenih i poklanih civila. 

Nijemci su Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) posmatrali ne kao okupiranu teritoriju, već kao savezničku državu i njihova već zacrtana strategija nije im dozvoljavala bilo kakve političke poteze koji bi destabilizirali tu satelitsku državu i ustaški režim koji joj je bio na čelu. Tako je i ideja o autonomnoj Bosni ostvarenoj pod protektoratom Trećeg Reicha već unaprijed bila osuđena na neuspjeh. Međutim, Nijemci su svakako autonomističke težnje Bošnjaka željeli iskoristiti u vojnom smislu. Pored toga, posebno zainteresiran za vojno angažiranje Bošnjaka muslimana na strani Reicha bio je jedan od najmoćnijih ljudi Reicha, SS-Reichsführer Heinrich Himmler, koji je bio podjednako fasciniran vojnim tradicijama Bošnjaka, te samom islamskom vjerom za koju je tvrdio da je vrlo prikladna za vojnike. Povedeni su onda iscrpljujući pregovori s vladom NDH, koja je pokušavala "odgovoriti" Himmlera da vrbuje samo muslimane (jer da se to moglo protumačiti kao direktna podrška "separatističkim", odnosno autonomističkim težnjama Bošnjaka). Potpisan je i poseban sporazum o osnivanju "Hrvatske SS divizije", u kojem je precizirano da u diviziju budu podjednako primani i muslimani i katolici, ali je na kraju opet bilo po Himmlerovom, te su njemački proglasi i cjelokupna propagandna kampanja za stupanje u Waffen-SS bila u prvom redu usmjerena ka muslimanima.

Sama divizija osnovana je u martu 1943. godine, kao Hrvatska SS dobrovoljačka divizija. U jesen 1943., preimenovana je u 13. SS dobrovoljačku gorsku diviziju, a u maju 1944. u 13. Waffen-SS gorsku diviziju Handžar (Handschar, na njemačkom). Tokom marta i aprila, u diviziju se dobrovoljno javilo nekoliko hiljada Bošnjaka, dobrim dijelom muhadžira - izbjeglica iz od četnika opustošenih krajeva istočne Bosne. Uoči pravoslavnog Božića 1943., desio se posljednji u nizu velikih četničkih pokolja Bošnjaka u Gornjem Podrinju i Sandžaku, u kojem je ubijeno desetak hiljada bošnjačkih civila. Par mjeseci poslije, Nijemci su obećavali ustroj, naoružanje, opremanje i obuku jedne divizije sastavljene od Bošnjaka, koja bi trebala zaštititi bošnjačka naselja, ali i osloboditi ona mjesta iz kojih su Bošnjaci protjerani. Osim toga, onima koji bi se prijavili u Waffen-SS, obećane su visoke plaće, kao i materijalna pomoć njihovim porodicama. Uprkos svemu, odziv dobrovoljaca generalno nije zadovoljio, pa se od ljeta 1943. prišlo i regrutaciji "po sili zakona", pa čak i racijama u kojima se prisilno vrbovalo ljudstvo.

Divizija je formirana u Wildfleckenu u Njemačkoj, zatim upućena na obuku u više mjesta južne Francuske (tokom obuke desila se pobuna u pionirskom bataljonu divizije, u gradu Villefranche de Rouergue, 16./17. septembra 1943.), da bi u jesen 1943. bila vraćena u Njemačku, gdje jeobuka nastavljena do sredine februara 1944. godine. Tek tada je divizija vraćena u Bosnu, nakon dugotrajne obuke koja je trajala punih deset mjeseci. Suprotno onome što je obećavano tokom vrbovanja ljudstva i formiranja divizije, 13. SS diviziji namijenjena je zadaća da od partizana očisti i pacificira oblast sjeveroistočne Bosne. U nekoliko poduhvata, to je uspješno i učinjeno (uz mjestimične teške represalije nad civilnim stanovništvom) - ali u saradnji i savezništvu ne samo sa ustašama i regularnim trupama NDH, već i četnicima. Dalje je divizija sve do jeseni iste godine bila uključena u više iscrpljujućih antipartizanskih operacija na području južno od gornjeg toka Spreče. U jesen 1944. godine, kriza, demoralizacija i val masovnih dezerterstava zahvaća ovu jedinicu, te Nijemci njezine ostatke povlače najprije na Dunav, u borbu protiv Crvene Armije koja je već dotle prodrla, a onda slijedi povlačenje dolinom Mure, prema Austriji gdje su ostaci divizije kapitulirali.

