E d d i e

Ovaj naslov je parafraza stupidnog kafanskog pjesmuljka, "kad te Pjano po Sokolu ganjo?", koju je neko nakalemio na satirične (i zabranjene) stihove "Druže Tito nešto bih te pit'o - gdje je naše sa tavana žito?", spjevane u narodu u vrijeme prisilnog otkupa, kada su komitetski prvaci uz pomoć "narodne" milicije i UDB-e hodali po selima, tukli i mučili seljake i otimali im poljoprivredne proizvode. Cilj tih represivnih mjera, inače, bio je da se seljaci natjeraju u seljačke radne zadruge (jugoslavenska verzija ruskih kolhoza) ili da im život na selu učine toliko nepodnošljivim, tako da napuste sve i odu grad, gdje će postati (jeftina) radna snaga u industriji. Sve pod blagoslovom jugoslavenskog vođe, Josipa Broza Tita.

Naravno, staljinističke prisile režima izazvale su opće nezadovoljstvo u narodu, na mjestima čak i otvorene pobune i ustanke (Cazin, Đurđevik, Živinice, Sjenina), o kojima se danas malo zna. Titov politički raskol sa Staljinom 1948. nije značio i ideološki raskol, jer u Jugoslaviji upravo nakon 1948. godine dolazi do najžešćeg vala sovjetizacije i najtežeg pritiska totalitarizma. Naravno, početkom 50-tih godina,  društvene, ekonomske i privredne mjere režima, odnosno ideologija na kojoj su se te mjere temeljile doživjeli su potpuni krah. Ugrožen od (činilo se) svemoćnog Staljina, Tito - kome je njegova vlast uvijek bila važnija od ideologije - morao se okrenuti Zapadu. To je značilo i ublažavanje stege totalitarizma, ali i ekonomsku pomoć Zapada koja je pomogla Jugoslaviji da prebrodi tešku krizu i glad tih godina. Pored toga, Tito je primio i vojnu pomoć - tada najsavremenije oružje (otuda i u Armiji RBiH četrdesetak godina kasnije oni tenkovi M-47 Patton - jednog smo imali gore na Lendićima - kao i automati "Thompson").

Titu je ipak najvažnije bilo da se očuva na vlasti. Pospremio je tako iza rešetaka Milovana Đilasa koji je predlagao demokratizaciju zemlje i uvođenje višepartijskog sistema (rezultat čega bi, vrlo vjerovatno, bio ulazak Jugoslavije u NATO i Europsku zajednicu!), a glavni ideolog Partije, Kardelj, osmislio je novi društveno-ekonomski koncept "radničkog samoupravljanja", koji će s manjim modifikacijama ostati baza jugoslavenskog društvenog i ekonomskog poretka sve do raspada zajedničke države. Tito je dalje vladao s naizmjeničnim popuštanjem i stezanjem uzda režima (jačanje UDB-e kasnih 50-tih, pa Brijunski plenum i pad Rankovićeve klike, demokratizacija zemlje pa surovi obračuni u Hrvatskom proljeću i čistkama u Srbiji, onda donošenje liberalnog ustava koji je nudio i više nego su iza rešetaka pospremljeni kritičari režima tražili, pa onda priprema novih obračuna), dok je ekonomski sistem naizmjenično prolazio kroz uspone i krize. 

 
Josip Broz Tito a.k.a Jozo Mafiozo (by Ante Kovačević) u karakterističnoj pozi

Da zaključim ovaj dugi i (ne)potrebni uvod, preporučujem svima za čitanje kratki, ali izvrsni esej mog kolege Ikbala Coge, JUGOSLAVIJA BI IDEALNA ZEMLJA! MIT ILI ČINJENICA. 

