E d d i e

Tako sam imenovao jednu skeniranu fotku, snimljenu spomenutog datuma. U stvari, treba da stoji 1-11-1942, al eto. Jer zapravo je tad snimljena.

Inače, nevjerovatno volim fotografije iz perioda Drugog svjetskog rata, bez obzira prikazuju li ljude u uniformi ili u civilu, bez obzira jesu li originali ili presnimci. Neke fotografije ipak imam i u originalu u svojoj kolekciji. Jedna od njih je i ova dolje fotografija:

 Fotografija je snimljena u Tuzli, "1. studenog 1942. god.", kako stoji na pozadini. Na njoj su petorica mladih Gračanlija, od kojih je samo jedan danas među živima. Pa, onako, kako je već red:

stoje, s lijeva na desno: Asim Tihić, Ferid Osmanbegović i Osman Avdić.

sjede: Hajrudin Ćerimagić i Vlado Gadža.

Interesantne su ratne sudbine ovih ljudi. U vrijeme kada je fotografija snimljena, u Gračanici je vladao relativan mir. Nakon potpisanog sporazuma sa ozrenskim i trebavskim četnicima, područja na kojima su se vodile borbe nalazila su se stotinama kilometara od Gračanice. Otkako je mjesto ustaškog logornika preuzeo Ibrahim Pjanić i nakon što su se ustaške jedinice sa strane povukle, normalizirao se život u gradu. Građani srspke nacionalnosti više nisu strahovali za život. Trgovine su se normalno snabdijevale, čak su i Ozrenci dolazili petkom na pijacu. Među njima su bili i četnici (doduše, bez oružja), koji su koristili usluge gračaničkih brijača (frizera) ne da se briju ili šišaju, već da im ovi srede kose i brade (zaboravio sam taj izraz - nešto ko primitivni mini-val) kako bi izgledali zajebanije. Sve u svemu, da nije bilo muhadžira i prognanika, činilo bi se da je sve isto kao prije 6. IV 1941.

U tom vremenu, naša je omladina izlazila, družila se, išlo se na teferiče i, eto, i do susjednih gradova. Ko bi rekao da će desetak mjeseci kasnije ova četiri jarana rat rastaviti i baciti u suprotne tabore. Nakon proboja iz klopke na Sutjesci, sjeveroistočnu Bosnu je zahvatila partizanska plima. Ratna pustošenja i borbe prenijele su se i na gračaničko područje. Varljivi mir je nepovratno nestao, a gračanička omladina se tokom proljeća i ljeta rasula u razne vojne snage, koje su na kapama nosile jal petokraku, jal limenu NDH značku, jal 'U', jal Reichsadler i Totenkopf na fesu, a Boga mi i sam fes bez ikakvih oznaka. Ti su možda bili i najpametniji.

Ono što je interesantno za ovu fotku, jeste to što su ova petorica jarana već u vrijeme snimanja fotke imali sasvim različite političke poglede. Asim Tihić i Ferid Osmanbegović su bili SKOJ-evci i simpatizeri komunista. Avdić i Ćerimagić su bili, uvjetno rečeno, neutralni (nisu se eksponirali, već čuvali glavu), a ovaj Vlado je bio ustaša. On je brat čuvenog i zloglasnog Ratimira Ratka Gadže, desne ruke prvog ustaškog logornika Franza Taborskog. Ratko je imao trojicu braće i Vlado je jedan od njih. Krajem ljeta 1942., Taborski napušta Gračanicu, a na njegovo mjesto dolazi Ibrahim Pjanić. Kampanja terora koju je Taborski uz pomoć Gadža organizirao konačno je prestala. Ratko je otišao na službu u Gradišku, poslije se, tokom 1944. ponovo obreo u Gračanici. Obitelj je zadnji put viđena u Zagrebu. U čaršiji se poslije svašta pričalo o Gadžama. Ratko je prije deset-petnaest godina umro u Argentini. Šta je s Vladom i ostalom braćom bilo, u ovom trenutku nije poznato. 

Osmanbegović je u septembru 1943. pristupio partizanima koji su ga uputili "na teren", u propagandni rad, da agituje za partizane. Tokom ofenzive oružanih snaga NDH i Nijemaca u kasnu jesen 1943., njegova je grupa razbijena ili, bolje reći, razbježali su se glavom bez obzira. Osmanbegović se krio kod svog amidže u njivi, u nekoj šupi, na Hurijama, ali su ga pripadnici legije i ustaša otkrili i poručili mu da se ne pravi budala i da ide kući, jer da će ga uhapsit. I vratio se onda u Gračanicu. Kasnije mu je stigao poziv da se javi u domobranstvo,što je značilo da će ga baciti ko zna gdje, a onda mu je Ibrahim Pjanić Pjano, ustaški satnik, vitez i zapovjednik bojne, ponudio kao alternativu da bude u njegovom štabu ćato. I Ferid se onda konsultuje sa svojom rajom komunistima (u međuvremenu je postao punopravni član KPJ), koji su mu, naravno, rekli da ne bude lud da odbije takvu priliku - "ali do prvog oslobođenja Gračanice". Prišio je tako 'U' na kapu i prešao u štab XXV djelatne bojne. Vršio je on tu razne sitne usluge komunistima, a kad su partizani u oktobru 1944. zauzeli Gračanicu, stupio je u redove 18. hrvatske NOU brigade, malo se borio, pa postao sekretar štaba - otprilike isto ono što je radio i kod Pjane.

Asim Tihić, sin uglednog trgovca Bećirage Tihića, isto je tako stupio u 18. hrvatsku brigadu, kojih mjesec dana prije Osmanbegovića. U brigadi se borio do kraja rata. U toku 1944. i on je primljen u partiju. Avdić je tokom rata bio "ni tam ni vam", kobajagi bio u legiji ("zelenom kadru") ili Bosanskim planincima, kako se ta formacija zvala, pa onda je početkom 1945. mobilisan u partizane. Iza rata je morao "namiriti" svoju ratnu neaktivnost tako što se kao KNOJ-evac borio protiv "bande" (ostataka razbijenih antikomunističkih formacija). Za Ćerimagića ne znam, ali sumnjam da je izbjegao uniformu, jer su partizani do kraja marta 1945. po Gračanici mobilisali sve što je moglo nositi pušku (osim onih koji se nisu posakrivali po trapovima na njivama i u potoke).