E d d i e

 Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ), čije pripadnike popularno nazivamo partizanima, imala je zaista šarolik sastav. Bilo je tu pripadnika svih mogućih nacija i nacionalnih manjina, odnosno "naroda i narodnosti", kako su to komunisti (vođe, ideolozi i zapovjednici NOVJ) voljeli kazati. Redovi NOVJ-e nisu bili zatvoreni ni za žene (kako ono ide ona pjesma: "Mlada partizanka…"), a Boga mi, ni za šaroliku skupinu balavurdije i tinejdžera željnih adrenalina, opasnosti i dokazivanja. Danas se čitav svijet zgražava pojavom djece ratnika u ratnim sukobima širom Afrike, ali tamošnji "Lords of War" se samo smješkaju, jer znaju da su ti klinci često ponajbolji ratnici: prvo, nemaju razvijen osjećaj za strah, niti shvaćaju opasnost, drugo - željni su da se "dokažu" pred starijim muškarcima, a treće, kad rat krene u oblikovanje te "mase", razviju toliku okrutnost prema neprijatelja kakve se često groze i njihovi stariji suborci.

 U ratom zahvaćenoj i opustošenoj Jugoslaviji, u redovima partizanske vojske borile su se na hiljade takvih malodobnih ratnika. Nekima od njih su povjeravani najlakši i najmanje opasni zadaci - nalazili su se u pratnji komore, štabova i bolnica, kao konjovodci i sl., drugi su vršili teže, opasnije i odgovornije zadatke, kao kuriri. Treći, pak, išli su u najopasnije zadatke - kao bombaši, privlačili su se neprijateljskim bunkerima, rovovima i utvrđenjima i neutralisali ih bombama. Partizani uglavnom nisu imali teškog oružja i artiljerije, a ručni raketni bacači bili su uglavnom nepoznati. Iz bogate memoarske literature potpisivane od stotina partizanskih zapovjednika, komunističkih rukovodilaca i običnih veterana, priznaje se da su mali bombaši najčešće bili najpogodniji za takve zadatke, i najokretniji i neustrašivi. Šta zna dijete šta je smrt…

Ja se sjećam kad sam kao klinac, još prije nego sam "regrutovan" u Titojugend, pardon - u Titove pionire, da sam bio izložen intenzivnoj ideološkoj indoktrinaciji u vidu slikovnica i filmskih uradak o podvizima djece-partizana, od onih stvarnih (Boško Buha) do sasvim izmišljenih (Mirko & Slavko). Naravno, koju godinu kasnije, počeo sam uviđati da je sve to obično sranje, pogotovu kad su nekakve zadrigle i neobrijane spodobe, u istim onakvim kapama poput Boška Buhe i kompanije, dižući tri prsta prolazile kroz čaršiju na vojnim kamionima i vozilima (a narod im, kad bi već odmakli, prigušeno psovao majku).

Ipak, prijatno sam se iznenadio kad sam naletio na tri fotografije jednog našeg lokalnog klinca u titovki, tamo iz ranih 40-tih godina. Iz Gračanice je dosta omladine otišlo u partizane, a uvećini slučajeva, radilo se o osobama mlađim od 20 godina. Mnogi od njih su bili stariji maloljetnici, a jedan od njih - čije fotografije donosim u ovom postu - rođeni Gračanlija Damjan Blagojević,u vrijeme odlaska u partizane imao je četrnaest godina.

Damjan Blagojević - u oslobođenim Kragujevcu, oktobar 1944. 

 Damjan Blagojević je rođen u Gračanici 1929. godine, u jednoj od najuglednijih pravoslavnih porodica u Gračanici. U partizane je otišao zajedno sa sestrom Biljanom, nakon prvog zauzeća Gračanice od strana jedinica NOVJ. Partizani - snage 1. majevičke brigade - bez većeg otpora su u noći s 30. na 31. august 1943. uspostavile kontrolu nad gradom. Pripadnici Domobranske dobrovoljačke (Domdo) bojne - domaći ljudi - nisu skoro ni pružili otpor, a manja posada njemačke feldžandarmerije (vojne policije) savladana je zahvaljujući oficiru Domdo bojne, poručniku Ademu Aliću, partizanskom saradniku. Nakon što su ovladali gradom, komunisti su po svom običaju organizirali propagandni zbor, na kome je govorio čuveni Pašaga Mandžić Murat. Prema sjećanju samog Damjana, tog dana je šesnaest Gračanlija stupilo u redove NOVJ: Biljana, Damjan i Nada Blagojević, Salim Čajić, Ibrahim Đogić, Vida Jaćimović, Ankica i Desimir Jovanović, neki Kahrimanović, Olga Nedeljković, Rado Nedić, Muharem Omerović, Vuka Pejić, Nikola Petrović, Dževad Rešidbegović, Stojan Ristić, Džemal Suman.

Većina ih se borila u redovima 1. majevičke, odnosno 15. majevičke brigade do kraja rata. Neki su prešli u druge jedinice, a petero iz ove skupine u ratu je poginulo. Što se tiče Damjana Blagojevića, on se u redovima brigade poprilično istaknuo, raspoređen je u izviđačku desetinu, a s nepunih petnaest godina postao je i desetar! Nije za potcijenit.

