E d d i e

U drugom dijelu pričice o istraživanju rodoslovlja iliti genealoškim istraživanjima, evo nekoliko informacija o povijesti genealogije u Bošnjaka.

Razvoj genealogije na tlu današnje Bosne i Hercegovine može se pratiti još od srednjeg vijeka. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi postojala je ne samo svijest o porijeklu pojedinih velikaških rodova, nego su i zapisane neke genaološke legende (o porijeklu Kotromanića, Kosača, Dinjičića, itd.). U vrijeme osmanske uprave, međutim, razvoj genealogije stagnira. U osmanskom, islamskom kulturno-civilizacijskom krugu genealogiji se nije posvećivala tolika pažnja kao u zapadnoeuropskom, kršćanskom, te se stoga gotovo i ne može govoriti o nekom razvoju genealogije kao naučne discipline na prostorima Osmanskog carstva. U Bosni, istina, nastaju i neka rodoslovna djela, i to uglavnom među franjevcima. Kod bošnjačkog muslimanskog stanovništva – odnosno kod njegove društvene i političke elite – pručavanja rodoslovlja gotovo da i nije bilo.

No, uprkos tome ipak je kod najvećeg broja bošnjačkih rodova postojala svijest o vlastitom porijeklu, koja se najčešće očituje kroz usmenu predaju. Najčešći razlog čuvanju genealoških predaja je staleška, odnosno klasna pripadnost; pojedini plemićki rodovi čuvali su predaju o svome porijeklu, kako bi istakli svoj društveni prestiž. Ovakva predanja su služila i prilikom ženidbenih veza, jer su se begovske porodice orođavale samo sa po ugledu jednakim ili približno jednakim porodicama. Osim porodične usmene predaje, bilo je i slučajeva postojanja porodičnih arhiva, u kojima su čuvani dokumenti (fermani, berati, tapije, itd.). Te arhive ne samo da su imale funkciju očuvanja svjedočanstva o nekim davno dobivenim privilegijama, nego i svjedočanstva o starosti i ugledu dotičnog roda u prošlosti. Ovakve arhive postojale su kod gotovo svih značajnijih bošnjačkih plemićkih familija (Kulenovića, Čengića, Gradaščevća, itd.), kao i kod onih alimskih (npr. travničkih Korkuta, gradaćačkih Muftića i drugih).

I kod običnog naroda, odnosno rodova koji nisu pripadali društvenoj, političkoj ili intelektualnoj eliti, također su postojale genealoške legende i usmena rodoslovlja. Razlog tome su svakako i narodni običaji u pogledu ženidbe i udaje. U bošnjačkom narodu se smatralo da ženidba nije dozvoljena po nekoliko koljena unazad; najmanje iznad četvrtog, a ponekad ni do desetog koljena, ovisno o pojedinim krajevima.

Krajem osmanske, te nakon uspostave austro-ugarske vlasti, kada neki bošnjački velikaši pod utjecajem europskog shvaćanja plemstva postaju svjesni svoje uloge u novome društvu, dolazi do konkretnijeg pristupa proučavanju porodične tradicije. U to vrijeme je sačinjen je, na primjer, prikaz porodičnog stabla Gradaščevića (roda koji je odigrao znatnu historijsku ulogu i u povijesti Gračanice), te su zapisane brojne predaje o bošnjačkim plemićkim rodovima, ali i rodovima iz drugih staleža. Tada nastaju i brojni radovi o prošlosti pojedinih mjesta i ličnosti, pri čemu su se tadašnji pisci često opširno osvrtali na rodoslovna predanja i legende o pojedinim istaknutijim rodovima. Zabilježene su legende i predanja o familijama poput Atlagića, Čengića, Firdusa, Kopčića, Kulenovića, Ljubovića, Šahinpašića, itd.

Slično je bilo i u doba prve Jugoslavije (1918.-1941.). Tada je nastalo nekoliko kraćih radova (o Rizvanbegovićima, Morićima, itd.). U vrijeme socijalističke Jugoslavije, uslijed specifičnih društveno-političkih uvjeta genealogija je u BiH kao naučna disciplina bila prilično zanemarena i nije doživjela razvoj kao druge grane historijske znanosti. Izdvaja se tek nekoliko radova, u prvom redu studije akademika Hamdije Kreševljakovića o Dženetićima i Čengićima, a posebno vrijedi istaknuti rad Behije Zlatar o feudalnim porodicama iz Bosne u XVI stoljeću. U to je vrijeme bilo i istraživanja drugih bošnjačkih rodova, ali uglavnom od strane amatera i zaljubljenika u prošlost, te za privatne potrebe – rezultati takvih istraživanja nisu objavljivani.

