E d d i e

U drugom dijelu pričice o istraživanju rodoslovlja iliti genealoškim istraživanjima, evo nekoliko informacija o povijesti genealogije u Bošnjaka.

Razvoj genealogije na tlu današnje Bosne i Hercegovine može se pratiti još od srednjeg vijeka. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi postojala je ne samo svijest o porijeklu pojedinih velikaških rodova, nego su i zapisane neke genaološke legende (o porijeklu Kotromanića, Kosača, Dinjičića, itd.). U vrijeme osmanske uprave, međutim, razvoj genealogije stagnira. U osmanskom, islamskom kulturno-civilizacijskom krugu genealogiji se nije posvećivala tolika pažnja kao u zapadnoeuropskom, kršćanskom, te se stoga gotovo i ne može govoriti o nekom razvoju genealogije kao naučne discipline na prostorima Osmanskog carstva. U Bosni, istina, nastaju i neka rodoslovna djela, i to uglavnom među franjevcima. Kod bošnjačkog muslimanskog stanovništva – odnosno kod njegove društvene i političke elite – pručavanja rodoslovlja gotovo da i nije bilo.

No, uprkos tome ipak je kod najvećeg broja bošnjačkih rodova postojala svijest o vlastitom porijeklu, koja se najčešće očituje kroz usmenu predaju. Najčešći razlog čuvanju genealoških predaja je staleška, odnosno klasna pripadnost; pojedini plemićki rodovi čuvali su predaju o svome porijeklu, kako bi istakli svoj društveni prestiž. Ovakva predanja su služila i prilikom ženidbenih veza, jer su se begovske porodice orođavale samo sa po ugledu jednakim ili približno jednakim porodicama. Osim porodične usmene predaje, bilo je i slučajeva postojanja porodičnih arhiva, u kojima su čuvani dokumenti (fermani, berati, tapije, itd.). Te arhive ne samo da su imale funkciju očuvanja svjedočanstva o nekim davno dobivenim privilegijama, nego i svjedočanstva o starosti i ugledu dotičnog roda u prošlosti. Ovakve arhive postojale su kod gotovo svih značajnijih bošnjačkih plemićkih familija (Kulenovića, Čengića, Gradaščevća, itd.), kao i kod onih alimskih (npr. travničkih Korkuta, gradaćačkih Muftića i drugih).

I kod običnog naroda, odnosno rodova koji nisu pripadali društvenoj, političkoj ili intelektualnoj eliti, također su postojale genealoške legende i usmena rodoslovlja. Razlog tome su svakako i narodni običaji u pogledu ženidbe i udaje. U bošnjačkom narodu se smatralo da ženidba nije dozvoljena po nekoliko koljena unazad; najmanje iznad četvrtog, a ponekad ni do desetog koljena, ovisno o pojedinim krajevima.

Krajem osmanske, te nakon uspostave austro-ugarske vlasti, kada neki bošnjački velikaši pod utjecajem europskog shvaćanja plemstva postaju svjesni svoje uloge u novome društvu, dolazi do konkretnijeg pristupa proučavanju porodične tradicije. U to vrijeme je sačinjen je, na primjer, prikaz porodičnog stabla Gradaščevića (roda koji je odigrao znatnu historijsku ulogu i u povijesti Gračanice), te su zapisane brojne predaje o bošnjačkim plemićkim rodovima, ali i rodovima iz drugih staleža. Tada nastaju i brojni radovi o prošlosti pojedinih mjesta i ličnosti, pri čemu su se tadašnji pisci često opširno osvrtali na rodoslovna predanja i legende o pojedinim istaknutijim rodovima. Zabilježene su legende i predanja o familijama poput Atlagića, Čengića, Firdusa, Kopčića, Kulenovića, Ljubovića, Šahinpašića, itd.