 Damjan Blagojević (sjedi u sredini, sa Schemeisserom), sa izviđačkom desetinom 15. majevičke narodnooslobodilačke udarne brigade. (klikni na sliku radi veće rezolucije!)

U oslobođenom Kragujevcu, sa oficirom Crvene Armije 

Nakon rata, Blagojević je nastavio prekinuto školovanje. Završio je i građevinski fakultet, ali manje je radio u struci, a više na raznim rukovodećim funkcijama u raznim firmama, posebno u soškovačkoj ciglani i gračaničkom "Građevinaru". Po jednoglasnoj ocjeni, Damjan Blagojević je bio jako dobar čovjek, ali i vrlo loš privrednik - iz kredita u kredit, pokušavao se probijati kroz zamršene uslove socijalističkog "samoupravnog" poslovanja. Njegovim poslovnim potezima mnogi su se drugi privrednici i dužnosnici vlasti smijali, nazivajući ih "damjanovačama". U predvečerje raspada Jugoslavije, Damjan je neko vrijeme bio na čelu općinskog komiteta Saveza komunista. U nacionalističkoj euforiji početkom 90-tih, Damjana su čelnici SDS-a pokušavali pridobiti, ali on je to ne samo odbio, već ih je i javno kritikovao i osuđivao. Nekoliko mjeseci pred izbijanje rata, Damjan je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz tunela kod Doboja. U čaršiji je do današnjeg dana ostala sumnja da je zapravo ubijen.

 Pitanje terminologije stoji u osnovi svakog istraživanja, pa tako i genealoškog. Vrlo je važno da istraživači rodoslovlja obrate pažnju na upotrebu stručnih termina u rezultatima svojih istraživanja. Termini koji se najčešće javljaju u genealoškim istraživanjima su rod i porodica. U kolokvijalnom govoru, ali i u do sada objavljenim djelima – ta dva pojma se najčešće izjednačavaju, pa se tako govori o "porodici Filipovića", "porodici Tanovića", itd. To je, međutim, pogrešno, jer spomenuta dva pojma imaju sasvim različito značenje: porodica ili obitelj je kućanska zajednica koju čine otac (glava porodice), te njegova žena i djeca, dok se rod definira kao cjelina pojedinih porodica istoimene (muške) linije, sa kćerima (ali bez njihovih potomaka), dakle oni koji nose isto prezime.  Umjesto roda se može koristiti i termin familija, već odomaćen u narodu, ali ukoliko se pod njim podrazumijeva cjelokupni rod, a ne pojedinačna porodica.

 Ponekad se za oznaku roda koristi i termin kuća (npr. kuća Kulenovića, kuća Gradaščevića), a u drugim slučajevima, taj se termin koristi za oznaku jedne porodice. Za oznaku porodice u novije vrijeme koristi se i termin domaćintvo ili dom. Cjelina šira od roda, koja obuhvaća sve čovjekove rođake (i sa očeve i sa majčine strane) označava se terminom svojta; u Bosni je ipak češći naziv rodbina (koji, inače, kod Slovenaca označava rod, familiju), dok Bošnjaci u Hercegovini (naročito istočnoj) koriste upravo termin svojta. Pored naziva rod, te u novije vrijeme familija i porodica – stariji naziv je i koljeno, osobito za plemenite rodove (odakle je i riječ koljenović kao sinonim za plemića).

 Bitno je ukazati i na neke karakteristike roda kod Bošnjaka. Kao i kod drugih slavenskih naroda, i kod Bošnjaka jedan rod predstavlja srodničku zajednicu sačinjenu od više porodica, koje vuku porijeklo od zajedničkog pretka i koje nose isto prezime. Patrilinearnost je jedna od karakteristika roda kod Bošnjaka; porijeklo se izvodilo gotovo isključivo po muškoj liniji (što se označavalo pojmom "debela krv", za razliku od ženske, "tanke krvi"). Na to ukazuju i oznake stupnjeva srodstva: dok je za sestre roditelja, bilo oca, bilo majke – naziv isti (tetka), za braću se roditelja koriste različiti nazivi (očev brat – amidža, majčin brat – daidža). Uočio je to i Kosta Hörmann, poznati kulturni i politički djelatnik u Bosni u vrijeme austro-ugarske uprave, koji piše da "U Bosni nije običaj da se ko bez velike muke kazuje po materinom soju", potkrijepivši to i stihovima iz narodne pjesme:

 Rod je kod Bošnjaka mogao nastati na razne načine. Unutar vrlo velikih i razgranatih rodova stvaraju se posebne loze, grane, skupine pojedinih porodica koje se označavaju posebnim nadimkom, uglavnom po svom rodonačelniku. Tako se, na primjer, vrlo razgranat i brojan rod Mujića iz Gornje Orahovice dijeli na više ogranaka: Mujići Alići, Mujići Hasanovići, Mujići Mustafići i Mujići Suljići. Od ovakvih se ogranaka vremenom mogu razviti zasebni rodovi, čija gentilna imena postaju dotadašnji nadimci, iako jedan od tih novoformiranih rodova može zadržati staro ime.

