E d d i e

 

Došlo je vrijeme da u ovom blog-serijalu o istraživanju rodoslovlja kod Bošnjaka konačno prijeđemo i na pitanje same metodologije. Za početak, osvrnut ću se na genealoške izvore.

 

Tehnika izrade svakog naučnog rada, pa tako i rodoslovlja neke familije, počinje upoznavanjem sa relevantnom literaturom, a zatim i prikupljanjem podataka iz literature o zadanoj temi. Osoba koja želi da se bavi proučavanjem nekog roda treba u prvom redu da konsultura odgovarajuće radove iz oblasti etnologije, ukoliko oni postoje, jer prikupljanje podataka o porijeklu stanovništva, odnosno pojedinih rodova čini sastavni dio etnografskih istraživanja. Tek nakon uvida u literaturu i prikupljanja osnovnih podataka o rodu koji se istražuje (ako se mogu pronaći u literaturi), treba započeti pravo istraživanje radom sa genealoškim izvorima, istraživanje koje podrazumijeva obilazak terena, niza srodnika – informatora, te javnih i državnih ustanova (biblioteka, arhiva, matičnih ureda i gruntovnica). Što se tiče literature vezane za gračaničko područje, to je u prvom redu knjiga Gračanica i okolina - antropogeografske i etnološke odlike, koju je napisao dr. Salih Kulenović, kao i etnološki prilozi objavljeni u časopisu Gračanički Glasnik.

 

Historijski razvoj Bošnjaka odvijao se u posebnim uvjetima, što se sve odrazilo i na količinu, vrstu i sačuvanost genaloških izvora relevantnih za bošnjačke rodove. Dok su npr. kod katolika vrlo dragocjeni izvori krštenice, koje su sačuvane stoljećima unatrag, a kod pravoslavaca, s druge strane, svetkovina krsne slave – Bošnjaci su u tom pogledu uskraćeni. Jednako kao što je proučavanje rodoslovlja kod tog naroda započelo relativno kasno, i sačuvani genealoški izvori su uglavnom nastali u relativno novije vrijeme. U osnovi, svi izvori za proučavanje rodoslovlja kod Bošnjaka mogu se podijeliti u četiri osnovne grupe:

 

- obavještenja od informatora i usmenu predaju;

 

- pisane dokumente;

 

- epitafe na nadgrobnim spomenicima;

 

- druge materijalne izvore. 

 

     

Obavještenja od informatora i usmena predaja mogu da predstavljaju polaznu osnovu u genealoškom istraživanju. Informatori su najčešće najstariji živi članovi roda, koji dobro pamte pojedine ličnosti unutar roda koji više nisu živi, razne događaje, vjenčanja, godine rođenja i smrti i druge podatke. Informatori ne moraju uvijek biti najstariji srodnici, jer su i njihova saznanja često uvjetovana osobnom motivacijom i zainteresiranošću za prošlost svoje familije. Prilikom istraživanja jednoga roda, najprije bi trebalo prikupiti podatke o ličnostima, događajima itd. koje je sam informator upamtio, a potom i usmenu predaju koja se prenosi s koljena na koljeno, pri čemu treba nastojati od informatora saznati od koga je on tu predaju čuo (posebno ukoliko informator ne pripada rodu koji se istražuje). Treba paziti da se informatoru ne postavljaju sugestivna pitanja, i slično. Treba također nastojati prikupiti što više obavještenja od što više informatora. Svi prikupljeni podaci treba da se provjere, dopune ili isprave korištenjem drugih izvora, na prvome mjestu pisane dokumentacije. U novije vrijeme se narodna predaja, koja se ranije čuvala i prenosila iz generacije u generaciju, pod utjecajem modernog načina života sve više potiskuje i zaboravlja.

 

Pisani izvori predstavljaju sav dokumentacioni materijal, arhivsku i bibliotečku građu, koji pruža podatke o pojedinim rodovima. Ovaj materijal bi se mogao već po vremenu svog nastanka podijeliti na osmanske dokumente, te dokumente nastale nakon 1878. godine.

 

Osmanski dokumenti su uglavnom prilično rijetki i teško pristupačni, a dodatnu barijeru za istraživača (pošto su to većinom amateri i nestručne osobe!) predstavlja jezik i pismo: dokumenti su pisani arapskim pismom na osmansko-turskom jeziku. Mogu to biti dokumenti razne provenijencije, od popisnih deftera, preko sidžila, fermana, berata, murasela, bujruldija, itd. Bez obzira na provenijenciju, može se reći da su najvažniji dokumenti oni koji su sačuvani u porodičnim arhivama. Najčešće su to ipak berati, ukazi o naimenovanju na neku funkciju. Razne službe (od vojničke do imamske) bile su nasljedne, oca je na određenom položaju nasljeđivao njegov sin, kome je izdavan berat. Berati su ispisani kaligrafski, sa sultanskom tugrom (monogramom) na početku.

 

Tipičan primjer berata

 

Pored dokumenata sačuvanih unutar porodičnih arhiva, naročito su važni sidžili (protokoli) šerijatskih sudova, knjige u kome su kadije (šeriatske sudije) bilježile rješenja svih predmeta svoje nadležnosti, pa s tim u vezi i ostavinske rasprave, sporove oko nasljedstva, itd., u kojima se često mogu saznati mnoge interesantne stvari o pojedinim rodovima.

