E d d i e

Možda malo stereotipno zvuči ovaj naslov, al' dok ovo pišem, na Winampu svira istoimena pjesma od Zvonke Bogdana. Kako god, stigla je.

Napolju kiša pada, zazimilo je pravo. Otvoren prozor, ja u dugim rukavima. Slušam lagane, melanholične panonske zvuke, isto tako cugam nekakav odvratno opor "Vranac". Zadnje kapi pred Ramazan. Maloprije sam započeo čitati Kikićeve Bukve (po sedamnaesti put), nenadjebiv socijalni roman još boljeg pisca, gotovo pa našeg zavičajnog (Kikić je rođen u susjednom nam Gradačcu, a radnja većine njegovih pripovijetki i spomenutog romana događa se baš na našem području, između Gradačca i Gračanice), koji je izgubio život u suludom ratnom vihoru, u najboljim stvaralačkim godinama. Bukve počinju opisom kiše koja "rodno pada". U Bukvama ima još jedan opis jeseni, dolaska jeseni.

Možda zvuči čudno, ali ja volim ovakvo vrijeme. Volim jesen. Možda zato što sam i rođen u oktobru (iako taj period nazivaju Miholjskim ljetom). A biće prije što sam po prirodi tipični melankolik i rođeni depresivac. Ipak, jesen je doba koje me ispuni nekim nemirom, nekom čežnjom, ne znam kako bih to nazvao. Kad su lijepi dani, mami me da izađem u prirodu, makar do Javor vode, ili da na pravim krug preko Lendića i Gajeva, ili se popnem do Hurija. Kad pada, ili kad je magla i mokro, osamim se pored prozora, pijuckam ili gem, ili čaj, nije bitno, slušam nešto skroz lagano, ili tamburaše, ili Tomu Zdravkovića, ili neke balade. Uz to ide i odgovarajuća literatura. Recimo, priče Daria Džamonje.

Valjda iz tih neakvih motiva i ovaj post.

Ove nam godine jesen dođe nešto ranije. Ima još više skoro tri hefte do jesenjeg ekvinocija, ali sudeći po ovome kako je sad, jesen je već uveliko stigla. Doduše, utradicionalnom narodnom kalendaru, već se Aliđun (u pravopslavaca - Ilindan) - 2. august - uzima kao nekakva prekretnica ljeta, a već period "među Gospojinama" (u kome se sad nalazimo) predstavlja početak jeseni. Kasum (ili Mitrovdan), 8. novembra - dan kada u Gračanici započinje tradicionalni vašer - u narodnom kalendaru već označava početak zime. 

 Kao i ona prethodna, dobar dio nastupajuće jeseni proteći će u ramazanskom duhu, tako da do iza Bajrama neće biti baš mojih izleta, ni u prirodu, a ni "onih" pred prozorom. Mislim, onih u kojima je šiša "prateći sadržaj". A vala, jebo i šišu. Ovo proljeće sam bio i ostavio alkohol, al' džaba. Malo šejtan, malo društvo… I zateknem se supijanog uz stupidne turbofolk hitove posvećene alkoholnim koktelima ("Džin i limunada", "koka-kola i viski" i sl.).

Samo, mnogi će i ove jeseni vrtit kazane. Ako ništa, ova suša (sušna zima, sušno proljeće, o ljetu da i ne govorim) - pogodovala je šljivama. Stenlike su skitile, nas stablima su kao grozdovi. Neki dan sam u amidžinom šljiviku s par malih šljivića ubrao skoro pet kila (i još je na njima ostalo). Oni koji peku (i prodaju!) rakiju mogu bit još zadovoljniji. A mnogo će takvih za desetak dana, ako Bog da, stajat na teraviji rame uz rame sa mnom. Džaba islam, džaba zabrane, džaba ilmihali i sve ono. A hodže i njihovu priču ovdje više niko i ne uzima ozbiljno. I da Muhammed a.s. ustane iz groba, sumnjam da bi Bošnjake "utjerao u suru". Sve mi se čini da je ona sintagma "Dobri Bošnjani", srednjovjekovnog porijekla, koju savremeni mitomani i nacional-romantičari prenesoše na naš narod, u osnovi promašena. Kako dobri, jadna ti majka.

Uglavnom, da ne dumam qrcu više dalje, svako ko ovo čita, neka ne žali za ljetom koje je prošlo i neka iskoristi ovu jesen na najbolji način. Nemojte dozvoliti da u ovih nekoliko ljepših dana, kojih će sigurno biti tamo oko Bajrama, ne napravite barem jedan izlet u prirodu. Ko ima dobar aparat, neka ga iskoristi i napravi par fotki. Priroda je najljepša u jesen, kad se šume presvuku onim nevjerovatnim koloritom.