Nakon pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, bošnjačko plemstvo se više ne smatra nekom “neprijateljskom” i “reakcionarnom” klasom, pa se povećalo interesovanje za prošlost pojedinih rodova, u prvom redu begovskih. Neposredno prije i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu nastala su i djela o značajnijim bošnjačkim familijama - Filipovićima, Tanovićima, Gradaščevićima i dr. Također, podaci o porijeklu i razvoju značajnijih bošnjačkim rodova mogu se naći i u djelima biografskog karaktera, posvećenim nekoj značajnoj ličnosti. U novije vrijeme, prisutna su rodoslovna istraživanja “običnih” familija, koje se u prošlosti nisu osobito isticale po ugledu, porijeklu ili imovnom stanju. Autori takvih rodosalovlja jednostavno nastoje istražiti svoje porijeklo, a rezultati svojih istraživanja nerijetko predstavljaju u vidu posebnih monografija. Takve su npr. monografije o Felićima iz okoline Bihaća, Karahodžićima iz okoline Tešnja itd. Što se tiče gračaničkog područja, postoje dvije objavljene rodoslovne monografije - o Durakovićima iz Malešića, koju je obradio i napisao Himzo Duraković, te o Gazibegovićima, koja je nastala iz pera Hasana Gazibegovića. Njima treba pridodati i knjigu Nihada Halilbegovića o Ali Riza efendiji Prohiću, u kojoj autor donosi i dosta podataka o porijeklu i rodoslovlju gračaničkih Prohića. Isto tako, prof. Rusmir Djedović, jedan od najboljih poznavalaca genealogije u Gračanici, napisao kraću studiju o Širbegovićima (još nije objavljena), a u poznato mi je da su se još neke osobe bavile proučavanjem porijekla i razvoja svojih rodova, te da postoje radovi u rukopisu o još nekim gračaničkim familijama.

Kada se već pogledaju objavljeni rezultati genealoških istraživanja, uočavaju se brojni nedostaci: neujednačenost metoda i pristupa istraživanju, nestručnost autora, itd. Izučavanjem rodoslovlja bošnjačkih familija do sada su se uglavnom bavile nestručne osobe, često i bez najosnovnijeg znanja iz historije, arhivistike i genealogije. To je donekle razumljivo, jer je teorijska strana proučavanja genealogije kod Bošnjaka također potpuno zanemarena. Vrlo je teško naći u stručnoj i publicističkoj literaturi, kao i na internetu, teorijska objašnjenja, metodološke pretpostavke i tehnička uputstva kako prići istraživanju jednog bošnjačkog roda. Svakoj osobi zainteresiranoj za proučavanje porijekla i razvoja svoje familije bilo bi, svakako, daleko lakše ukoliko bi na jednome mjestu postojale upute o tome kako prići istraživanju, koji genealoški izvori (relevantni za bošnjačke - muslimanske rodove) postoje i kako ih koristiti, kako grafički predstaviti razvoj jednoga roda, itd. O svemu tome će u najosnovnijim crtama, ako Bog da, biti riječi na ovome blogu, u narednim postovima.

Zamislite ovakav prizor za jedno pedeset godina. Trojica-četvorica bošnjačkih mladića stoje ispod crne zastave s mrtvačkom glavom i ćiriličnim natpisom: С вером у Бога - за Краља и Отаџбину. Ispred njih su dvojica Kineza koje pogubljuju; jednom odsijecaju glavu, drugog ubijaju metkom u potiljak. Eto, koliko god ta zamišljena scena izgledala glupo i apsurdno, isto je tako i sa sve jačim trendom neonacizma u istočnoeuropskim, a osobito slavenskim zemljama. Prije par dana, na web-portalu hrvatske Nova TV (dnevnik.hr) objavljen je snimak egzekucije dvojice radnika iz srednje Azije, koje su ubili ruski neonacisti, pod zastavom nacističke Njemačke. Stvarno, čovjek ne zna da li da se smije ili plače nad tolikom količinom idiotizma. Svako ko iole poznaje povijest nacizma i Drugog svjetskog rata, zna šta su nacisti mislili o Rusiji, Rusima i slavenskim narodima uopće. U najkraćem - Slaveni su Untermenschen, "podljudi", niža rasa sposobna samo za robovanje. A Rusija, pak, u nacističkim geopolitičkim i strateškim okvirima predstavljala je potencijalni životni prostor iliti famozni Lebensraum, kojeg je valjalo osvojiti. Nakon 22. juna 1941. i nacističke invazije SSSR-a, sve te "teorijske" (pret)postavke nacista primjenjene su u praksi. Rezultat: milioni odvedenihna prisilni rad i stotine hiljada pogubljenih.

