Evo još jedna od starih fotografija Gračanice. Snimljena je 1942. godine, što i ne izgleda toliko staro. Međutim, izgled dijela grada koji je prije šest i pol desetljeća uhvaćen objektivom fotografa Ismeta Šakovića, do danas se totalno izmijenio. Danas bi baš u središtu ove fotke stajao objekt VF-a, odnosno Konzuma. Središnji motiv na ovoj fotografiji je sokak u Riječkoj, koji se do prije desetak godina zvao Ulica Ismeta Šakovića. Dakle, po fotografu koji je snimio i ovu fotografiju, ujedno prvom rođenom Gračanliji fotografu (i opet ujedno, jednom od prvih Bošnjaka fotografa u ovom dijelu Bosne), koji je u aprilu 1945. poginuo u borbama protiv Dražinih četnika na Romaniji. U revizionističkoj histeriji talibanskog krila SDA prije nekih desetak godina, kada su zamijenjeni svi nazivi ulica dati po ličnostima i događajima iz NOB-a (izuzetak su samo ulice Hazima Vikala i Mustafe Rešidbegovića - a zna se i zašto!), i ova je ulica dobila novo ime. Ali o tom potom.
(klikni na fotku za punu veličinu)
Na fotografiji se uočava i Paša-zade džamija, srušena 1951. godine - kao i mekteb preko puta nje. Na njezinom mjestu je podignuta manja stambena zgrada, a na mjestu mekteba mahalska čitaonica (čitaj: kafana, pošto naš narod vrlo malo cijeni knjigu, a veoma mnogo voli flašu. Ili makar džezvu). U pozadini je dio mahale Lipa - uzvišenje Tećišće i Tuleg, a vidi se i dio nekad ogoljene Strane. Takve su, uostalom, bile padine svih brda oko Gračanice - i Strane (padine Muderizovog brda), i Bučice i Hajrinog brda ili Lihovića Kose, što je njegov stariji naziv. Bile su obrasle travom i niskim kržljavim grnjem, tako da su se i djeca po njima "plazala" u ljetnom periodu, a tokom kišnih razdoblja i proloma oblaka, vlaga se nije na njima zadržavala, pa se sva voda sljevala u Sokolušu, izazivajući bujice i poplave, poput one 1940. godine (što je svojim fotografijama također ovjekovječio Ismet Šaković; među njima se izdvaja i poznata fotografija poplavljene željezničke stanice). Ove su padine pošumljene sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući inicijativi Branka Vajića, tadašnjeg direktora osnovne škole "M.T. Učo", koji je sa svojim učenicima organizirao radnu akciju, obezbijedio sadnice borova i jelki i pošumio taj teren. Dakle, prijatan izgled koja ova brda danas imaju - posebno u zimskom periodu, ima se zahvaliti Branki Vajiću. Koga nešto više zanima o ovom čovjeku, može pogledati tematsku izložbu njemu posvećenu, u galeriji BKC-a Gračanica, koja je otvorena za posjete do srijede (7. XI. 2007.), u terminu od 10.00-12.00 sati.
Iste godine, u istoj mahali, isti je fotograf snimio još jednu fotografiju.
(klikni na fotku za punu veličinu)
Fotka prikazuje izgled nekadašnje ulice, odnosno mahale Podastrana, to je onaj dio Riječke koji se nalazio, bezbeli, ispod brda Strane - "pravom" Riječkom se ranije smatrao onaj donji dio mahale, prema današnjem Vatrogasnom domu i stambenom naselju Jug. Taj dio je pripadao džematu Olovija džamije, koja se nalazila na suprotnoj obali Sokoluše - ona je, inače, srušena u isto vrijeme kad i Paša-zade džamija u Podastrani. Zapravo, objektivom kamere je "uhvaćen" dio današnje ulice Bosanskih kraljeva (mislim da se tako zove 
), od raskrsnice za Ritašiće (kod Kovačnice) prema Elektro-poslovnici. Na fotografiji se vidi nekoliko kuća kojih danas više nema, građenih arhitekturom karakterističnom za prvu polovinu XX stoljeća, a koja predstavlja kombinaciju tzv. posavskog stila sa načinom gradnje tradicionalne bošnjačke gradske mahalske kuće. U pozadini se uočava i sahat-kula, vjekovni simbol grada.
Teško je reći šta na ovoj fotografiji predstavlja glavni motiv - da li je to ulica koja skreće ulijevo i gubi se, ili su to siluete dvojice prolaznika. Miloš Babić, tadašnji gračanički fotograf, pisao je ranih 80-tih u jednom novinskom feljtonu o ovoj fotografiji i ustvrdio je, obzirom na značaj javne rasvjete u ono doba, da je glavni motiv baš ovaj stub javne rasvjete desno - a s tim u vezi, može se to reći i za električne stubove "uhvaćene" u dijagonali. Fotografija je, slučajno ili ne, snimljena baš nekako na desetogodišnjicu elektrifikacije Gračanice. Odmah iza stuba javne rasvjete nalazio se izvor Pribrežak, na kome je bila i česma - izvor je danas presušio (navodno su ga prije tridesetak godina za*ebale "vodovodlije" prilikom nekih ispitivanja), a nekada se voda s njega koristila i za piće i za uzimanje abdesta (s obzirom na blizinu džamije i mekteba). Mahaljani su se, inače, snabdijevali pitkom vodom i sa izvora Hadžijina voda (na Donjim Ritašićima), te izvora Stubo i Zetika (stotinjak metara iznad Stuba).