Dobar dio onih koji su dezertirali prešao je u partizanske redove. Više je razloga za to. Prvo, uvidjeli su da od obećane autonomije Bosne i obračuna s četnicima neće biti ništa - umjesto toga, prisiljeni su na borbu, rame uz rame s istim tim četnicima, protiv partizana u kojima se već borio znatan broj Bošnjaka - i koji su obećavali ne samo autonomiju Bosne i Hercegovine, nego i već uveliko obnavljali njezinu državnost. Konačno, tu je i opći nepovoljan položaj Njemačke, za koju je već bilo izvjesno da će izgubiti rat. Na koti Bačkovac iznad Šekovića, nekoliko dana su vođene teške borbe dijelova 13. SS divizije sa 16. muslimanskom udarnom brigadom. Valjda su se i mnogi SS-ovci tada zapitali - kog vraga ovdje radimo?! Već u septembru i oktobru, dobar dio njih je prebjegao u partizanske redove - tako je, na primjer, u selu Bašigovcima kod Živinica u redove 16. muslimanske brigade stupilo oko 200 SS-ovaca (svrstani su mahom u IV bataljon, koji se istaknuo u slamanju posljednjih ustaških utvrđenja na Odžaku 1945.), a pretkraj oktobra, u Maoči je na stranu NOVJ prešlo oko 750 SS-ovaca - što je snaga prosječne partizanske brigade. Među njima je bilo i nekoliko Gračanlija.

Što se tiče ove druge "bošnjačke" SS divizije, 23. SS divizije Kama, ona nikad uistinu nije ni formirana niti je stupila u borbu. Osnovana je u junu 1944. - u nju je prebačen dio ljudstva iz 13. SS divizije, a ostatak je namaknut mahom prisilnom regrutacijom. Glavnina divizije je upućena na obuku u Bačku, neki dijelovi u Austriju i Češku. Uslijed prodora Crvene Armije, odustalo se od njezine dalje obuke. Ljudstvo je dijelom vraćeno u Handžar diviziju, dijelom predato hrvatskom Domobranstvu, dijelom se razbježalo.

Što se tiče fotografije Emina Šestana, najvjerovatnije da je snimljena 1944. godine, s obzirom na maskirnu uniformu (korištena prvenstveno u borbi). Na kragnama se ne vide oznake divizije (kod Handžar divizije, to je bila ruka koja drži kratku sablju - inače motiv iz grba BiH u doba Austro-Ugarske - i ispod nje kukasti križ), a također - na rukavu je samo orao, a nema hrvatskog grba (koji je u 13. SS diviziji bio sastavni dio oznaka na uniformi, ali je postepeno izbačen - zbog protivljenja Bošnjaka). Prije bih rekao da momci na fotografiji pripadaju Kami nego Handžaru, a možda bi Fruit mogao pružiti još nekoliko biografskih podataka o Eminu.

*    *    * 

 Na drugim dvjema fotografijama iz II svj. rata, koje je Fruit skenirao i objavio, nalazi se Suljo Šestan, pripadnik Wehrmachta (njemačke regularne vojske), odnosno Vražje divizije. Na jednoj od ovih fotki, kako Fruit zapisa, Suljo je sa dvije Ruskinje muslimanke (!) u Berlinu (!). Odakle se sad on baš u Berlinu nađe muslimanke (i to Ruskinje!) - ni meni nije jasno (možda da se Fruit malo raspita), ali pošto se radi o Bošnjaku: ništa ne treba da čudi.  

 Evo sad i nekoliko podataka o Vražjoj diviziji u kojoj je ovaj momak služio. Radi se zapravo o 369. legionarskoj diviziji Wehrmachta, sastavljenoj od vojnih obveznika s područja NDH, ali ustrojenoj, opremljenoj i obučenoj od strane Nijemaca, sa njemačkim zapovjednim kadrom. Divizija je formirana od ljudstva predviđenog za popunu 369. pješačke pukovnije, legionarske jedinice formirane 1941. od državljana NDH, koja se borila sa združenim osovinskim snagama na Istočnom frontu. Sastojala se od tri bataljona - od toga je I bataljon bio sastavlen od Bošnjaka - i pratećih četa i vodova. Ova se jedinica našla opkoljena i uništena na Staljingradu. Mali broj ljudstva se uspio spasiti - oni koji su evakuirani zračnim putem kao ranjenici i oni koji su prebjegli na stranu Sovjeta. Među prvima je, inače, bio čuveni Abdurahman Kapetanović (Kapetančić) iz Pribave, a među drugima Ćazim Osmanbegović iz Gračanice.

U jesen 1942., kad je 369. pukovnija na Staljingradu već bila otpisana, ustrojena je nova, 369. legionarska divizija, ali ne za istočni front, već je vojno angažirana na teritoriji NDH. Divizija je kolokvijalno prozvana Vražjom divizijom, po 42. domobranskoj Vražjoj diviziji iz I. svjetskog rata. Sve do svoje kapitulacije 1945., ova je divizija učestvovala u preko deset većih antipartizanskih operacija, uključujući Weiss I i II, te Schwartz (u partizanskoj historiografiji poznate kao "Četvrta" i "Peta ofanziva"), a borila se protiv partizana u jesen 1943. i na području tuzlanskog bazena, kada su se neki dijelovi zadržavali i u Gračanici. Između ostalog, jedinice iz ove divizije u jednom su se poduhvatu borili i protiv ozrenskih četnika.