*   *   *

 Prije dva i po mjeseca, Radio Gračanica je objavila vijest da gračanički SUBNOAR-ovci uz podršku  udruženja građana "Josip Broz Tito" namjeravaju da obnove i vrate neke spomenike istaknutim osobama podignute za vrijeme komunizma, ali i da podignu spomenik Josipu Brozu Titu. Ta je ideja među forumašima na Gračanica.net forumu, "djecom koja nisu upamtila Tita", kako reče neka nadobudna penzionerka na RadioN Gračanici (mada među nama ima ljudi koji su upamtili ne samo Tita, već i gladne rane 50-te u njegovoj režiji), naišla uglavnom na zdravu i pozitivnu kritiku. Aktualizacijom te ideje prije nekoliko dana i najavom njezine konkretne realizacije u naredna dva mjeseca, rasprava se rasplamsala, pa se kao logična reakcija protivnika te ideje pokrenuta forumska inicijativa da se (onda) podigne (i) spomenik Ibrahimu Pjaniću, jednoj od najkontroverznijih povijesnih ličnosti ovoga kraja za vrijeme II svjetskog rata. O Pjaniću malo poslije, najprije o Titu.

Kao diplomirani historičar, koji se usput pomalo bavio istraživanjima, koji je učestvovao u par međunarodnih naučnih konferencija, sa prosjekom ocjena od 9,0 - od toga stručni predmeti 9,9 (neka mi čitatelji oproste zbog neskromnosti - ovo je argument za one koji će mi prigovoriti da "nisam upamtio Tita, pa ne mogu pričati o njemu") - naučio sam štošta o vrednovanju historijskih ličnosti i uopće o ocjenama njihove povijesne uloge. Naravno, osnova svega je činjenica na kojoj je ponajviše (bolje reći pretjerano) insistirala marksistička historiografija, da su tzv. velike ličnosti i njihovi postupci određeni društvenim i povijesnim kontekstom u kojima su te ličnosti djelovale, pa tako su svake paralele tipa "Je l' bolji bio Tito ili Alija", kakve se ovih dana mogu čuti, ne samo neutemeljene i neopravdane, već totalno stupidne.

Ja povijesne ličnosti ocjenjujem po "metodi vage", pro et contra argumentima, tj. vrednovanjem njihovih zasluga i analiziranjem njihovih loših postupaka i djela. Naravno, svaki argument valja dobro analizirati i razdvojiti historijske mitove, stereotipe i predrasude od realnosti. U slučaju Josipa Broza Tita, pokušat ću u nekim najkraćim mogućim crtama, da ne kažem osakaćenim, nabrojati te za i protiv argumente, pa pokušati izvesti zaključak da li je on pozitivna ili negativna ličnost. Mada te kategorije "pozitivan" i "negativan" u historiji treba uvijek shvatiti uvjetno.

Dakle, prvo pozitiva:

Šalu na stranu, postoji i druga strana medalje.

Ima toga još, ali ovo je dovoljno.

 U osnovi, kada se sve navedeno izvaga, ispade da je Tito - po mom mišljenju - ipak bio jedna u osnovi, pretežno, - pozitivna ličnost. S ovim se slaže i prof. Mustafa Spahić, jedan od najvećih intelektualaca u Islamskoj zajednici i sam žrtva političkog procesa režima kojeg je uspostavio Tito - u jednoj radio emisiji zeničkog BM radija, nakon dobre elaboracije Titovog djela, na potpitanje novinara - "Znači, jedan pozitivan lik?", odgovorio: "Ja ne bih rekao pozitivan, to je epska kateforija; rekao bih jedan koristan, pragmatičan vladar, i jedan - po instinktu, po iskustvu - uistinu svjetski državnik". Ovo, što se kaže, potpisujem - od slova do slova.

Sad da se vratimo na ono glavno pitanje - spomenik Titu u Gračanici?

 Čim se ova ideja pojavila, rekao sam na forumu da, ako spomenik Titu nije bio podignut za pedeset godina komunističke vlasti, onda smatram da je ideja da se on DANAS podiže čista glupost. Ne zato što Tito, eventualno, ne zaslužuje spomenik - već zato što to predstavlja čisti anahronizam. Rekao sam i to da, ako (neo)komunisti i samozvani antifašisti iz SUBNOAR-a i ostalih udruženja hoće, neka u prostorijama svojih udruženja i svojim avlijama dižu spomenike i biste svih članova CK i svih narodnih heroja NOB-a i još sedmorici sekretara SKOJ-a pride! Ali kog će vraga sutra moja djeca i unuci gledati te njihove spomenike, podignute duboko u postkomunističkoj eri! Valjda da se čude koliko smo glupi bili, pa "elitni" prostor u gradskom parku iskorištavali za tamo neke spomenike nekom bivšem diktatoru bivše država propale u krvavom ratu, od koje nije preživjela ni jedna jedina ideja na kojoj se ta država zasnivala, a ne za spomenike herojima odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995., koji su dali živote za Gračanicu. 