 

Međutim, slabost osmanskog administrativnog sistema s aspekta genealoških istraživanja je to što se u njemu ne insistira na prezimenima: u raznovrsnim dokumentima vrlo se često navodi samo ime dotične osobe, te ime njegovog oca (npr. Mustafa, sin Salih-agin; Muhamed, sin Ibrahimov, itd.). Prezimena se rijetko navode, i to najčešće u osmaniziranom obliku, tako što se slavenski sufiks –ić, -ović zamjenjuje turskim -oğlu ili perzijskim -zade (npr. Mehmedović = Mehmet-oğlu, Džinović = Džino-zade, Pašić = Paša-zade), a ponekad se i korijen prezimena turcizira (Kapetanović = Kapudan-zade). Ima, s druge strane, slučajeva da se sufiksi -ić  i -ović odbacuju, ali se ne dodaje turski sufiks -zade, već navodi korijen prezimena prilagođen turskoj leksici. Kod pripadnika uleme, obično se navodi lično ime, te drugo ime koje bi alim poslije završenog školovanja uzimao, uz titulu efendija (efendi), npr. Mustafa Hilmi efendija, Osman Nuri, Arif Hikmet, itd. Obavezno upisivanje prezimena u administraciji uvedeno je u BiH nakon dolaska austro-ugarske uprave, a u Turskoj tek nakon proglašenja republike.

 

Znatan dio osmanske građe koja se čuvala u Orijentralnom institutu u Sarajevu, relevantne i za genealogiju bošnjačkih porodica, uništen je u četničkom granatiranju 17. maja 1992. godine. Ostatak građe sačuvan je uglavnom u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, te u nekim arhivskim ustanovama. Ta građa je, barem kada se radi o arhivima, uglavnom sređena i postoje analitički inventari koji olakšavaju njezino korištenje.

 

Nakon austro-ugarske okupacije Bosne 1878., nova vlast zavodi efikasan administrativno-upravni sistem, što se odrazilo i na karakter dokumentacije nastale u tom periodu. U svim austro-ugarskim dokumentima, za razliku od ranijih osmanskih, insistira se i na prezimenu, tako da, kada je riječ o nekoj osobi uključenoj u određenu pravnu radnju, redovno se pored njegovog imena navodi i prezime, a često i ime oca. Takva praksa se zadržala i u adminitrativnom sistemu prve i druge Jugoslavije, sve do današnjih dana. Izdvajaju s tri glavne skupine pisanih izvora relevantnih za istraživanja razvoja bošnjačkih rodova: gruntovne knjige, matične knjige i domovnice. O svakom od tih dokumenata biće, ako Bog da, više riječi u narednom postu. U pisanu građu spadaju i svi ostali dokumenti iz kojih se mogu crpiti podaci za historiju i genealogiju jednog roda (lični dokumenti, sudski i administrativni, korespondencija, dnevnici, itd.). Neki od starijih austro-ugarskih dokumenata pisani su brzopisnom goticom, čitanje koje zahtijeva dodatna znanja iz paleografije.

 

Epitafi - natpisi na nadgrobnim spomenicima također mogu biti vrijedan izvor. Već se, u stvari, iz oblika samog nadgrobnika (nišana) može dosta toga saznati o umrlom: veličina, kvalitet izrade i natpis ukazuju na društveni položaj i materijalno stanje umrle osobe; po obliku turbana na starijim nišanima može se zaključiti da li je umrli eventualno pripadao staležu uleme, dervišima ili jeničarima. Također, i ornamentika ukazuje na isto: isklesana sablja na uzglavnom nišanu uglavnom ukazuje na činjenicu je umrli bio vojnik (ili se takvim smatrao), dok drugi ornamenti (npr. kalem) upućuju na njegovu pripadnost ulemi.

 

Što se tiče samih natpisa, oni su na starijim nišanima redovno pisani arapskim pismom na osmansko-turskom jeziku, u prozi ili stihovima; njihova veličina, kaligrafija itd. zavisila je od materijalnih mogućnosti nasljednika umrlog, kao i njegove staleške pripadnosti. Jezik i pismo starijih epitafa mogu da predstavljaju dodatnu barijeru zainteresiranim istraživačima. No, ponekad čak i površno poznavanje arapskog pisma (uz znakove prilagođene turskom fonetskom sistemu, kao i bosanskom), omogućava barem čitanje imena, koja u većini natpisa dolaze poslije uobičajenih fraza na arapskom: "O smrti", "On je vječno živ" (odnosi se na Boga), "El-Fatiha" ili pak "merhum" (umrli). Na epitafima je redovno navedeno ime umrlog, ime njegovog oca, nerijetko i prezime, kao i godina smrti koja dolazi na kraju. Noviji epitafi (od kraja XIX st.) sadrže često i natpise na bosanskom jeziku, pisane latiničnim pismom, dok su na nišanima koje su urezivale manje obrazovane osobe natpisi pisani arebicom, na bosanskom jeziku. Ta se praksa zadržala sve do iza drugog svjetskog rata, od kada se epitafi redovno pišu latinicom, te se pored godine smrti piše i godina rođenja, ponekad i uz napomenu ko podiže nadgrobnik ili neku poruku.