Slično je bilo i u doba prve Jugoslavije (1918.-1941.). Tada je nastalo nekoliko kraćih radova (o Rizvanbegovićima, Morićima, itd.). U vrijeme socijalističke Jugoslavije, uslijed specifičnih društveno-političkih uvjeta genealogija je u BiH kao naučna disciplina bila prilično zanemarena i nije doživjela razvoj kao druge grane historijske znanosti. Izdvaja se tek nekoliko radova, u prvom redu studije akademika Hamdije Kreševljakovića o Dženetićima i Čengićima, a posebno vrijedi istaknuti rad Behije Zlatar o feudalnim porodicama iz Bosne u XVI stoljeću. U to je vrijeme bilo i istraživanja drugih bošnjačkih rodova, ali uglavnom od strane amatera i zaljubljenika u prošlost, te za privatne potrebe – rezultati takvih istraživanja nisu objavljivani.

Nakon pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, bošnjačko plemstvo se više ne smatra nekom “neprijateljskom” i “reakcionarnom” klasom, pa se povećalo interesovanje za prošlost pojedinih rodova, u prvom redu begovskih. Neposredno prije i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu nastala su i djela o značajnijim bošnjačkim familijama - Filipovićima, Tanovićima, Gradaščevićima i dr. Također, podaci o porijeklu i razvoju značajnijih bošnjačkim rodova mogu se naći i u djelima biografskog karaktera, posvećenim nekoj značajnoj ličnosti. U novije vrijeme, prisutna su rodoslovna istraživanja “običnih” familija, koje se u prošlosti nisu osobito isticale po ugledu, porijeklu ili imovnom stanju. Autori takvih rodosalovlja jednostavno nastoje istražiti svoje porijeklo, a rezultati svojih istraživanja nerijetko predstavljaju u vidu posebnih monografija. Takve su npr. monografije o Felićima iz okoline Bihaća, Karahodžićima iz okoline Tešnja itd. Što se tiče gračaničkog područja, postoje dvije objavljene rodoslovne monografije - o Durakovićima iz Malešića, koju je obradio i napisao Himzo Duraković, te o Gazibegovićima, koja je nastala iz pera Hasana Gazibegovića. Njima treba pridodati i knjigu Nihada Halilbegovića o Ali Riza efendiji Prohiću, u kojoj autor donosi i dosta podataka o porijeklu i rodoslovlju gračaničkih Prohića. Isto tako, prof. Rusmir Djedović, jedan od najboljih poznavalaca genealogije u Gračanici, napisao kraću studiju o Širbegovićima (još nije objavljena), a u poznato mi je da su se još neke osobe bavile proučavanjem porijekla i razvoja svojih rodova, te da postoje radovi u rukopisu o još nekim gračaničkim familijama.

Kada se već pogledaju objavljeni rezultati genealoških istraživanja, uočavaju se brojni nedostaci: neujednačenost metoda i pristupa istraživanju, nestručnost autora, itd. Izučavanjem rodoslovlja bošnjačkih familija do sada su se uglavnom bavile nestručne osobe, često i bez najosnovnijeg znanja iz historije, arhivistike i genealogije. To je donekle razumljivo, jer je teorijska strana proučavanja genealogije kod Bošnjaka također potpuno zanemarena. Vrlo je teško naći u stručnoj i publicističkoj literaturi, kao i na internetu, teorijska objašnjenja, metodološke pretpostavke i tehnička uputstva kako prići istraživanju jednog bošnjačkog roda. Svakoj osobi zainteresiranoj za proučavanje porijekla i razvoja svoje familije bilo bi, svakako, daleko lakše ukoliko bi na jednome mjestu postojale upute o tome kako prići istraživanju, koji genealoški izvori (relevantni za bošnjačke - muslimanske rodove) postoje i kako ih koristiti, kako grafički predstaviti razvoj jednoga roda, itd. O svemu tome će u najosnovnijim crtama, ako Bog da, biti riječi na ovome blogu, u narednim postovima.