E d d i e

 Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ), čije pripadnike popularno nazivamo partizanima, imala je zaista šarolik sastav. Bilo je tu pripadnika svih mogućih nacija i nacionalnih manjina, odnosno "naroda i narodnosti", kako su to komunisti (vođe, ideolozi i zapovjednici NOVJ) voljeli kazati. Redovi NOVJ-e nisu bili zatvoreni ni za žene (kako ono ide ona pjesma: "Mlada partizanka…"), a Boga mi, ni za šaroliku skupinu balavurdije i tinejdžera željnih adrenalina, opasnosti i dokazivanja. Danas se čitav svijet zgražava pojavom djece ratnika u ratnim sukobima širom Afrike, ali tamošnji "Lords of War" se samo smješkaju, jer znaju da su ti klinci često ponajbolji ratnici: prvo, nemaju razvijen osjećaj za strah, niti shvaćaju opasnost, drugo - željni su da se "dokažu" pred starijim muškarcima, a treće, kad rat krene u oblikovanje te "mase", razviju toliku okrutnost prema neprijatelja kakve se često groze i njihovi stariji suborci.

 U ratom zahvaćenoj i opustošenoj Jugoslaviji, u redovima partizanske vojske borile su se na hiljade takvih malodobnih ratnika. Nekima od njih su povjeravani najlakši i najmanje opasni zadaci - nalazili su se u pratnji komore, štabova i bolnica, kao konjovodci i sl., drugi su vršili teže, opasnije i odgovornije zadatke, kao kuriri. Treći, pak, išli su u najopasnije zadatke - kao bombaši, privlačili su se neprijateljskim bunkerima, rovovima i utvrđenjima i neutralisali ih bombama. Partizani uglavnom nisu imali teškog oružja i artiljerije, a ručni raketni bacači bili su uglavnom nepoznati. Iz bogate memoarske literature potpisivane od stotina partizanskih zapovjednika, komunističkih rukovodilaca i običnih veterana, priznaje se da su mali bombaši najčešće bili najpogodniji za takve zadatke, i najokretniji i neustrašivi. Šta zna dijete šta je smrt…

Ja se sjećam kad sam kao klinac, još prije nego sam "regrutovan" u Titojugend, pardon - u Titove pionire, da sam bio izložen intenzivnoj ideološkoj indoktrinaciji u vidu slikovnica i filmskih uradak o podvizima djece-partizana, od onih stvarnih (Boško Buha) do sasvim izmišljenih (Mirko & Slavko). Naravno, koju godinu kasnije, počeo sam uviđati da je sve to obično sranje, pogotovu kad su nekakve zadrigle i neobrijane spodobe, u istim onakvim kapama poput Boška Buhe i kompanije, dižući tri prsta prolazile kroz čaršiju na vojnim kamionima i vozilima (a narod im, kad bi već odmakli, prigušeno psovao majku).

Ipak, prijatno sam se iznenadio kad sam naletio na tri fotografije jednog našeg lokalnog klinca u titovki, tamo iz ranih 40-tih godina. Iz Gračanice je dosta omladine otišlo u partizane, a uvećini slučajeva, radilo se o osobama mlađim od 20 godina. Mnogi od njih su bili stariji maloljetnici, a jedan od njih - čije fotografije donosim u ovom postu - rođeni Gračanlija Damjan Blagojević,u vrijeme odlaska u partizane imao je četrnaest godina.

Damjan Blagojević - u oslobođenim Kragujevcu, oktobar 1944. 

 Damjan Blagojević je rođen u Gračanici 1929. godine, u jednoj od najuglednijih pravoslavnih porodica u Gračanici. U partizane je otišao zajedno sa sestrom Biljanom, nakon prvog zauzeća Gračanice od strana jedinica NOVJ. Partizani - snage 1. majevičke brigade - bez većeg otpora su u noći s 30. na 31. august 1943. uspostavile kontrolu nad gradom. Pripadnici Domobranske dobrovoljačke (Domdo) bojne - domaći ljudi - nisu skoro ni pružili otpor, a manja posada njemačke feldžandarmerije (vojne policije) savladana je zahvaljujući oficiru Domdo bojne, poručniku Ademu Aliću, partizanskom saradniku. Nakon što su ovladali gradom, komunisti su po svom običaju organizirali propagandni zbor, na kome je govorio čuveni Pašaga Mandžić Murat. Prema sjećanju samog Damjana, tog dana je šesnaest Gračanlija stupilo u redove NOVJ: Biljana, Damjan i Nada Blagojević, Salim Čajić, Ibrahim Đogić, Vida Jaćimović, Ankica i Desimir Jovanović, neki Kahrimanović, Olga Nedeljković, Rado Nedić, Muharem Omerović, Vuka Pejić, Nikola Petrović, Dževad Rešidbegović, Stojan Ristić, Džemal Suman.

Većina ih se borila u redovima 1. majevičke, odnosno 15. majevičke brigade do kraja rata. Neki su prešli u druge jedinice, a petero iz ove skupine u ratu je poginulo. Što se tiče Damjana Blagojevića, on se u redovima brigade poprilično istaknuo, raspoređen je u izviđačku desetinu, a s nepunih petnaest godina postao je i desetar! Nije za potcijenit.

 Damjan Blagojević (sjedi u sredini, sa Schemeisserom), sa izviđačkom desetinom 15. majevičke narodnooslobodilačke udarne brigade. (klikni na sliku radi veće rezolucije!)

U oslobođenom Kragujevcu, sa oficirom Crvene Armije 

Nakon rata, Blagojević je nastavio prekinuto školovanje. Završio je i građevinski fakultet, ali manje je radio u struci, a više na raznim rukovodećim funkcijama u raznim firmama, posebno u soškovačkoj ciglani i gračaničkom "Građevinaru". Po jednoglasnoj ocjeni, Damjan Blagojević je bio jako dobar čovjek, ali i vrlo loš privrednik - iz kredita u kredit, pokušavao se probijati kroz zamršene uslove socijalističkog "samoupravnog" poslovanja. Njegovim poslovnim potezima mnogi su se drugi privrednici i dužnosnici vlasti smijali, nazivajući ih "damjanovačama". U predvečerje raspada Jugoslavije, Damjan je neko vrijeme bio na čelu općinskog komiteta Saveza komunista. U nacionalističkoj euforiji početkom 90-tih, Damjana su čelnici SDS-a pokušavali pridobiti, ali on je to ne samo odbio, već ih je i javno kritikovao i osuđivao. Nekoliko mjeseci pred izbijanje rata, Damjan je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz tunela kod Doboja. U čaršiji je do današnjeg dana ostala sumnja da je zapravo ubijen.