Tada sam još uputio jedan prijedlog (poslije sam ga javno iznosio), da ako hoće da obilježe dostojno Titov lik i djelo, neka radije vrate onaj natpis, svijetleću "reklamu" na petokatnicu koju narod i danas zove Tito-zgrada, i neka je zvanično nazovu tim imenom (koje će stajati stanarima u adresi). To ne bi bio anahronizam, već u biti obnova spomenika, a ujedno bi se Titov lik i djelo obilježili na originalan način, kakav sigurno ne postoji ni u jednom gradu na području bivše Jugoslavije. 

Od tog prijedloga, koji - siguran sam - nikome ne bi smetao, nije bilo ništa, već su SUBNOAR-ovci ponovo krenuli u realizaciju te svoje… ma šta imam oklijevati da kažem, stupidne ideje. Stupidne, jer toj gospodi - koja tobože i tradicije ovog zadnjeg rata i otpora agresiji, 1992.-1995., uzimaju u "njegovanje" - očigledno nije palo na pamet da se obilježi sjećanje na neke od poginulih branitelja Gračanice (koji su poginuli braneći i njihove živote!), i da se njima ustupi ekskluzivna i elitna lokacija u centralnom gradskom parku. Jok, valja to Titi dat - što jasno pokazuje da ti ljudi očigledno još žive u razdoblju od prije dvadeset i kusur godina, kada je za njih vrijeme haman stalo.

Jasno je da stari komunisti igraju na kartu emocija jednog dijela populacije (ono, godišta "pedeset i neko" koji su zapamtili samo jedan dio Titove ere, 70-tih godina) kako se "u Titino doba dobro živjelo", a "kako danas lopovi sve pokradoše". Izlišno je napominjati da podizanje spomenika Titu NEĆE sigurni ni povećati penzije, niti plaće, niti životni standard, jednostavno - bilo i nema više. Do našeg glupog neprosvijećenog svijeta, koji četiri godine psuje majku ovima na vlasti, da bih ih za svake izbore ponovo doveli na vlast (iste te ljude!), to sigurno neće doprijeti.

I tako, inicijatori ideje o  podizanju spomenika Titu sigurno će dobiti podršku naroda. A dobit će podršku političkih krugova - SDP-a prije svega. Ne zato što u SDP-u ima ljudi sličnog mentalnog sklopa i sličnih nazora kao u starih SUBNOAR-ovaca - njima skidam kapu, već zato što i SDP igra na kartu emocija naroda vezanih za Tita, ali da bi dobili glasove i došli na vlast. Da je konkurentska SDA pametna, i oni bi zaigrali na tu kartu i podržali bi ovu ideju: više bi s tim kod naroda dobili nego kod svojih saveznika hodža izgubili.

Komunisti će podignuti spomenik, nema dileme. Zašto to rade, posebno je pitanje. Nije to sigurno želja da se obilježi Titov lik i djelo i njegovog "učešća u stvaranju BiH u sadašnjim granicama, te borbi za BiH".

Ja lično mislim da je podizanje spomenika Josipu Brozu Titu zapravo podizanje kultnog spomenika, idola titoističkog kulta na kome će se vršiti "obredi" prilikom obilježavanja bitnih datuma. Takva vrsta "svetilišta" do danas je nedostajala u Gračanici - pokazalo se to prilikom obilježavanja 4. maja, dana Titove smrti, dolje u parku (kada se Titu čak i Fatiha učila za Tita!). Polaganje vijenaca i minuta šutnje (uz Fatihu!) obavljeno je na spomen-kosturnici, a to nije, kao, prikladan spomenik. Eto, u tom grmu leži zec. 

  I konačno dolazimo do Pjane.