U nekim slučajevima novoformirani rodovi – i pored svijesti o zajedničkom porijeklu, pa čak i istom prezimenu - smatraju da su se međusobno "izrodili", te se dopušta ženidba između njihovih članova, dok se, s druge strane, neki rodovi zajedničkog porijekla i pored različitih prezimena smatraju rođacima, te se među njihovim članovima ne dopušta brak. Tako je, na primjer, etnolog Miroslav Niškanović zabilježio da su se pet bošnjačkih rodova u Tešnju – Eminagići, Širbegovići, Memišbegovići, Ahmedkadići i Mehinagići – smatrali "jednim plemenom" i nikada nisu između sebe ženili. 

U spomenutom slučaju, očito je prisutna svijest o pripadnosti jednoj zajednici široj od roda – bratstvu. To i nije tako čest slučaj u Bosni, ali je zato svijest o pripadnosti više rodova jednome bratstvu ("plemenu") vrlo razvijena kod bošnjačkih porodica u Sandžaku, i to naročito u crnogorskom dijelu (kao, uostalom, i kod tamošnjih pravoslavaca). Takvi rodovi (iako nose različita prezimena) smatraju se rođacima, te ponekad izvode porijeklo iz zajedničkog pretka (često fiktivnog). Slično se zapaža i među Bošnjacima u istočnoj Hercegovini. Na primjer, među nekoliko bošnjačkih rodova u Gacku sačuvana je tradicija o zajedničkom pretku, knezu Đuri Zvizdiću, koji je prihvatio islam, uzeo ime Mehmed i od sultana dobio titulu age. Od koljena njegovog najstarije sina Ibrahima potječu ne samo Zvizdići, već i brojne druge familije u Gacku: Kurtoviću (od Kurta Zvizdića), Šakovići (od Šake Zvizdića), Nukići (od Nuke), Hrustanovići (od Hrustana) itd. Ovu je tradiciju, između ostalih, zabilježio i poznati istraživač Hivzija Hasandedić.

Nije rijetkost da se novi rod formira jednostavnom promjenom prezimena od strane pojedinca, novo prezime uzeli bi i njegovi potomci i tako bi nastao potpuno novi rod. Mogu se tako navesti dva primjera iz Gračanice: Hadži hafiz Hasan ef. Hadžiefendić, zvani Hadžikadija, vrhovni šeriatski sudac, istaknuti alim i ugledni društveni djelatnik u vrijeme Austro-Ugarske, sin je gračaničkog muderisa Hadži Hasan ef. Nurikića. On je uzeo prezime Hadžiefendić (otac mu je bio “hadžija i efendija”), koje je zadržao i njegov sin, dr. Hamid Hadžiefendić; no drugi je njegov sin – Hasan ef. Kadić – uzeo novo prezime, po očevom zanimanju (kadija - šeriatski sudac). Isto tako, od gračaničkog roda Hadžića potječe rod Hafizkadića – sin kadije Hafiza Mehmed ef. Hadžića, Ibrahim ef., uzeo je prezime Hafizkadić, po očevim zvanjima (hafiz i kadija). Ipak, generalno, proces formiranja bošnjačkih prezimena završen je već krajem XIX stoljeća, nakon uspostave austro-ugarske vlasti koja je u službenoj administraciji, za razliku od prethodne, osmanske - insistirala na upotrebi prezimena. U narednom periodu (posebno nakon 1945.), promjena gentilnih imena (prezimena) prava je rijetkost.

Pored grananja i promjene prezimena, u prošlosti su se kod Bošnjaka rodovi formirali i čestim migracijama, odnosno kada bi se pojedinac odselio u neki drugi kraj i tamo zasnovao porodicu, koja će postati jezgro budućeg roda.

Bošnjačka gentilna (rodovska) imena, odnosno prezimena, različite su starosti, od srednjovjekovne, pa do relativno novijeg vremena. Prezimena srednjovjekovne starosti relativno su rijetka, najčešća su ona starosti od dva do tri stoljeća, pa do prije nekih  stotinjak godina. Prezimena po svom porijeklu mogu biti različita, a najčešće su to sljedeći slučajevi:

• Prezimena izvedena od rodonačelnikovog imena ili nadimka (gotovo uvijek uz dodavanje uobičajenog slavenskog sufiksa -ić ili –ović). Ovdje se mogu izdvojiti i prezimena predislamskog porijekla, često srednjovjekovne starosti (Tvrtković, Branković, itd.), ali i ne moraju to uvijek biti: kao najočitiji primjer mogu biti Filipovići, potomci zagrebačkog kanonika Franje Filipovića (iz XVI stoljeća). Prezimena izvedena od rodonačelnikovog imena često sadrže i naznaku staleške pripadnosti (Mehmedbegović, Atifagić, Hasanefendić), ili pak neke osobenosti rodonačelnika (Karahasanović, Hadžiahmetović).