I onda, nešto više od pola stoljeća kasnije ili sedam-osam desetljeća otkako je Hitler objelodanio i obrazložio te nacističke postavke, stotine i hiljade ljudi u slavenskim, istočnoeuropskim zemljama dižu ruke na rimski pozdrav, kite se svastikama, pričaju nebuloze o "arijevstvu" i sličnim sranjima, i još u tom "arijevstvu" hlupaju nekakve sintagme poput "Slavic blood", mrze Azijate, posebno muslimane, i sl. Neki od njih idu i dalje, što i ove snimke iz Rusije potvrđuju. Istovremeno kad je hrvatski portal Dnevnik.hr objavio vijest o video-snimci neonacističkog zločina iz Rusije, nekoliko je bosansko-hercegovačkih web-portala (npr. Pincom i Bljesak) prenijelo vijest kako se u Prijedoru prodaju knjige koje su "zabranjene u većini zemalja svijeta", konkretno - Hitlerova "Mein Kampf". Doduše, ta je "novost" nova koliko i "stojadin" u mog komšije, a Hitlerova smrknuta faca baš lijepo pristaje uz karadžiće i mladiće koji podjednako smrknuto gledaju sa ostalih naslovnica na štandovima po manjem BH entitetu. Uostalom, još prije šest-sedam godina, u Sarajevu se pojavilo zagrebačko izdanje "Mein Kampfa", koje je rasprodano za nekoliko dana, što potvrđuje onu otrcanu izreku da je zabranjeno voće najslađe. Poslije nije bilo ništa neobično zateći razna izdanja i prijevode ove knjige po našim knjižarama. Bilo je, naravno, medijskih mudrosera koji su odmah osuli drvlje i kamenje na pojavu te "knjige ubice" u Sarajevu i BiH (dobro, barem onom dijelu u kojem su većinski Bošnjaci, pošto valjda tipovi poput onog avdića iz "Slobodne Bosne" samo na tom dijelu i imaju slobodan prostor za "operisanje"). Knjiga ubica? Hmmm, nakon tih kvalifikacija i sve te negativne reklame jedva sam čekao da dođem do Hićine knjige. I kad sam napokon došao, jedva sam izdržao da je pročitam do kraja. Jer, "Mein Kampf" je pored svih gluposti u njoj, izuzetno dosadna i naporna knjiga. Ja osobno stvarno ne vidim razloga da se "Mein Kampf" stavlja pod zabranu. Naprotiv, učinio bih tu knjigu dostupnom svima, čak uveo i u školske lektire. Posebno u zemljama u kojima su nacisti počinili najveće zločine. Što više ruskih, poljskih, ukrajinskih itd. tinejdžera vidi kako je utemeljitelj nacizma posmatrao njihov narod, zemlju i rasu, mislim da bi ih se puno manje počelo nafuravati na nacizam i činiti razna sranja, od nosanja majica sa svastikom do napada na pripadnike "nepodobnih" naroda i rasa. Ako ništa drugo, mislim da bi im se dosadna Hitlerova knjiga toliko ogadila da bi im poslije bio mrzak sam spomen njegovog imena. Sve ostale gluposti navedene u toj knjizi, od kojih bih ja posebno izdvojio mjesto gdje Hitler opisuje susrete sa Židovima u mladostima, te njihov navodno karakteristični smrad - mogu čitatelja sa zdravim razumom navesti samo na jedan zaključak: Hitler je bio samo jedan obični bolesnik. A takve ne treba uzimati zaozbiljno.

…Ili, kad narod isprepadaju.