 Pošto je tvrdoglavo i zaslijepljeno insistiranje SUBNOAR-ovaca mnoge razljutilo, kao sasvim logičan odgovor, sasvim logična konsekvenca, pojavila se spomenuta forumska inicijativa o podizanju spomenika Ibrahimu Pjaniću. Lik i djelo ovog čovjeka također treba posmatrati onako kao i svake druge povijesne ličnosti,pa tako i Tita. Neke od Pjanićevih pozitivnih i negativnih osobina naveo sam u jednom postu na Gračanica.net forumu, tako da to ne mislim ponavljat, jer ne mislim sad pisati o Pjani. Nastala je onda rasprava na forumu, na momente žestoka, neki su nastupali s argumentima, neki s emocijama. Neka svako na osnovu toga sam izvede zaključke.

Da se razumijemo, ja nisam zagovornik podizanja spomenika Ibrahimu Pjaniću. Međutim, ukoliko u čaršiji bude podignut spomenik Titu, onda bih svakako podržao one koji su za podizanje spomenika Pjaniću. Radi se o ODBRANI PRINCIPA JEDNAKOSTI, JEDNAKIH PRAVA I UZAJAMNE TOLERANCIJE.

U toj raspravi, kao historičar - mogu ponuditi nepristrasne argumente vezane za ličnost i povijesnu ulogu Ibrahima Pjanića, te osporiti razne predrasude koje se o njemu navode, od toga da je "izdajnik" (koga je to izdao? Jugoslaviju? Kralja Petra?) i "okupator" (šta li je to on okupirao?), kako to čusmo u programu Radio Gračanice, pa do toga da je on najzaslužniji za odbranu Gračanice od četnika u II svjetskom ratu. Komunisti, njihovi simpatizeri i svi koji ih na bilo koji način podržavaju treba da budu svjesni da je prošlo vrijeme kada su oni upravljali državom i nametali svoje mišljenje kao jedino ispravno i jedino "nepogrješivo", te kad su sebi uzimali za pravo da sude i presuđuju ko je pozitivna, a ko negativna ličnost. Danas se MORA uvažiti činjenica da ima ljudi koji imaju potpuno drukčije mišljenje, potpuno drukčije poglede i potpuno drukčije osjećaje i mora se onda to sve uvažiti - pa ako njih smeta podizanje spomenika Titu, a vas Pjaniću, ili nemojte dizati ni jedni ni drugi, ili dignite i jedni i drugi. TO JE, draga gospodo, PRINCIP TOLERANCIJE.

   Međutim, mene je osobno iznenadila, neprijatno iznenadila reakcija jednog čovjeka, forumaša, blogera i saradnika portala Gračanica.net, koji je i napustio stranicu, i zatvorio blog - s obrazloženjem da to čini "dok ova 'desna' oluja na našoj stranici ne prođe", jer da se više ne osjeća ugodno u (tom) društvu. Iskreno, ovakav me postupak ne samo iznenadio, već i razočarao, jer sam vjerovao da taj čovjek, ma koliko gajio i javno isticao simpatije za ljevičarske ideje, komunističke simbole i Tita (da se odmah razumijemo, ne mislim da u tome ima išta sporno - i ja to činim), IPAK NIJE prožet duhom jednoumlja i totalitarizma, koji su u potpunoj suprotnosti sa savremenim svjetskim i europskim načelima slobode mišljenja i govora, dijaloga i uvažavanja neistomišljenika. Na žalost, ispade da sam bio u krivu. Ako ovo bude htio čitati, želim samo da mu poručim kako je osnova dijaloga da se putem argumenata sugovornika i neistomišljenika postigne konsenzus i kompromis, te da povlačenje iz dijaloga i  distanciranje tome sigurno ne doprinosi. 

Edit: ubrzo se vratio :) 

Otvaram inbox na gmail-u koji rijetko koristim i vidim da mi je izvjesni "Mr Yusuf Musa" "poslao" "mail".

