E d d i e

…Ili, kad narod isprepadaju.

Ma večeras pred utakmicu otišao kupit nešto do "Konzuma" i vidim dolje gužvara… Haj, nije čudno da se ljudi podmiruju u po mjeseca, malo je firmi koje uplate plaće i topli obrok tamo oko prvog, ali vidio sam petera-šestera kolica nakrcana - brašnom??? Jedan lik je strpao četiri vreće od po 10 kg, drugi dva paketa onih od po kilogram… A i rafa s brašnom je bila "opuhana". Vreća od 25 kg nije ni bilo više. I tako, u medijima su digli frku oko najavljenih poskupljenja, pa juče kažu hljeb u Brčkom skočio na marku i po (niko nije spominjao da je Brčko ionako u svemu skuplje od FBiH i RS, a i plaće su im veće), pa kažu da od sutra i u Tuzlanskom kantonu cijene rastu… Ispade sad da će kila brašna biti k'o '93. i da će opet biti gladi. A i ti što kupuju brašno, šta kontaju, da će im isplativije biti peći vlastiti hljeb? Pa i struja će poskupit, pa i drva nisu džaba… Sve mi je to potpuno bezveze. Ne zna čovjek šta je gore, ili nesposobna vlada (vlade!) koja nije (nisu) prstom mrdnula da krizu barem ublaže, ili lopovi pekari koji su poletili još prije heftu dana kupiti tone brašna, kako bi mogli zaradit na sirotinji, ili mediji koji su, sve mi se čini, i prouzročili svu tu frku. Uglavnom, podsjeti me to i na ljeto, jesen 1991. godine. Jedan dan je mati svega nakupovala i navukla kući (oca nije bilo - od silnog meraka & rahatluka jugo-socijalističkog samoupravljačkog radničkog raja otišao je, valjda čisto iz avanture, na njemačke bauštele). Vreće brašna, šećera, ulja, paketi riže, makarona, konzervi, svijeća… Stvarno je to bilo "cool" (mada tada niko nije znao za taj izraz). Mati je u povjerenju rekla da je to za ne daj Bože, ako i u nas bude rata. Čuj rat?! Rat je tada bio nešto daleko, gledao smo to tad na TV-u (najčešće onu prdimahovinu od Yutela) i nisam, naravno, ništa kontao (šta bi desetogodišnjak i mogao skontati). Samo sam se divio onim JNA tenkovima. S jaranima kad bih se igrao rata (najčešće smo se i igrali rata), svi smo još uvijek bili - partizani. Jedino nam je jednom komšija Hamid Šabić Homeini - mogla je to biti još i 1990. godina - na našu "parolu" Hej Slaveni odvratio: "Jebeš Slavene!". Već par mjeseci kasnije, i mi balavci smo "spalili iluzije", što bi rek'o onaj flašo Avdić iz Slobodne Bosne. Jebiga, morali smo kad su naši školski drugovi, učenici četvrtog razreda osnovne, umjesto "Orlovi rano lete" i "Vlak u snijegu" čitali Draškovićev "Nož" (konkretno: Mladen Kondić, sin tadašnjeg komandira milicije) i spominjali tenkove i topove koji se ukopavaju po Ozrenu. One prijetnje bombom i ne treba spominjati, kao i one tri-četiri eksplozije u čaršiji. Uskoro su naš uzor postali oni rezervni policajci, pa onda i momci iz mahalskih straža. Kasnije, kad je onaj manevarski vod SDA postavio kamp (baš tako - s izviđačkim šarenim šatorima) na Vinima, iznad Čiriša, bukvalno smo visili gore. Zalihe brašna i namirnica su tih dana i dopunjene. Bilo je to nekako, Bože me prosti, i lijepo vidit, ono nakrcano, prosto da osjetiš nekakvu sigurnost. Valjda su se tako osjećali oni težaci od prije 300 godin kad navuku ljetinu i zimnicu pred prvi snijeg. Mi klinci smo čak i priželjkivali rat! Da vidimo kako to puca, da isprobamo skloništa koja smo uređivali, pa i da načnemo one zalihe! Heh, ne ponovilo se. Eto čega se insan sve neće sjetit samo što je izletio kupit piva. A Sarajevo večeras zijani. Jebiga, nikad nisam bio pitar, ali nadao sam se da bi nešto i mogli uradit. Čak su imali i sreću da ne prime još par golova. Tamo na strani, na žalost, nemaju nikakve šanse.