Ma večeras pred utakmicu otišao kupit nešto do "Konzuma" i vidim dolje gužvara… Haj, nije čudno da se ljudi podmiruju u po mjeseca, malo je firmi koje uplate plaće i topli obrok tamo oko prvog, ali vidio sam petera-šestera kolica nakrcana - brašnom??? Jedan lik je strpao četiri vreće od po 10 kg, drugi dva paketa onih od po kilogram… A i rafa s brašnom je bila "opuhana". Vreća od 25 kg nije ni bilo više. I tako, u medijima su digli frku oko najavljenih poskupljenja, pa juče kažu hljeb u Brčkom skočio na marku i po (niko nije spominjao da je Brčko ionako u svemu skuplje od FBiH i RS, a i plaće su im veće), pa kažu da od sutra i u Tuzlanskom kantonu cijene rastu… Ispade sad da će kila brašna biti k'o '93. i da će opet biti gladi. A i ti što kupuju brašno, šta kontaju, da će im isplativije biti peći vlastiti hljeb? Pa i struja će poskupit, pa i drva nisu džaba… Sve mi je to potpuno bezveze. Ne zna čovjek šta je gore, ili nesposobna vlada (vlade!) koja nije (nisu) prstom mrdnula da krizu barem ublaže, ili lopovi pekari koji su poletili još prije heftu dana kupiti tone brašna, kako bi mogli zaradit na sirotinji, ili mediji koji su, sve mi se čini, i prouzročili svu tu frku. Uglavnom, podsjeti me to i na ljeto, jesen 1991. godine. Jedan dan je mati svega nakupovala i navukla kući (oca nije bilo - od silnog meraka & rahatluka jugo-socijalističkog samoupravljačkog radničkog raja otišao je, valjda čisto iz avanture, na njemačke bauštele). Vreće brašna, šećera, ulja, paketi riže, makarona, konzervi, svijeća… Stvarno je to bilo "cool" (mada tada niko nije znao za taj izraz). Mati je u povjerenju rekla da je to za ne daj Bože, ako i u nas bude rata. Čuj rat?! Rat je tada bio nešto daleko, gledao smo to tad na TV-u (najčešće onu prdimahovinu od Yutela) i nisam, naravno, ništa kontao (šta bi desetogodišnjak i mogao skontati). Samo sam se divio onim JNA tenkovima. S jaranima kad bih se igrao rata (najčešće smo se i igrali rata), svi smo još uvijek bili - partizani. Jedino nam je jednom komšija Hamid Šabić Homeini - mogla je to biti još i 1990. godina - na našu "parolu" Hej Slaveni odvratio: "Jebeš Slavene!". Već par mjeseci kasnije, i mi balavci smo "spalili iluzije", što bi rek'o onaj flašo Avdić iz Slobodne Bosne. Jebiga, morali smo kad su naši školski drugovi, učenici četvrtog razreda osnovne, umjesto "Orlovi rano lete" i "Vlak u snijegu" čitali Draškovićev "Nož" (konkretno: Mladen Kondić, sin tadašnjeg komandira milicije) i spominjali tenkove i topove koji se ukopavaju po Ozrenu. One prijetnje bombom i ne treba spominjati, kao i one tri-četiri eksplozije u čaršiji. Uskoro su naš uzor postali oni rezervni policajci, pa onda i momci iz mahalskih straža. Kasnije, kad je onaj manevarski vod SDA postavio kamp (baš tako - s izviđačkim šarenim šatorima) na Vinima, iznad Čiriša, bukvalno smo visili gore. Zalihe brašna i namirnica su tih dana i dopunjene. Bilo je to nekako, Bože me prosti, i lijepo vidit, ono nakrcano, prosto da osjetiš nekakvu sigurnost. Valjda su se tako osjećali oni težaci od prije 300 godin kad navuku ljetinu i zimnicu pred prvi snijeg. Mi klinci smo čak i priželjkivali rat! Da vidimo kako to puca, da isprobamo skloništa koja smo uređivali, pa i da načnemo one zalihe! Heh, ne ponovilo se. Eto čega se insan sve neće sjetit samo što je izletio kupit piva. A Sarajevo večeras zijani. Jebiga, nikad nisam bio pitar, ali nadao sam se da bi nešto i mogli uradit. Čak su imali i sreću da ne prime još par golova. Tamo na strani, na žalost, nemaju nikakve šanse.