" DEAR FRIEND,
I KNOW THAT THIS MESSAGE WILL COME TO YOU AS A SURPRISE. I AM THE BILL AND EXCHANGE MANAGER IN BANK OF AFRICA (BOA), OUAGADOUGOU BURKINA FASO. I HOPED THAT YOU WILL NOT EXPOSE OR BETRAY THIS TRUST AND CONFIDENT THAT I AM ABOUT TO REPOSE ON YOU FOR THE MUTUAL BENEFIT OF OUR FAMILIES.
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/859479.stm
I NEED YOUR URGENT ASSISTANCE IN TRANSFERRING THE SUM OF (USD$25) MILLION TO YOUR ACCOUNT WITHIN 10 TO 14 BANKING DAYS. THIS MONEY HAS BEEN DORMANT FOR YEARS IN OUR BANK WITHOUT CLAIM. I WANT THE BANK TO RELEASE THE MONEY TO YOU AS THE NEAREST PERSON TO OUR DECEASED CUSTOMER (THE OWNER OF THE ACCOUNT) DIED ALONG WITH HIS SUPPOSED NEXT OF KIN IN AN AIR CRASH SINCE JULY, 2000.
I DON'T WANT THE MONEY TO GO INTO OUR BANK TREASURER ACCOUNT AS AN ABANDONED FUND. SO THIS IS THE REASON WHY I CONTACTED YOU SO THAT THE BANK CAN RELEASE THE MONEY TO YOU AS THE NEXT OF KIN TO THE DECEASED CUSTOMER. PLEASE I WOULD LIKE YOU TO KEEP THIS PROPOSAL AS A TOP SECRET AND DELETE IT IF YOU ARE NOT INTERESTED.
UPON RECEIPT OF YOUR REPLY, I WILL GIVE YOU FULL DETAILS ON HOW THE BUSINESS WILL BE EXECUTED AND ALSO NOTE THAT YOU WILL HAVE 30% OF THE ABOVE MENTIONED SUM IF YOU AGREE TO HANDLE THIS BUSINESS WITH ME? AND 10% WILL BE SET ASIDE FOR ANY EXPENSES THAT WARRANT ON THE PROCESS BEFORE THE FUND GET INTO YOUR BANK ACCOUNT SUCH AS TELEPHONE CALLS BILLS (ETC).
 
BEST REGARD.
MR YUSUF MUSA."

 Čega se sve ovi spameri neće sjetit. Pitam se samo koliko na svijetu ima levata koji progutaju ova sranja?

Tako sam imenovao jednu skeniranu fotku, snimljenu spomenutog datuma. U stvari, treba da stoji 1-11-1942, al eto. Jer zapravo je tad snimljena.

Inače, nevjerovatno volim fotografije iz perioda Drugog svjetskog rata, bez obzira prikazuju li ljude u uniformi ili u civilu, bez obzira jesu li originali ili presnimci. Neke fotografije ipak imam i u originalu u svojoj kolekciji. Jedna od njih je i ova dolje fotografija:

 Fotografija je snimljena u Tuzli, "1. studenog 1942. god.", kako stoji na pozadini. Na njoj su petorica mladih Gračanlija, od kojih je samo jedan danas među živima. Pa, onako, kako je već red:

stoje, s lijeva na desno: Asim Tihić, Ferid Osmanbegović i Osman Avdić.

sjede: Hajrudin Ćerimagić i Vlado Gadža.

Interesantne su ratne sudbine ovih ljudi. U vrijeme kada je fotografija snimljena, u Gračanici je vladao relativan mir. Nakon potpisanog sporazuma sa ozrenskim i trebavskim četnicima, područja na kojima su se vodile borbe nalazila su se stotinama kilometara od Gračanice. Otkako je mjesto ustaškog logornika preuzeo Ibrahim Pjanić i nakon što su se ustaške jedinice sa strane povukle, normalizirao se život u gradu. Građani srspke nacionalnosti više nisu strahovali za život. Trgovine su se normalno snabdijevale, čak su i Ozrenci dolazili petkom na pijacu. Među njima su bili i četnici (doduše, bez oružja), koji su koristili usluge gračaničkih brijača (frizera) ne da se briju ili šišaju, već da im ovi srede kose i brade (zaboravio sam taj izraz - nešto ko primitivni mini-val) kako bi izgledali zajebanije. Sve u svemu, da nije bilo muhadžira i prognanika, činilo bi se da je sve isto kao prije 6. IV 1941.

U tom vremenu, naša je omladina izlazila, družila se, išlo se na teferiče i, eto, i do susjednih gradova. Ko bi rekao da će desetak mjeseci kasnije ova četiri jarana rat rastaviti i baciti u suprotne tabore. Nakon proboja iz klopke na Sutjesci, sjeveroistočnu Bosnu je zahvatila partizanska plima. Ratna pustošenja i borbe prenijele su se i na gračaničko područje. Varljivi mir je nepovratno nestao, a gračanička omladina se tokom proljeća i ljeta rasula u razne vojne snage, koje su na kapama nosile jal petokraku, jal limenu NDH značku, jal 'U', jal Reichsadler i Totenkopf na fesu, a Boga mi i sam fes bez ikakvih oznaka. Ti su možda bili i najpametniji.

Ono što je interesantno za ovu fotku, jeste to što su ova petorica jarana već u vrijeme snimanja fotke imali sasvim različite političke poglede. Asim Tihić i Ferid Osmanbegović su bili SKOJ-evci i simpatizeri komunista. Avdić i Ćerimagić su bili, uvjetno rečeno, neutralni (nisu se eksponirali, već čuvali glavu), a ovaj Vlado je bio ustaša. On je brat čuvenog i zloglasnog Ratimira Ratka Gadže, desne ruke prvog ustaškog logornika Franza Taborskog. Ratko je imao trojicu braće i Vlado je jedan od njih. Krajem ljeta 1942., Taborski napušta Gračanicu, a na njegovo mjesto dolazi Ibrahim Pjanić. Kampanja terora koju je Taborski uz pomoć Gadža organizirao konačno je prestala. Ratko je otišao na službu u Gradišku, poslije se, tokom 1944. ponovo obreo u Gračanici. Obitelj je zadnji put viđena u Zagrebu. U čaršiji se poslije svašta pričalo o Gadžama. Ratko je prije deset-petnaest godina umro u Argentini. Šta je s Vladom i ostalom braćom bilo, u ovom trenutku nije poznato. 

Osmanbegović je u septembru 1943. pristupio partizanima koji su ga uputili "na teren", u propagandni rad, da agituje za partizane. Tokom ofenzive oružanih snaga NDH i Nijemaca u kasnu jesen 1943., njegova je grupa razbijena ili, bolje reći, razbježali su se glavom bez obzira. Osmanbegović se krio kod svog amidže u njivi, u nekoj šupi, na Hurijama, ali su ga pripadnici legije i ustaša otkrili i poručili mu da se ne pravi budala i da ide kući, jer da će ga uhapsit. I vratio se onda u Gračanicu. Kasnije mu je stigao poziv da se javi u domobranstvo,što je značilo da će ga baciti ko zna gdje, a onda mu je Ibrahim Pjanić Pjano, ustaški satnik, vitez i zapovjednik bojne, ponudio kao alternativu da bude u njegovom štabu ćato. I Ferid se onda konsultuje sa svojom rajom komunistima (u međuvremenu je postao punopravni član KPJ), koji su mu, naravno, rekli da ne bude lud da odbije takvu priliku - "ali do prvog oslobođenja Gračanice". Prišio je tako 'U' na kapu i prešao u štab XXV djelatne bojne. Vršio je on tu razne sitne usluge komunistima, a kad su partizani u oktobru 1944. zauzeli Gračanicu, stupio je u redove 18. hrvatske NOU brigade, malo se borio, pa postao sekretar štaba - otprilike isto ono što je radio i kod Pjane.

Asim Tihić, sin uglednog trgovca Bećirage Tihića, isto je tako stupio u 18. hrvatsku brigadu, kojih mjesec dana prije Osmanbegovića. U brigadi se borio do kraja rata. U toku 1944. i on je primljen u partiju. Avdić je tokom rata bio "ni tam ni vam", kobajagi bio u legiji ("zelenom kadru") ili Bosanskim planincima, kako se ta formacija zvala, pa onda je početkom 1945. mobilisan u partizane. Iza rata je morao "namiriti" svoju ratnu neaktivnost tako što se kao KNOJ-evac borio protiv "bande" (ostataka razbijenih antikomunističkih formacija). Za Ćerimagića ne znam, ali sumnjam da je izbjegao uniformu, jer su partizani do kraja marta 1945. po Gračanici mobilisali sve što je moglo nositi pušku (osim onih koji se nisu posakrivali po trapovima na njivama i u potoke).